Autor teksta: Ipsi
„...kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu... Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko." Meša Selimović, Tvrdjava
Srbima u opstini Bosanski Brod veoma rano je stavljeno do znanja da je njihov strah od ponavljanja patnji koje su preživjeli tokom drugog svjetskog rata opravdan. Na mostu koji spaja Bosanski i Slavonski Brod, a koji je i granica Bosne i Hercegovine i Hrvatske jos 1991. godine postavljen je natpis: „Zabranjen prelaz za Srbe i pse".
Prvi oružani napad u opštini Bosanski Brod izvršen je na pripadnike JNA u periodu mart-april 1991. Godine u selu Koraće. Naoružana i organizovana teroristička grupa HDZ-a i SDA, koju je predvodio Željko Barišić iz sela Koraće (bio policajac u Bosanskom Brodu), napala je vojnu patrolu JNA. Tom prilikom teže je ranjen jedan vojnik, a jedan vojnik lakše.
Drugi oružani napad pripadnici ove terorističke grupe izvršili su u oktobru 1991. Godine na legalnu multietničku civilnu patrolu policije iz Bosanskog Broda. Tom prilikom su ubili rezervnog policajca Ivicu Galića, sina Pere, a Radoš Ivana teže ranili. Obje žrtve su hrvatske nacionalnosti.
Od juna 1991. Godine intenziviran je dolazak naoružanih i uniformisanih pripadnika Vojske Republike Hrvatske tzv.. „zenge". Divljali su noću pucajući po srpskim kućama u gradu i okolnim selima. Na kuću Jovana Mujčića, ul. Bratstva-jedinstva, bacili su bombu, a u Zborištu, na kuću Bore Djukića zvanog „Lulaš", otvarali su vatru iz automatskog oružja i dr. Sve ove operacije, kao i raketiranje srpskih sela u opštini Bosanski Brod, koje je 15/16.9.1991. godine, u 23,15 minuta, izvodila je Hrvatska vojska sa teritorije Slavonskog Broda, ukazivalo je na činjenicu da je Republika Hrvatska donijela odluku da rat koji se vodio u Hrvatskoj prenese na teritoriju Bosne i Hercegovine.
Nakon osnivanja tzv. „Hrvatske zajednice Bosanska Posavina", 12.11.1991. godine u Derventi, naoružane paravojne formacije HDZ-a i SDA stavljaju se pod zajedničku komandu vojnog stožera „Hrvatske zajednice Bosanska Posavina" sa sjedištem u Slavonskom brodu/RH. Od tih sastava u januaru 1991. Godine formirali su 101. Bosanskobrodsku brigadu i pojačali sastav zloglasne 108. Slavonskobrodske brigade Vojske Republike Hrvatske. Pod komandu tog stožera stavljene su i sve brigade HVO iz bosanske Posavine, u čije sastave su uključene paravojne formacije i terorističke grupe HDZ-a i SDA, i to: 102. Derventska brigada, 103. Odžacka brigada, 104 Modrička brigada, 105. Samačka brigada i 107. Brčanska brigada. Za komadanta ovog područja „Bosanska Posavina" postavljen je Vinko Štefanek, zv. „Čavka", iz Slavonskog Broda/RH.
Time su obavljene sve političke i vojne pripreme za opšti rat protiv srpskog naroda u bosanskobrodskoj opštini.
Učinio bih veliki grijeh kada u ovom tekstu ne bih spomenuo Ismeta Djuherića, prvog komadanta jedinice Vojske Republike Srpske „Meša Selimovic", i njegove saborce. U sastavu ove jedinice bili su Mslimani iz opštine Bosanski Brod i Derventa.
Njegovo vidjenje dogadjaja u ovim opštinama možete pročitati u intervjuu koji je dao za sarajevske Dane.
Ironija sudbine htjela je da baš ovom čovjeku oca ubije srpski vojnik samo zato što je bio Musliman.
Ili je to možda samo najbolji pokazatelj perverznosti proteklog rata?!
Ili je to možda samo najbolji pokazatelj perverznosti proteklog rata?!
Uloga ovih časnih ljudi svakako nije pravilo proteklog rata već njegov izuzetak. O multietničnosti bilo koje vojske na području BH ne može biti ni govora.
Svjedočenja civila zatočenih 1992. Godine u logorima Bosanskom Brodu:
Grabovac (Jovana) Slavko, iz sela Donje Liješće, opština Bosanski Brod, 51 godina:
„Koncem 60-tih godina živio sam u srpskom selu Liješće, opština Bosanski Brod, u zajednikom domaćinstvu sa ocem Jovanom, majkom Rosom i bratom Markom. Živjeli smo skromno, pa sam 1969.godine otišao u Zapadnu Njemačku. Tu sam radio do 1970. Godine. Poslije sam otišao u Australiju, gdje sam se oženio Vesnom Zdravković. Sa njom sam stekao troje djece. U Australiji smo živjeliu do 1975.godine, kada sam se vratio napravio kuću u Bosanskom Brodu, a u Liješću otvorio ugostiteljski objekat (1989.godine).
Srpski narod iz mog kraja je puno stradao za vrijeme Drugog svjetskog rata od Pavelićevih ustaša-hrvatskih fašista. Odvodjeni su u logor Jasenovac i Slavonsku Požegu i masovno ubijani- klani. Bacani su i sa brodskog mosta u rijeku Savu. Zbog toga sam dogadjaje pred ovaj rat pratio sa zebnjom. Kad je počeo rat, opteretila me sumnja da bi prema nama Srbima sva zla iz prošlog rata mogli da ponove, ali mi, obični ljudi, nismo mogli ništa učiniti. Nažalost, ta moja strahovanja su se i obistinila, a jedan medju prvima za mučenje bio sam ja.
Živio sam dobro sa mojim komšijama, sa svima, i Srbima i Hratima i Muslimanima. Nisam mogao zamisliti da ću preživjeti takva zlostavljanja. Čak sam jednog od mučitelja (prije rata) često častio. Išli smo zajedno i na utakmice. Kraj ovog rata sam dočekao tako da mi je kuća potpuno opljačkana, gostionica i kuća moje majke zapaljena, uštedjeni novac- pošteno zaradjen u tudjem svijetu- oduzet (nekoliko hiljada maraka, kao i vozilo „Lada). Ostao sam bez imovine za život, sa porodicom koju nemam čime da izdržavam (niko nije zaposlen), da bi od posljedica mučenja završio kao invalid sa 90% nesposobnosti. I to nije sve. Najveći zločin su mi učinili na taj način sto su mi zaklali majku i brata. Sada živim od invalidske penzije od 115 dinara, nešto manje od 20 DM i pomoći CK.
Tridesetog marta oko 12 časova iz Liješća sam išao kući autom, kada me je u Brodskom Polju zaustavila naoružana grupa od pet pripadnika HVO-a, medju kojima sam prepoznao Štunc Antu zvanog Britva. Istjerali su me iz auta, a potom mi je Anto stavio cijev od pištolja u usta, te oduzeo novac koji sam imao kod sebe-2500DM. Naredio mi je da ostavim svoj auto i podjem sa njima. Doveli su me u zgradu SO Bosanski Brod- u sobu broj 31. U sobu je ušao neki Josip (crn, nizak), mislim da je iz sela Krićanova. Počeo je da me ispituje. U sobu br. 30 doveli su Slavka Ceraka iz Bosanskog Broda. Čuo sam njegove jauke i shvatio šta namjeravaju. Njegovi jauci su bili nepodnošljivi i odjednom je sve utihnulo. Tad je Josip počeo da me muči. Prvo mi je gasio cigaretu na desnoj sljepočnici i desnoj ruci, i to cigaretu za cigaretom. Imao sam oko 15 opekotina. Tada mi je čepom od korektora, na čelu i ruci, nacrtao slovo „U". Potom mi je, smijući se, rekao: „Sad ću to nozem da iskružim i posolim, da budeš ustaša." Uzeo je nož i odsjekao mi jednu stranu brkova, te prijetnjom oružjem natjerao da to pojedem. Donio je čašu posoljene vode i natjerao me da popijem i pojedem jednu pokvarenu riblju konzervu (zagrebačke proizvodnje) su četvrt hljeba. Cijelo vrijeme mučenja, koje je trajalo svakodnevno i po cijeli dan, do 30. aprila1992. godine, više mi nista nisu davali da jedem. Dolazili su i drugi mučitelji, medju kojima je bio pomenuti Anto Štuc, zvani Britva, koji mi je, psujući četničku majku, stavio nož pod vrat.. Maltretira me, navodno, sto nisam udao svoju kćer Elizabetu za njega Hrvata.. U tom momentu u sobu ulazi Dedo Odobašić zvani Kvaka, koga sam često častio, i uzima nož od Josipa sa namjerom da me zakolje. Josip ga u toj nakani sprečava, a on uzima drveni ražanj i nemilosrdno me udara po glavi. Od tog udarca mi je napukla lobanja, a od potresa mozga sam pao u nesvjest. Kada sam došao svijesti, osjetio sam jake bolove u predjelu glave. Bio sam sav krvav.
Poslije njegovog odlaska dolazi Blažan Kljajić iz Tuleka, predgradja Bosanskog Broda, sa još četvoricom zločinaca. Medju njima sam prepoznao Nedžada Odobašića, mislim da je iz Sijekovca. Blažan Kljajić me je tada natjerao da se skinem go i naslonim rukama na sto. Tukao me je vojničkim opasačem svom snagom, tako da mi je svo tijelo bilo crno. Od udaraca padam na pod, a oni batinjanje nastavljaju stolicama, nogama, drvenom vješalicom. U tom iživljavanju učestvuju svi, kao da se utrkuju. Nedžad me podiže sa poda, hvata me za glavu, i bezbroj puta glavom udara o željeznu kasu, sve dok nisam ponovo pao na pod. I dok mi iz usta, nosa i ušiju lije krv, oni se smiju i kažu: „Tako treba sve Srbe poubijati". Ostavljaju me u toj sobi sa Josipom. On uzima nož i zasjeca mi mali prst lijeve ruke. I nije mu dosta. Nožem mi para ruku u predjelu zgloba lijeve sake. Od tih uboda ožiljke nosim i dan-danas. Mržnju prema Srbima kojom je nadojen, taj dan dovršava uzimanjem heftarice, kojom obuhvata jedan po jedan prst i snažno pritišće. Heftarica je takvog oblika da joj je gornji dio stanjen kao gornji dio noža, tako da su ti pritisci proizvodili neizdržive bolove.
Ne mogu te muke da izdržim, molim ga da me ubije, a on mi kaže: „Hoću da umreš u mukama, kao četnik, a onda ćemo te baciti u Savu, pa idi Slobodanu Miloševiću, jeb`o ti on majku".
Majka mi je ostala kod kuće, imala je 85 godina. Bila je slabog vida, pa sam ja o njoj brinuo. Ubili su je tzv. „zenge"- pripadnici 108. Brigade Vojske Republike Hrvatske. Na tim prostorima zloćine su činili i pripadnici TOS-a iz Bosanskog Broda- tzv. Tulečke odbrambene snage. Za majčin grob ni do danas nisam ništa saznao a od 11.5.1992. godine gubi joj se svaki trag. Brata Mladena (1938) zaklali su u Derventi (gdje je pred rat otišao u bolnicu) i bacili u zajedničku jamu sa drugim ubijenim Srbima, koja se nalazila ispod muslimanskog groblja. Njegovo tijelo je identifikovano. Imao je na sebi pidžamu koju smo mu snaha Mara i ja u bolnicu donijeli.Nenad Omerović mi je od udaraca polomio četri zuba gornje vilice. Imao sam nesnosne bolove, glava mi je bila toliko otečena da me nisu mogli prepoznati.
Ali to nije kraj mojim patnjama. Blažan mi naredjuje da legnem na pod, a on se penje na meine (imao je 90 kg) i u vojničkim čizmama skače po ledjima. Tom prilikom mi je ostetio tri pršljena- od karlične kosti prema gore. Pomenuta grupa zločinaca polomila mi je rebra sa desne i sa lijeve strane, o čemu postoji ekspertiza sudsko-ljekarske komisije.
Slavko Cerek, koji je kao civil doveden i mučen u Skupštini opštine-soba br.30, podlegao je tom svirepom mučenju.
Taj krvnik Josip stavljao mi je u usta cijev „kalašnjikova", a potom naprazno škljocao. Time je želio da me psihički dotuče, a nije znao da sam čak molio Boga da, ubistvom, ovaj zločinac prekine moje patnje.
Trećeg aprila, oko 21 čas, poveli su me u logor na stadion. Sto metara pred stadionom prislonili su me zu vatrogasno vozilo. Nemoćno stojim, a oni se preda mnom dogovaraju hoće li me tu ubiti ili na stadionu. Prilazi mi jedan mladji ustaša, repetira automat i nišani prema meni. Pita me: „Hoćes li da te ovdje ubijem?" Odgovaram: „Radite svoj posao". Ipak me vode pred stadion. Idem po sredini ulice, a njih 15-tak iza mene, po strani. Zalete se jedan po jedan i tuku oružjem po glavi i nogama. Viču: „Ako budeš bježao, pucaćemo ti u ledja". Jedva hodam, vučem nogu za nogom, a krv mi lije niz lice.
