Pita me baka oko 6 uvece, gde sam krenula. - Idem na koncert, vrati cu se uskoro. Nije mi poverovala.
Kroz groznu guzvu kraja radnog dana, kad kola sviraju autobusu koji gura trolejbus u kojem deset-put vise ljudi nego taj moze izdrzati - zurila sam na neocekivano lep susret koji mi je kostao dva evra i nalazaio se u samom centru grada, u bivsem dvorcu koji sad sluzi kao muzeum i sala za koncerte.
Zakasnila sam pa me drugarica cekala vec na stepenicama unutra, trcali smo na prstima dug mermernih zidova, po starinskom parketu, i sve blize smo bile muzike.
Drugi i treci delovi koncerta J. S. Baha za alt sa orkestrom zvucali su jako, intenzivno, prolazeci onim dubokim glasom alta kroz kozu i misle, terajuci svakog da izgube dah kad alt prestane...i orkestra zacuti...
Pola sata pre kraja koncerta izasli su radnici, dodali su vise stolica na pozornicu - da udju jos trube i bubanji - a posle je izasao momak, jedva ima dvadeset godina, i najavili su da ce odsvirati Rahmaninovu Fantaziju na temu Paganinija, broj 43.
Nije dovoljno priznati da klasicna muzika ume da dirne svakoga, cak i tolikog ignoramusa kao sto sam ja koja ne moze na sluh reci da li sad svira gitara ili violina. Nije dovoljno pogledati lica penzionera, studenta, deci koji su bili nasmejani dok Fantazija je vise licila na salu a ne licnu tragediju... Nije dovoljno videti znoj na celu pianiste... A cudno je odjednom shvatiti da u nekom trenutku muzika vlada tvom svescu, cak regulise srcani ritam i disanje. I nikad neces znaci zasto su ti suze na tren pojavile.
Puno lingvista su priznali da postoje blizak, mozda 'porodicni', odnos izmedju jezika i muzike - ali kad je muzika toliko jaka i jednostavno savrsena, nemam ni reci niti morfeme... mozda, samo su mi foneme ostale posle tog koncerta. Izasala sam srecna, a kapi klasicne peterburgske kise blistale u svetu fenijera kao zvuci Fantazije otcepljajuci se od struna i odjekajuci se od carskih ogledala.