O poverenju, a malo i o krizi

flash92 RSS / 12.10.2008. u 13:56

Šta je to poverenje?

Kada bi prosečan srpski građanin danas malo zastao i rekao sebi:

„Mogao bih da učinim koje dobro delo, da se neko oseća srećno zbog mene, to bi i mene zaista ispunilo, ali kako to da učinim?“

On bi se tada našao pred komplikovanim izborom između seta različitih alternativa. Naravno, u savremenom društvu, on bi morao da izabere alternativu koja će nekoga usrećiti, a njemu će učiniti najmanji novčani izdatak. Tako bi mogao videti da komšijina prodavnica na ćošku loše posluje i doći na ideju da se malo potroši i kupi ponešto viška robe kako bi komšiju učinio srećnim.  Međutim, ako kupi samo jedan hleb viška on može da napravi katastrofalnu grešku. Prvo, finansijski neće mnogo pomoći komšiji, a drugo, protraćiće jedan hleb. Kako bi najskuplja stvar koju bi u prodavnici mogao kupiti koštala 500 dinara, a ne bi mu donela nikakvu korist, to bi bila veoma visoka cena koju bi morao da plati da bi nekog usrećio. Ionako je to sa prodavnicom ne baš najbolja ideja, jer će se komšija nekako već snaći, a izdvojiti čak i 500 dinara mu ne bi mnogo ulepšalo dan, a veoma bi okrnjilo mesečni budžet porodice.

Međutim kako je naš prosečan srpski građanin zaista rešio da nekom pomogne, on za sada napušta ideju o komšijinoj prodavnici i traži druga, optimalnija rešenja. Šetajući tako ulicom i razmišljajući, naleti na jednog od „onih“ foraša koji furaju ulicom sa litarskom flašom i pitaju ljude za novac za benzin. U momentu mu bljesne čitav arsenal oštrih misli:

„Da li je ovo samo još jedan folirant, ili ovom čoveku zaista treba novac za gorivo?

Da li je destinacija ovog čoveka toliko bitna da bi mu 100 dinara za litar benzina pomoglo mnogo?

Koliko je 100 dinara za mene?“

Razmotrivši ova pitanja, on dođe do sledećeg zaključka:

„Uz 50% rizika da pogrešim, ovaj bi čovek mogao biti taj koga tražim, ali on ovoliko nije mislio o sebi koliko sam ja o njemu. On je imao i jeftinijih načina da stigne na odredište, samo je trebalo da početkom meseca shvati da nema dovoljno novca za to i da kupi markicu. Nije dobro kalkulisao i ne treba mu pomoći, uostalom ni SAD nisu pomogle bankama na izdisaju jer nisu dobro računale te nisu zaslužile pomoć. Kao šlag na tortu je to što je 100 dinara za mene mnogo velika suma novca, a još ako nisam u pravu, te je ovo folirant, tek tada nisam nikom pomogao, već sam samo podstakao neradnike.“

 

Sada već u očaju, prosečan srpski građanin sede na klupu u parku da revidira svoje ciljeve.

Zaključio je da mora brzo da razmišlja jer je već potrošio mnogo vremena na tu stvar. Tobože, mogao je raditi prethodna dva sata i lepo pokloniti celu tu zaradu nekome i zaista ga usrećiti.

Hitro je sastavio listu cijeva:

-          Usrećiti nekoga što više.

-          Usrećiti što veći broj ljudi odjednom.

-          Potrošiti što manje novca.

-          Potrošiti što manje vremena.

-          Hitno otići na neki posao da se nadoknadi prethodna dva utrošena sata.

Kao grom iz vedra neba, on poskoči, i krete na posao. Usput je svratio u banku, i veštim klikeraškim potezom koji je naučio u detinjstvu, palcem desne ruke, preko sedam glava i sedam šešira, dobacio šalterskoj radnici jedan jedini dinar i otišao srećan na posao. On je pomogao milionima ljudi u našoj zemlji. O njemu danas pišu, jer on je kad je bilo neophodno ukazao poverenje u srpski finansijski sistem. On je danas faca u svom komšiluku. Za njega svi znaju, jer on je dao veći doprinos od samog arhanđela našeg finasijskog sistema.

Tako smo i došli do neke praktične definicije poverenja.

Poverenje je prost odnos količine novca koju je neko spreman da rizikuje da bi poverenje ukazao, i količine novca kojom taj pojedinac raspolaže.

 

Sada malo i o krizi...

Zamislimo da na celom svetu postoji samo jedna mala ulica, i u njoj desetak kuća. Na jednom kraju ulice postoji pijaca, a na drugom kafana. E sada, na pijaci se razmenjuje roba, koja je uglavnom proizvod manuelnog rada. Sa druge strane postoji kafana koja pruža usluge, i prodaje proizvode kupljene na pijaci, samo bolje „zapakovane“ da bi ostvarila dobit. U ulici postoji nekoliko bitnih igrača, a ostali rade za njih. Tako u prvoj kući do pijace živi uzgajivač domaćih životinja, a odmah preko puta njega, jednako blizu pijaci živi uzgajivač raznih biljaka, između ostalog i raznih vrsta povrća. Kod njih na farmama rade mnogi iz ulice, skoro svi. Ne rade samo vlasnik kafane, vlasnik tezge (trgovac na pijaci) i verovali ili ne, lokalna pijanica. Lepo ste čuli, u tako malom i savršenom svetu postoji pijanica i danguba. Međutim, pijanica ima jedan poseban talenat, lepo peva i svira. Tako on povremeno biva angažovan u kafani, gde učini atmosferu boljom i zaradi nešto novca, ali taj novac uglavnom koristi da preživi naredni period nerada i uživanja. Zadužuje se na pijaci kod trgovca da kupi sebi hranu, i u kafani da popije nešto kad „ožedni“. Nije to sve, zadužuje se još po neko u ulici. Tako se zadužuje vlasnik kafane direktno kod uzgajivača povrća i uzgajivača živine. On to radi sledeći zdrav njuh za biznis. Zašto da plati luk ako niko danas možda ne dođe u kafanu pa mu taj luk propadne? Isto važi i za sveže meso. Tako on uzme iz ambara naših komšija uzgajivača kad mu treba, i spremi svež obrok. Zadužuje se i trgovac pomalo. Njemu daju normalni kreditni period uzgajivači, taman mesec dana da on može rasprodati zalihe. Razume se da on za to plati neku kamatu, kao i vlasnik kafane uostalom. Sada bi svako mogao pomisliti da su uzgajivači najmoćniji jer se oni ne zadužuju, ali zadužuju se i oni. Oni ostalima koji rade plaćaju tek na kraju meseca, a ponekad usled kakvih poremećaja moraju svoju obavezu prema njima isplatiti kasnije, pa se ipak i oni zadužuju. Kad tako bude, i radnici se malo zaduže da to amortizuju. Pa tako malo se zaduže kod trgovca, malo u kafani i to prođe neopaženo.Uzgajivač bilja je malo u povoljnijem položaju, jer se životinje njegovog komšije hrane i rastu zahvaljujući njegovom bilju, ali on ipak mora voditi računa o interesu svog komšije, jer krajnji proizvod živine stiže i do njega. Sve u svemu, zaduživanje u ovoj našoj ulici nije često i nikada nije ekstremno. Na kraju, svi lepo žive i svi su nekako zadovoljni svojim doprinosom zajednici.

Jednog dana, udari sve neki baksuz po proizvođaču povrća: Izbije mu požar u ambaru, te mu uništi sve zalihe za naredna tri meseca. Srećom u nekoj šupi mu ostalo nešto malo za jedan mesec. Od brige se još i razboli i ne mogaše da radi punim kapacitetom. Ne bi ni to bilo tako strašno da uzgajivač stoke i živine nije noć pre toga potrošio mnogo novca u kafani, te baš taj dan kad je trebalo da otkupi izvesnu količinu hrane za živinu,on nije mogao da plati. Zbog toga mu poumiraše mužjaci od gladi pa mu se smanjila stopa rasta živine.  Udari kriza na sve strane. Uvidevši situaciju naturisti se odmah prebiše međusobno ko će kome šta, samo da nekako ovo prevaziđu. Međutim malčice tu ispuste trgovca iz vidokruga, pa on moraše da zatvori svoju tezgu privremeno. Robe nema, nestašica kod proizvođača, zalihu je rasprodao, otplatio je, i onaj dobitak koji mu je ostao nije smeo da troši pa se on malo povuče unazad i privremeno zamrzne trgovinu. Tu se kriza na njega odmah svalila. Radnici su u suštini malo ispaštali, a i malo sa zakašnjenjem. Oni tek osetiše pred kraj meseca šta se zbiva kad gazde ne podeliše plate. Do tog zlog vremena još se i išlo u kafanu svaki dan, ali sada kako je sigurno neka ozbiljna stvar u pitanju, malo će se stegnuti kaiš. A jes i bio loš znak, trgovac bolestan, ajde čovek da mu poveruje, ali sad i ova dvojica ne plaćaju svoje obaveze, to je ozbiljno. Poče ovog meseca malo da boli i vlasnika kafane. Oseti i on krizu. Ređe narod svraća. Nema baš nešto ni ovih što imaju. A i da svrati neko, šta mu vredi. Ne daju ovi sa kraja ni živinu ni luk bez para. Nastade opšti kreditni čep. Niko nikom ne da na kredit. Nema više ni u kafani na recku, bar ne od sada. A kako li će naplatiti to što je narod do sad uzimao na recku u kafani, nije mogao ni da pomisli. Jedino je još pijanica ostao da spava, jer je koju noć pred toga dobar bakšiš uzeo i ima love za dva meseca sada da pije svira i odmara. Međutim kako se probudi, tako mu na vrata vlasnik kafane stade, te navalio da prebiju dugove. Tu se pijanica moraše malo otvoriti da razduži svoje, pa mu ostade za nešto više od pola meseca normalnog života. A šta ima veze, biće opet neki bakšiš. Sad još vlasnik kafane mogaše da daje na recku još mesec dana, da pokuša nekako da pokrene promet. Od svih sad se čini jedino kafan još radi. Dođe narod malo sedne, popije na recku, uglavnom se veća kako izaći na kraj sa krizom. Tu je i trgovac, ima ono malo ušteđevine pa sedne razgovarati, i tako to. Potraja to malo, nema baš nešto bakšiša za pijanicu u kafani. Peva on, al’ ne vredi, nema narod para. A tek ih sada neće imati, jer su trgovac i proizvođači dogovorili da je izlaz iz krize zvanično poskupljenje robe.

Dobro, napraviće se neki ustupak radnicima, daće im se malo u naturi, malo u novcu, samo da krene da se okreće. Čim bude malo bolje i njima će se plate povećati kako bi ispratile rast cena. I kafana će stati nekako, možda ne tako brzo, na noge, ali biće opet bolja vremena, ali pijanica bakšiš još dugo neće imati, a i kad ga bude neće biti nešto veći nego ranije.

Sve u svemu, beše gusto, ali svi se nekako izvukoše – neko prođe bolje, neko gore ali dobro je ukupno.

 

Naravoučenije:

Samo pijan može da ne vidi krizu, te da sedi i svira dok mu aždaja diše za vrat. Uistinu, njega prvog nije ni gađalo.



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana