U doba igradnje socijalizma i proleterskog internacionalizma i radničkog samoupravljanja u SFRJ radio sam posao za koji sam se i spremao, imao platu oko 1.300 DEM ( približno: 664,€ ) a to je bio i prosjek kolektiva.
Dojče marke,USA dolare ili švicarske franke kupite na ulici odnesete u banku, odleže koji dan, potom podignete sa potvrdom, uzmete čuveni crveni pasoš (najskuplji na crnoj svijetskoj berzi) u ruke pa na put gdje te noge odnesu.
Moje poznanstvo sa jednim od ljudi u JAT-u me je nagradilo i osudilo da organizujem jedno turističko (i šoping bogami) putovanje u bracku “majčicu Rusiju” za moj tadašnji kolektiv.
Rusiju i danas jedni zovu “bracka” a drugi “majčica”, mada meni nije jasno kako vam neko može istovremeno biti i brat i majka. Izgleda da to na brdovitom Balkanu može.
Kao to je bio jedini razlog zašto baš ja, a imali smo sindikalca ljubi ga majka (o.o.j. i ko ga dovede u kolektiv).
Ranije sam se čudio zašto direktori uvijek kolektivu podmetnu nekog svog (obično smetenog) kandidata za sindikalca i uvijek bude izabran baš taj.
Sindikat je tada inače bio prirepak, tj. deveta rupa na partijskoj svirali pa se nijesu morali bojati istoga.
Saznao sam vrlo brzo, razlog je bio koristoljublje, uvijek su mogli ( pa i morali ponekad) da se umiješaju u njihov (sindikalni) “posao”.
Stigli mi tako u Lenjingrad (St.Peterburg) pa u divan hotel “Pribaltiskaja” u to vrijeme jedan od najljepših u Evropi, gradili ga Finci rekoše.
Nijesu mogle sve turističke agencije da dobiju smeštaj u tom hotelu.
Gospoda domaći “vodiči” (tu-raje) nam napravili program. Prije podne obilazak velikih privrednih preduzeća (simbola njhihove “petoljetke”) a poslije podne muzeji i kulturno istorijski spomenici i crkve.
Meni se ne ide u te firme, pa iskoristim priliku za vrijeme popodnevne posjete Ermitažu da upitam jednog od njihovih ljudi da li ja smijem da dolazim sam uz druge (tudje) grupe kod njih, ja sam kao naki umjetnik (trt na kvadrat) rekoh i ne želim da idem po fabrikama “priznadoh” iskreno u 4 oka.
Čovjek se oduševio tim mojim “priznanjem”, pa reče da on ne smije da mi daje takvu dozvolu ali da me oni neće ni izbaciti van, pa za ostalo da se snadjem sam.
Sjutradan sam vodičkinji rekao da sam bolestan i da ne mogu ići s njima na lomatanje po fabričkim halama.
Bila je to moja prva pobjeda nad njihovim sistemom.
Poslije pobjede dodje i po neki poraz. Moji kolege saznavši za moju egzibiciju požele da u Lenjingradu ostanu dan duže a da skrate boravak u Moskvi. Ja oštro protiv. Cure (vodičkinje) staviše kontrapredlog na glasanje, prodadoše mi štos iz samoupravljanja i ja izgubih . Ništa što sam bio formalni šef parade.
Razlog mojeg protivljenja nije bio duži boravak nego nastavak putovanja. U njihovoj varijanti mi ne idemo za Moskvu avionom (plan) nego vozom “Krasnaja strela” i to spavaćim kolima. Ja nijesam volio vozove. Taj voz nije stajao nigde usput, a 700 Km je prelazio za tačno 6 časova.
Svoju tugu zbog voza, zajedno sa kolegom i drugom (inače rodjenim Sarajlijom) sam nadoknadio tako što smo sprovodnicu voza dovukli u naš kupe. Pijanka i igranka do zore i u cijelom vagonu niko nije mogao da spava cijele noći.
Bila je to moja osveta.
U Moskvu stižemo u sv.nedjelju u jedan dobar hotel ali niže kategorije od “Pribaltiskaje”. Dobijamo dvije “nove” ruske vodičkinje, obje se zvale Tanja, jedna mršava kao manekenka a druga dobro popunjena. Ovu drugu smo zvali Tanja a onu prvu Tanja Tanja sa akcentom na prvoj riječi.
Obje su rekoše maltene zaljubljene u Jugoslaviju, svi osim mene oduševljeni. Ja sam znao da će ta ljubav da košta, ali protiv ljubavi se nije moguće boriti pa sam odustao.
Dok smo čekali popunjavanje papira na recepciji, Tanje nam priopćiše da moraju da nas razdvoje u dvije grupe, navodno je njima tako prijavljeno. Prva, veća grupa (32) ostaje u tom hotelu a ostatak ide u drugi hotel udaljen oko 250 metara.
Ponuda i nije izgledala tako strašno i taman se one spremaju da mi ponovo prodaju štos iz samoupravljanja, naš prevodilac mi šapnu da će oni koji odu u drugi hotel morati da dolaze u ovaj prvi na hranu.
Slijedi naš brzomjetni dogovor da on spriječi novu lekciju iz samoupravljanja i saopštava grupi da imamo “opasnih” problema i da narednih 30 minuta ništa ne govore, da ćute i izvršavaju komande vodje puta (tj.moje malenkosti) i bez postavljanja bilo kakvih pitanja a da će detalje saznati za vrijeme doručka.
Puče samoupravljanje i nastade vojničko komandovanje.
Moja malenkost saopštava na engleskom da njihovog vodiča-prevodioca na s/h jezik ništa ne razumije i zahtijeva da ona govori isključivo na ruskom a da naš prevodilac prevodi. Cilj operacije dobitak na vremenu.
Atmosfera smrtno ozbiljna a i ja umijem da se namrštim kao Crni vrh, otvaram aktovku, vadim papire iz Yu, mašem njima, nudim im cedulje sa brojevima telefona predstavništva JAT-a u Moskvi, (za njihovu turističku agenciju neću da čujem), kao i telephone Yu-ambasade.
Niti predstavništvo ni ambasada nijesu radilji (nedjelja) a ni brojevi telefona nijesu bili tačni (nijesam ih ni imao).
Onda se okrećem prevodiocu i oštro (on se jedva uzdržava da pukne od smjeha i da upropasti situaciju) da doslovce prevede:
- Hoću smesta vezu sa ambasadom !
- Saopšti ovijema da mi nijesmo iz ovih njihovih prirepaka iz Varšavskog pakta i da ovakve gluposti nećemo trpjeti.
- Kolegama komandujem da se poredjaju i sjednu na svoje torbe (svi su prepanuto poslušali).
Na pomen Varšavskog pakta vodičkinje su preblijedele kao platno i rekle da sačekamo koji minut.
Ispraznili (premjestili) su cijelo jedno krilo hotela i smjestili nas zajedno.
Na rastanku na oproštajnoj večeri, sa izlivima enormnih količina bratske sveslovenske ljubavi, vodičkinja pita (tiho) našeg prevodioca za mene, da li ja razumijem ruski. A on joj kaže - ne razumije ni riječ, slobodno kaži.
“Ne bih voljela ni u snu da ga sretnem, što me je uplašio onoga dana, napunila sam gaće”.
“Ma to nije ništa, on to vodi “kampanju” za novog predsjednika našeg sindikata, da ti znaš šta on sve tamo kod nas radi našem direktoru” a direktor (sa suprugom) sjedi pored nje (ona to nije znala) i klimanjem glavom potvrdjuje i jedva se uzdržava da ne prasne u smijeh. Povjerovala mu je.Mene je sindikat zanimao ka lanjski snijeg.
Rezultat - 3 : 1 za mene.
Vrlo često sam kasnije razmišljao o tim njenim riječima, jesam li se ja ogriješio o Tanju.
Možda i jesam, izvinio bih se rado (u 4 oka), makar morao i da otkupim te gaće, ali eto ...
Borio sam se za unaprijed plaćena prava i zadovoljstva svojih kolega i koleginica, nikoga nijesam ugrozio, nikoga oštetio. Pa zar je to malo ili mnogo?
Kolege, svi potvrdiše da sam dobro postupio !?
Ja nijesam zabušavao na poslu, pa nijesam ni drugima to dozvoljavao da rade uz moju saradnju.
Iz današnjeg ugla to sve drugačije izgleda, onda je za nas to bilo pitanje opstanka.
Bio je to sukob dva (ipak) različita sistema, dva različita poimanja odnosa medju ljudima, dva sistema vrijednosti.
Bez obzira dje smo danas mi a gdje oni, ja bih vjerovatno ponovo isto uradio a vi ?