Matemi reasocijacije / Grupa Spomenik na 49. Oktobarskom salonu
Mislim da je najbolje ovom radu prići sa pozicije prosečnog konzumenta vesti o savremenoj umetnosti – onog koji pročita poneku od najava i zatim ne ide na izložbe. Dakle, šta možemo zaključiti na osnovu dodeljivanja jedne od nagrada Oktobarskog salona Grupi Spomenik (u kojoj sam inače i sam donedavno sarađivao)? Samo letimičan pogled na situaciju u kojoj se, tokom izložbe i u samom izložbenom prostoru, odvija konferencija o… i sa učesnicima i učesnicama iz… upućuje posmatrača na zaključak da je cilj ovog rada da pokaže mogućnost i nužnost jednog emancipovanog i hrabrog pristupa ratu i ratnim zločinima, koji trenutno očigledno nije moguć ali još očiglednije jeste nužan van polja savremene umetnosti.
Mogućnost da ovaj rad briše granice između pojma učešća i pojma stvaralaštva, između procesa produkcije i prezentacije, procesa planiranja i stvaranja, nagoveštava da se radi se o remek delu, zapanjujućoj estetskoj i filozofskoj intervenciji, kojoj, po konceptu i sadržaju nema premca na ovdašnjoj sceni. Sa druge strane, kao da se lokacijom i agendom rada potpiruje opasni trend elitizacije emancipatorskih politika i čak, izvesni oblik prostituisanja tih politika u precvetalom ali minimalno zainteresovanom i platežnom polju savremene umetnosti. Dakle, rad kao da lavira između akcionizma i akcionarstva, odašiljući čarobni diskurs oslobođenja - iz bezbedne zlatne krletke.
Sa treće strane, radi se o dobrodošlom reanimiranju posustalog i pretežno ispraznog delovanja nevladinog sektora u kulturi, gde se projekat javlja kao neplanirana infuzija kreativno iznemoglom i teorijski trulom konceptu “kulturne dekontaminacije”. Sa četvrte strane, rad prenosi događaj oslobođenja u polje ekspertize i specijalizacije, otuđivši artikulaciju i refleksiju obrađivanih problema od ogromne većine onih kojih se ti problemi tiču, a koji polje savremene umetnosti smatraju nevažnim ili čak suvišnim prostorom produkcije društvene svesti. Koincidencija koja ovde nastaje - da se izabrana tematika, koja je svakako najvažnija za definisanje i razmatranje prostora i vremena u kome smo živeli i živimo - locira u polje “nevažnosti i suvišnosti” je uobičajena i često nepromišljena tendencija savremene umetničke produkcije.
Društvo, koje je izgleda ipak prepoznalo značaj i mogućnosti projekta Matemi reasocijacije, stoga se sada nalazi pred sličnom, 4D dilemom. Sa jedne strane trebalo bi ovakve umetnike, umetnice, teoretičare i teoretičarke obasuti suvim zlatom i otvoriti im sve dostupne prostore, fondove i infrastrukturu za dalji rad. Sa druge strane, nagrada koju je rad dobio deluje kao simbolična naknada opštoj nebrizi i o temi rada i o budućem radu takve umetničke grupe, naknada koja će da deluje i kao mizerna kompenzacija ako novčani deo ne iznosi 5-6 miliona dinara. Uzimajući u obzir da je rad, iako je možda i zakasnio nekih pet godina za sopstvenim imperativima, ipak društvu i političkoj i umetničkoj sceni otvorio prostor budućnosti u razmeri 1:5, dakle za jednu godinu kašnjenja – pet godina preimućstva u promišljanju današnjeg stanja tih imperativa, ušteda od 25 godina neprisećanja i nedelovanja - koja se ovim radom nudi društvu i državi - vredi valjda tih sitnih para.
U takvoj pretpostavljenoj budžetskoj situaciji članovi i članice grupe će imati malo izgovora da ne otvore sva pitanja koja se otvaraju prilikom analize ratova u kojima smo zajednički i bratski upropastili sopstvenu ljudskost, život i rad. Politički, ekonomski i kulturni odnosi koji su pripremili rat, dakle, uvođenje zagrljenih saputnika, privatizacije, kapitalizma i nacionalizma na ista, “ne-istorijska” vrata tranzicije, nisu omiljene teme niti ideologije vladajućih, niti vladajuće ideologije, ni nevladinog sektora ni savremenih umetničkih praksi. Ali, jesu nužne (ma)teme prostora otvorenog već sada za 25 godina unapred. U upoznavanju, premeravanju i održavanju tog prostora i jeste sva misija savremenih i budućih umetnika i umetnica kao i savremenih i budućih teoretičara i teoretičarki, pa ako se neko već toga i dohvatio, red je i da se opremi kao ekspedicija sa izgledom na uspeh. Dakle, ipak najmanje 25 miliona dinara, vremeplovi su skupa stvar, a za ovaj je potrebno da se neprekidno orijentiše u najmanje 4 pomenute dimenzije.
Tek onda, kada dakle odvojimo po 14 ,5 para godišnje po stanovniku, za lečenje od ove opasne autohipnoze i pseudoamnezije, moći ćemo sve moguće greške, zablude, sve nelepe taktike ovih stvaralaca i stvarateljki sa punim pravom kritikovati - srećni što ih je neko umesto nas locirao i dezaktivirao na vreme.