Dovode me do raskrsnice i gone me da idem uz stepenice od stadiona i da stanem mirno. Zločinci, sada njih oko 8, čuče pored žive ograde zapaljene srpske kuće ciji je vlasnik Gligor Benak. Kažu: „Viči kako se zoveš, da te tvoji četnici ne ubiju". Teško izgovaram svoje ime, krv mi ide na usta. Psuju mi majku četničku i naredjuju da vičem jače i to tri puta. Ponovo vičem: „Ja sam Slavko Grabovac", a hrvatski zločinci nakon mog trećeg javljanja otvaraju na meine rafalnu paljbu. Padam na hodnik pored stepenica, a potom pužem u jednu mračnu prostoriju. Mislili su da sam ubijen. Čujem ih: „Ubili smo ga, jebem mu četničku majku". U toj mračnoj prostoriji proveo sam oko pola sata, a potom puzeći krenem prema srpskoj strani. Srbi su bili sa druge strane igrališta, tako blizu, a za meine toliko daleko. Ušao sam u kuću Jefte Kojića, čijeg su sina Dobrivoja zaklali, a potom odsjekli glavu. Čuo sam da su tom glavom igrali fudbal. Kada su me mučili u opštini, Anto Štuc mi je rekao : „Sada ću ti donijeti jednu srpsku glavu".U toj kući zatičem čiča Jeftu, koji mi je pružio pomoć. Došao je Djoka Maksimović, te me hitno odvezao u Donje Liješće. Iz Liješća me je Žarko Šukurma odvezao u dobojsku bolnicu. Tu sam liječen oko 15 dana, a potom u bolnici (vojni stacionar kasarne) „Mladen Stojanović" u Banjaluci. Posljedice mučenja su velike. Vid mi je oštećen 45%, a desna noga je ostala kraća. Išao sam u banju Kulaši, Trapisti i Dvorovi. Medjutim, moje psihicko i fizičko zdravlje je uništeno. Dobio sam rješenje o nesposobnosti za rad i vojsku. Još uvjek ne mogu da spavam više od 1-2 sata.. Slike mučenja ne prestaju. Rano ujutro, oko tri ili četri sata, idem iz kuće da prošetam. Za to vrijeme moji krvnici mirno spavaju. Dedo Obašić zvani Kvaka slobodno šeta u demokratskoj Švedskoj, dok se Anto Štuc zvani Britva i Blažen Kljajic nalaze u Osijeku, u Tudjmanovoj NDH. Takvi su u Hrvatskoj dobili status hrvatskih vitezova. To su im dali kao priznanje za zasluge u stvaranju velike i nove NDH.
Uništeno psihičko i fizičko zdravlje ne mogu popraviti. Ali, ako će ovo moje svjedočenje biti opomena Srbima, nije mi žao što sam, dajući izjavu, sve ponovo preživjeo. Biće mi žao moje braće Srba koji budu imali priliku da se upoznaju sa mojom izjavom, a u nju budu povjerovali tek onda kad udju u ustašku sobu br. 30, 31, sobu sa nekim drugim brojem, ili u sobu za koju se nikada neće saznati, kao ni za jame mnogih pobijenih Srba, kao što se ne zna ni za grob moje stare majke Rose.
Kod mog prvog komsije Stanića našao sam dio svojih stvari, koje je nakon mog progonstva opljačkao. Sada medjunarodna zajednica insistira da ponovo živimo zajedno, kao da se ništa nije dogodilo. Jedan od organizatora i jedan od najodgovornijih za počinjene zločine nad Srbima u Bosanskom Brodu je Armin Pohara i Ivan Brizgić, veterinar iz Bosanskog Broda, te profesor Marko Andjelić, sa kojim sam radio u Srednjoškolskom centru. On kao profesor, a ja kao podvornik. I dok ja sada kod medjunarodne zajednice imam status nepoznatog mučenika, Marko Andjelić- organizator zla- kod tih istih ima status prognanika.
Izjavu sam lično pročitao u cijelosti i na istu nemam nikakvih primjedbi.
Ovu izjavu sam dao po vlastitoj želji i bez ikakve prinude, pri čistoj svijesti i pameti, pa u znak tačnosti i istinitosti ovih mojih navoda u njoj, svojeručno potpisujem"
(nastaviće se)