Prošlog vikenda u Splitu se okupilo društvo iz bliza i daleka. Razlog je bio više nego značajan: naša Lada slavila je 40 godina izvidjačkog staža. Ej, 40 izvidjačkih godina od 44 života! Mogla bi i u penziju, ali životnu - u onu izvidjačku i ne pomišlja.
Lada je jedinstveni slučaj u izvidjačkom svetu na Balkanu, Srednjoj Evropi, ma gde god, a poznata je i u mnogim drugim svetovima. Sve joj je izvidjačko: majka, otac, brat, oba sina. Muža je toliko uvukla da je postao jedan od vrhunskih stručnjaka za školovanje. Ne samo da je do srži zaljubljena u izvidjaštvo nego je i planinar koji se ne libi borbe sa vrhovima. Poznata je i kao jedan od nosilaca "Optimista" - jednog od najistrajnijih, najveselijih i najžilavijih klubova ljubitelja Djordja Balaševića. O stručnom radu u bolnici da ne govorim. I, uz sve to, drug, prijatelj, saborac, supruga i majka. Evo par mojih uspomena iz našeg druženja.
Čudan je način na koji sam je upoznao. Na Svetskoj skautskoj smotri 1995. godine u Holandiji, u praskozorje i u tokom "Oluje", svi moji hrvatski prijatelji morali su se kloniti susreta sa nama. Nalazili smo se u zamračenim budžacima velikih šatora da se barem pitamo za zdravlje. U svoj toj tenziji, jedan dan žurio sam preko centralnog platoa kad začuh iza mene trupkanje i dahtanje. Okrenuh se, kada za mnom trči devojka u hrvatskoj skautskoj uniformi. "Stani, ne mogu te više jurit. Tražin nikog iz Srbije da se upoznan". Nije fermala pritiske i htela je da se ispriča sa nekim "od njih". Tako je počelo naše prijateljstvo, tako sam našao sjajnog druga.
Vidjali smo se kasnije povremeno, kada je za to bilo prilike, na retkim akcijama koje su bile zajedničke. A onda, krajem 2002. godine, javlja se Lada: "Dolazim sa nekoliko prijatelja na koncert Balaševića. Vidimo se uskoro!". I došli su, zanesenjaci. Uprkos upozorenjima i grdnjama porodica i prijatelja. Hrabro i odlučno. Vodili nas u Indjiju na "Nenormalne", našli nama Beogradjanima karte, razvili natpis "Optimisti" na koji je Djoka veselo mahnuo.
Krajem 2005. godine, putovali smo na jednu od poslednjih aktivnosti Moba projekta. Gojko nas je potrpao u kombi i po snegu i poledici nekako izvukao na Rajac. Pogodilo se da je Lada sela pored mog šefa - Direktora Evropske skautske kancelarije. Iskusni Irac rekao mi je posle tog puta: "Zbog ovakvih zanesenjaka vredi biti izvidjač!" Ova žena nosi takvu energiju da je nemoguće ne voleti je.
I tako se nastavilo: Ohrid, Svetska smotra prošle godine, moj jubilarni rodjendan i druženje u Prijepolju... Kad god je moglo. Kada sam proletos najavio da ću krajem septembra slaviti 40 godina članstva u najlepšem pokretu na svetu, Lada se odmah javila: "Hej, pa i meni je 40 godina. Nemoj biti neki - slavio si prošle godine. Pusti sada mene". Ko bi joj mogao odoleti? Tako smo se prvog vikenda oktobra našli u Splitu. Kako je bilo? Bolje od mene opisale su Ladina nekadašnja planinka Herci (koja je napisala i uvodni pasus na čistom Dalmatinskom) i Lana.
LADA – PRVIH IZVIĐAČKIH 40
Create a Better Scout World/Izviđački svijet čini boljim...
Tijekom dana koji su predhodili, izviđačkom događanju godine... potrošeno je puno sati na stvaranje rečenice – slogana koji bi u svega nekoliko riječi opisao Ladu... Govorili su nam da se ne ograničimo riječima Izviđački svijet, ali mislimo da za nju ne postoji ništa van tog svijeta i da je baš time sve rečeno...
Iako je 2.10. na samu godišnjicu (tako kaže mala požutjela članska knjižica) okupila izviđače Hrvatske, prije svega Splita, mi smo prema Ladinom konceptu zavrijedile i ulaznicu za „after party“ u krepalinsko-međunarodnom okruženju.
Lada nam se danima radovala... I unatoč prividu spontanosti, imam osjećaj kao da je odavno pripremano naše prijateljstvo, jedinstven osjećaj zajedništva, ljubav prema čokoladi, kajmaku i ljudima koji se zovu prijatelji... Svima nama, kao da je baš ona, oko vrata svezala maramu u neraspletiv čvor prijateljstva...
Za ovu tamno zelenkastu noć, za najdraže goste i sve one koji su tada s nama samo dijelili isto nebo ili nam se s njega osmjehivali najljepšim jadranovskim osmjehom, prostrla je svoju izviđačku mladost, predivno djetinjstvo i život kao more... Sa crno bijelih fotografija smješili su se mršuljavi i nasmijani Ladini biseri, kao da nas je tog trena izvadila iz Ohridskog jezera...Promjenili smo se silno... Samo je još Lada potpuno ista, kunem se, potpuno ista...
Iskrena do boli... Svoja... Uz vas kad vam najviše treba...Svi koji je i trunku poznajete bar jednom ste osjetili tu oštricu istine i čudite se jer je baš zbog toga volite... I dok mnoge mudre glave pokušavaju razbistriti taj vrhunarevni humanistički pojam istine i poštenja, nama za to jednostavno služi Ladina slika (naravno, u nekoj zelenoj majici)... Jer istina je zelene boje...
U najljepšem podrumu na svijetu (hvala Mireli), okupilo se četrdesetak prostih duša slavenskih ispod zelene duge i zvjedanog neba najlipšeg grada na svitu, podno Marjana kojim su nekada patrolirale patrole izviđača iz svih krajeva Hrvatske čuvajući ga od požara.
Ulaz zabranjen za djecu i malograđane...
Mirisi orjenta i domaće spize (nezamislivo dobrog dalmatinskog pršuta) skladno su se miješali i nadopunjavali uz neke stare pjesme Panonskog mornara čije smo riječi svi razumjeli, znali i osjećali... I nijedna nije počinjala iz D-mola, a svaka je unosila nevjerojatan zanos i ponos, baš kao da smo te noći preplivali Piran.
Sve je prožeo čudnovat sklad. Razlika se nije osjećala ni u godinama, ni u rodnim gradovima, ni u maramama bez obzira na njihovu raznovrsnost. Jednostavno, svi mi, te večeri odabrani, bili smo samo Ladini prijatelji, biseri rasuti po cijelom svijetu, ni bolji ni lošiji, ni draži ni manje važni, ni veći ni manji izviđači.
Cijeli vikend je u svakom svom dijelu imao duh izviđačke aktivnosti, igrali smo se, natjecali, pjevali, razgledavali, plovili, smijali se, ljubili... i ništa više... Majke mi... ništa drugo nismo...
A vi, ako do sada niste upoznali Ladu... ma šta uopće pitamo... odakle vam uopće prvi javor... pa to je glavni uvijet... Ništa kontra Lade, ništa kontra Jadrana, Marjana i Splita!