KOMISIJA ZA ISPITIVANJE POREKLA NEMAŠTINE

Filip Mladenović RSS / 10.10.2008. u 15:58

 

Moj komšija, majstor Mile, koji mi već godinama popravlja bojler, ispričao mi je neobičnu priču: »Pre neki dan zvoni mi neko na vratima stana. Pogledam kroz špijunku, kad ono gospodja i gospodin u odelima i sa službenim tašnama u rukama. Pitam ko su, a oni kažu: 'Mi smo komisija.'

Otvorim ulazna vrata i pitam 'Kakva komisija?', a oni će na to: 'Mi smo komisija za ispitivanje porekla nemaštine! Mi ispitujemo kako to da ništa u životu niste stekli!' I stvarno, živim u stanu pokojnih roditelja, nemam vikendicu, nemam zemlju, nemam ni auto, ni devizni račun u banci. Imam samo zanat i dve ruke, od kojih izdržavam porodicu i sebe, naravno uz pomoć supruge, koja je zaposlena.

Pozovem komisiju u stan, ponudim ih sokom i kafom, a oni na sto izvadiše neke formulare. Poče ispitivanje i popunjavanje. Pitaju me šta sam radio poslednjih desetak godina. Ja im odgovaram da sam popravljao bojlere, šporete, pegle, miksere, fenove... i išao redovno na demonstracije protiv Miloševića. Pitaju me da li sam na demonstracije išao sam ili sa društvom. Odgovaram: 'Išao sam uglavnom sam, samo par puta sa nekim od komšija!' Pitaju me da li me je neko štitio, da li sam imao telohranitelje na tim demonstracijama. Bože sačuvaj, kažem ja, svi smo mi obični gradjani išli sami, bez telohranitelja, pa šta bude da bude. I sve tako do 5. oktobra 2000. kada smo morali da ponesemo i oružje, za svaki slučaj. Ali, hvala Bogu, nije trebalo, ukapirali su da se ne treba kačiti sa pola miliona demonstranata na ulicama Beograda, od kojih je svaki drugi bio naoružan. Pitaju me kako to da nisam tražio zaštitu od par »žestokih momaka«, koji su živeli u mojoj ulici. Odgovaram da su svi u mojoj ulici znali koje su to barabe i da nikome ko je išao na demonstracije nije padalo na pamet da se uopšte druži sa njima, a kamoli da traži od njih nekakvu zaštitu.

Komisija je uporna. Pita da li imam kuma ili kumove i čime se oni bave. Odgovaram da su moji kumovi u inostranstvu, da su na vreme shvatili ko je i šta je Milošević, pa su emigrirali, i evo ih danas na Novom Zelandu i u Kanadi, sa kućama i velikim automobilima u garažama, koje su stekli vrednim i poštenim radom. Komisija me pita kako je moguće da nisam ništa stekao, da ama baš ništa nemam, čak ni račun u banci. Odgovaram im da živim od svog rada, kol'ko para, tol'ko muzike!

Komisija me pita da li sam se bavio švercom, da li sam preprodavao benzin, cigarete, zejtin, šećer. Odgovaram negativno, jer da sam to radio, sada bih makar imao nešto uštedjevine u banci. Komisija odmahuje glavama, ne može da veruje. Navode imena uspešnih biznismena, koji su stekli ogromna bogatstva za vreme Miloševića, a posle njegovog pada još više se obogatili. Pokušavaju da me postide, indirektno mi poručujući da sam nesposoban, nesnalažljiv, da me je vreme pregazilo. Pitam ih u čemu je smisao osnivanja i delovanja njihove Komisije. Kažu mi da je vlastima dosadilo prozivanje onih koji imaju, i ne samo što imaju, nego hoće još više da imaju, dok se niko ne bavi onima koji ništa nemaju i kako to da ama baš ništa nemaju. Da možda nije neka zavera, neka mračna rabota,  imajući u vidu toliki broj „nesnalažljivih" u Srbiji na početku XXI veka."

Prodajem šećernu bolest. Prijava na tender - 1000 dinara u kešu ili na žiro račun!

 

                                                                                                                     Filip Mladenović



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

NNN NNN 01:08 25.10.2008

Odličan tekst

Malo me podsetilo na ono od Duška Radovića....neko ima ovo, ono (ne mogu tačno da se setim:), a nekome nađu kamen u bubregu, svako ima nešto.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana