BiH ima mnogo više materijala za rat nego što ga je imala prije posljednjeg rata. Da li će ga biti ili ne, ja ne znam, ali kažem da smo jako blizu njega
Intervju koji sam dao za Magazin Start tokom ljeta. Naslov ovog bloga je redakcijski naslov intervjua.
Nakon izbora koji su nedavno zavrseni cini mi se veoma aktuelnim.
Aleksandar Trifunović je glavni urednik medijskog projekta Buka. S njim smo razgovarali o toj zabrinjavajućoj tišini i općeprihvaćenom defetizmu, te o srpskoj politici u BiH.
Na nedavno održanom okruglom stolu povodom Dana Sarajeva u Beogradu izjavili ste kako tamošnja javnost pojma nema koliko su ljudi u našoj zemlji blizu novog rata te da se u ovom trenutku mrze možda više nego ikada. Čime argumentirate ovakvu tvrdnju?
Retorika političkih opcija koje su doslovno odnijele posljednje izbore, nisu bila obećanja o budućnosti, to su bile većinom priče o prošlosti, kome šta oduzeti, ko će kome šta dati. Rezultati izbora su potvrdili da ovom državom niko nije zadovoljan. Svi bi voljeli živjeti u nekoj drugačijoj državi od ove u kojoj žive. Kontekst u rečenici koju pominjete je bio takav da sam morao reagovati na izrečenu tezu iz publike i tako skrenem pažnju na to da mi u Bosni još uvijek nismo završili bolne procese kao što je proces suočavanja sa prošlošću, procesuiranja ratnih zločina i da istraživanja pokazuju da etnička distanca među ljudima nikad nije bila veća.
Znači, BiH ima mnogo više materijala za rat nego što ga je imala prije posljednjeg rata. Da li će on biti ili ne, ja ne kažem, ali kažem da smo jako blizu njega.
Da li je to namjerno proizvedeno stanje ili je to stvarna slika odnosa u društvu?
Ja sam dosta pisao o tome da je to stalno održavanje predratno-ratne atmosfere ustvari usud BiH u ovom trenutku. Jer lakše je održavati tu atmosferu jer vas ona manje košta, zapaljive izjave se mnogo bolje primaju kod glasača. Istraživanja, dakle, pokazuju da na izbore izlazi i glasa mnogo manje obrazovan sloj stanovništva nego onaj koji ne glasa. Sa druge strane, obrazovani sloj, ako tako možemo reći, uglavnom u posljednje vrijeme ne izlazi na izbore. Glasaju uglavnom ljudi koji su ostali bez posla i kojima rat nije donio ono što su očekivali. Nisu se najbolje snašli. Na nekim su državnim jaslama, ovim ili onim, i oni razmišljaju: mnogo bolje je glasati za opciju kojoj nacionalno pripadam nego rizikovati da glasam za onog drugog pa da pogriješim. Znači, mislim da je ovo programirano stanje u kojem političke elite komuniciraju bez problema, kao što su, uostalom, komunicirali i u ratu a istovremeno huškaju narode na neprijateljstva. Činjenica, o kojoj, nažalost, se malo priča je da je puščana municija za najveći broj ratnih sukoba u Bosni proizvedena u istoj fabrici, što govori da su ljudi išli da kupuju municiju u Srbiju i sa jedne i druge i treće strane, bez problema. To govori o apsurdu situacije u kojoj se nalazimo. Gospodari rata će, kao i sada gospodari mira, uvijek moći da pronađu kanale kako bi održali ovakvu situaciju. To je mnogo jednostvanije nego da preuzmete odgovornost i pronađete ljudima posao kako bi u državi bilo bolje. Mnogo je bolje držati ljude u onome što žele, a to je ova atmosfera. Očigledno je da ljudi ovakvu atmosferu žele. To nam govore rezultati izbora.
Da li se ljudi u BiH stvarno mrze ili im političari kažu kako se oni trebaju mrziti ili možda baš političari stvaraju takvu sliku a ustvari ljudi sasvim normalno žive jedni s drugima, ili ako hoćete, jedni pored drugih?
Ljudi u BiH se plaše. Mi još uvijek nismo imali prilike jedni drugima reći šta jedni o drugima mislimo. Imamo vrlo malo mogućnosti da se jedni drugima obraćamo. Još uvijek to radimo preko glasnika, preko politike. Kada se neko potrudi, svojom ličnom inicijativom, da komunicira, ti stereotipi padaju sami od sebe. Politika nije stvarala takve situacije. Nažalost, svi se, manje-više kreću oko nekog svog nacionalnog korpusa i u nekim zajednicama koje su još uvijek podijeljena društva i to se vidi maltene u zraku. Ja mislim da je naš najveći problem strah. Međunarodna zajednica je od prvih dana mira griješila u tome što nas je tjerala da se volimo, što je suludo. Mnogo bi više uradila da je insistirala na tome da se podnosimo. U jednom intervju koji su imali Žižek i pokojni Đinđić, uporedo, Žižek je rekao da iako kažemo jedni drugimo da se mrzimo i već poslije toga se ne poubijamo, to je već korak naprijed. I mi smo trebali to davno uraditi. A mi nakon 12 godina tek počinjemo da govorimo o suočavanju sa prošlošću. U preporukama za proces suočavanja mi smo tek na početku.
Koliko je priča političara o netrpeljivosti ljudi zapravo njihov najjači predizborni argument?
To im je jedini argument. Njima ponestaje argumenata. Pogledajte političku scenu u BiH, vi imate potpuni populizam političkih odluka. Imamo situaciju da se u suštini najviše daje za održavanje socijalnog mira, a nemate stvaranje uslova za razvoj privrede. Mi nismo pokretači privrede. Mnogo je lakše održavati ovakvo stanje nego pričati o konkretnim životnim problemima o kojima oni pojma nemaju. Pogledajte političare koji se bave ovim poslom. Pa oni ništa drugo ne bi znali da rede da ne rade ono što rade. To su ljudi koji su diletanti u svakom pogledu.
Kako komentirate najnoviji istup Milorada Dodika povodom njegove posjete Hrvatskoj i njegovu izjavu da on ne voli Bosnu i Hercegovinu?
Gospodin Dodik je u toj izjavi poprilično iskren i to nije ništa novo. Mislim da to govori o apsurdu ove države u kome mi umjesto da gradimo zajedničko društvo, pokušavamo u svakoj prilici da ga razgradimo. U tom nekom razgrađenom kontekstu gledate da sitovremno što više koristi za sebe lično. Ja nisam siguran kako bi izgledala BiH da imamo drugačije političare, jer nismo bili u prilici da to vidimo, ali sam siguran da BiH u ovakvoj situaciji nije najbolje mjesto za život. To vam pokazuje podatak da 70 posto mladih žele da ode zauvijek ode, i taj podatak se ne mijenja.
Ali on kaže da ne voli BiH ali mu je draga RS, koja također nije najugodnije mjesto za život?
To je jedan licemjeran odnos, jer BiH omogućuje RS-u postojanje. U tom kontekstu RS je dio ovakve BiH i vi ste u njoj političar. To je nevjerovatno licemjerje. Ako ti se ne dopada BiH, nemoj participarti u vlasti, nemoj primati plate na tom nivou. Pa što pregovaraju o platama? Ako im se ne sviđa BiH, što će im plata iz bh. Parlamenta? To je jedan licemjeran koncept pomoću kojega političari održavaju tu predizbornu kampanju. Najveći je apsurd to što RS postoji zato što je BiH ovakva. A, ova njegova izjava je namijenjena da dugoručno donese korist. Upućena je na mjestu koje ima takođe posebnu političku simboliku i to, eto, tako funkcioniše.
Šta je za Vas BiH? Kako je Vi definišete?
Meni se forma BiH trenutno gadi. Gadi mi se politički koncept BiH u kom mi trenutno funkcionišemo. Ali ono što je meni važno je da ja na svakih 50 kilometara imam koga da nazovem ako mi pukne guma na autu. I to je moj veliki uspjeh i ja to nigdje drugo nemam. Ne tretiram Sarajevo kao politički subjekat u BiH, ja ga povezujem sa dragim ljudima s kojima u Sarajevu mogu biti, popiti piće i popričati o nekim vrijednim stvarima. I isto je tako sa Mostarom, Tuzlom, sa bulumentom gradova u kojima se osjećam jako dobro. Ja se u većini gradova u BiH osjećam jako dobro i to je moj pogled na BiH. Znači imam mnogo više razloga da mi je ovdje dobro nego ne. Ali mislim da u ovom trenutku ova država služi samo domaćim političarima i međunarodnoj zajednici. Građani od ove države nemaju ništa.
Koliko Srbi u Bosni i Hercegovini zaista vole Bosnu i Hercegovinu?
Mislim da ako Srbi u BiH ne vole BiH, onda ne vole ni istoriju, ima toliko pozitivnih stvari u istoriji Srba u ovoj zemlji sa kojima bi mi trebali biti ponosni. I ako bi se odrekli BiH, odrekli bi se i tog komada istorije. Zaista ne znam ko bi se razuman odrekao nečeg u čemu si učestvovao, što si stvarao, da se možeš odreći, pa eto, recimo, i tog NOB-a u kojem su učestvovali i u kojem je toliko ljudi izginulo da bismo mi danas živjeli u BiH. Ostali smo tu. Mislim da je to stereotip o Srbima, prije svega, a mislim da je to ustvari stereotip o nama. Ponovo se vraćam na ono da niko nije zadovoljan ovakvom BiH. Mi svi očekujemo nešto više od BiH a ustvari ne želimo da iskoristimo što više od onoga što u BiH trenutno imamo. Kada bismo više slušali jedni druge da više čujemo jedni od drugih, da razbijemo te strahove i predrasude. Ne moramo se voljeti, možda se nekada budemo i voljeli, al, ne moramo se prioritetno voljeti. I u takvom kontekstu ja vidim šansu za BiH i šansu da svi osjećamo BiH kao svoju. Ja je osjećam kao svoju.
Oni koji podržavaju aktualnu vlast, svoju podršku argumentiraju povećanjima penzija, porastom plaća u obrazovanju, zdravstvu... Koliko se to poklapa sa stvarnom slikom života u RS-u?
Ja nisam neko ko se bavi ekonomijom, ali mislim da je rast društvene proizvodnje najbolji pokazatelj da u jednoj zemlji stvari idu na gore. Situacija na berzi poprilično ide loše i Banjalučka berza je jedna od najlošijih u regiji u ovom trenutku. Mislim da je populistički povećavati plate nauštrb nekog drugog. Znači, trebamo stalno opterećivati privredu sa nekim novim porezima, novim dažbinama. U ovom trenutku u RS-u imamo zaista privlačnu situaciju. U budžetu leže ogromna sredstva od prodaje Telekoma, očekuju se još neke privatizacije i mi se nadamo da će to tako biti. Međutim, od svih najavljenih velikih razvojnih programa, još uvijek se nije desio nijedan. Nego se iz tog budžeta popunjavaju budžetski korisnici, što ja mislim da je nešto što kratkoročno smiruje tenzije, ali već sad vidimo proteste nakon najava da će i onima kojima su povećane plate one sada biti smanjene. Mislim da će biti teško održati situaciju u kojoj je proizvodnja gotovo zamrla a u kojoj mi svaki čas očekujemo maksimalno otvaranje granica za veliki broj proizvoda koji će doći iz EU i okruženja a koje će biti mnogo jeftinija od ovih koje imamo. Domaća privreda će izgubiti i ono malo konkurencije koju je imala zahvaljujući dosadašnjem monopolu koji je imala na domaćem tržištu. Veliko je pitanje kako će se stvari u budućnosti tek razvijati. Ne možemo reći da samo zato što neki budžetski korisnici imaju veće plate da je situacija bolja ili gora.
S druge strane, imamo nalaze Tranparency Internationala, netransparentno trošenje javnih prihoda, nerazjašnjana ubistva i bogaćenje uskog kruga ljudi. Koliko ljudi u RS-u uopće mogu to da sagledaju i da li uopće imaju pojma o tim tamnim stranama njihove vlasti?
Mislim da se tu nešto čudno dešava. Svaki izvještaj poput ovog Transparency Internationala, koji ste vi spomenuli, sa argumentovanim komentarima stanja u društvu, o ekonomiji i stanju korupcije, imate državnu reviziju, gospodina Boška Čeku koji periodično, kao godišnja doba, daje informacije o tome kolika je rastrošnost u pojedinim institucijama. Međutim, šta se dešava, ljudi, valjda, smatraju da to nije naš novac. Kad neko potroši par miliona više nego što je trebao za razvoj određenog programa ili renoviranje zgrade, kada čovjek ode u vazduh, kada se potroši na stotine miliona za administrativnu zgradu, a vi ćutite, vi tako dajete poruku vlastima kako mogu raditi šta žele, da ne postoji građanska svijest.Vi imate situaciju, govorim o RS-u, da su najjaktivnije grupe koje traže svoja prava penzioneri i invalidi. Bune se ljudi koji nemaju snage ni za normalan život, nemaju čemu da se nadaju, a šute, recimo, studenti. A, sve to pokazuje da je to neka vrsta straha.
Može li se promijeniti to stanje?
Mislim da su uvijek neke druge teme u igri. Umjesto da na neki drugi način sazrijevamo kao građani, nažalost, mi u BiH još uvijek imamo degeneričan sistem u kome smo mi prvenstveno Srbi, Hrvati i Bošnjaci. E sad, pošto su to teme koje su vrlo zahtjevne, teme koje je savremeni svijet riješio još prije dva vijeka, mi se još uvijek time bavimo. Još uvijek ima razloga za razmišljanje, mitova koje još trebamo da istresemo i onda je mnogo bitnije baviti se s tim nego razmišljati o tome da li će moje dijete biti sljedeće, da li ću ja dobiti sljedeću platu, ili od čega kupuju taj skupi namještaj za svoje kabinete... Nažalost, najveći je problem naših ljudi što ne shvataju da im niko neće promijeniti stanje do oni sami. Dok god to ne shvate, biće predmet manipulacije, a ako se ljudima sviđa ovakav način života, a očigledno im se sviđa, niko im tu ne može pomoći.
Online magazin Buka koji Vi uređujete jedan je od rijetkih medija u Republici Srpskoj gdje se mogu pročitati informacije i stavovi drugačiji od onih kakve dobijamo putem javnih emitera i rijetkih pisanih medija. Koliki je uopće značaj Buke i ideološki sličnih izvora informacija u RS-u?
Prije svega, ponosan sam na Buku jer je ona jedan generacijski projekat. Biće zabilježen u jednom istorijskom trenutku u kome se trenutno nalazi BiH da su bila moguća i drugačija razmišljanja i da je okupio jedan broj građana koji su u tome učestvovali i još uvijek učestvuju. Pored magazina, imamo i TV emisiju gdje smo obrađivali teme s kojima se nije niko hvatao u koštac. Mi smo jedini uradili emisiju poslije objavljivanja snimaka Škorpiona. Buka nije projekat, buka je način života. Buka je dokaz da je postojala jedna grupa ljudi koja je u jednom trenutku razmišljala drugačije.
Koliko je Buka kao takva relevantna u društvu, u RS-u?
Ne znam koliko je relevantna, ali je činjenica da su nas političari mnogo više voljeli kad su bili u opoziciji, nego kad su na vlasti. Ne pozivaju nas na koktele, na novinarska druženja. Mislim da je neki pokazatelj nezavisnosti i to kada te svi mrze. Mislim da smo to uspjeli, ali bi bilo isuviše deplasirano da tvrdimo da imamo neki uticaj, mi smo ustvari jedan mali svijet koji je zamišljen da funkcioniše i da u tom svijetu ljudi imaju pravo i da uđu i stvaraju onako kako to žele. Najbolji kompliment nam je dao jedan profesor žurnalistike iz Banje Luke. Kada je pitao studente šta čitaju, oni su rekli: Buku, a on je rekao: Nemojte to čitati, oni ne poštuju pravila!
Osnivač Buke je organizacija vrlo interesantnog naziva Centar za informativnu dekontaminaciju mladih. Možete li definisati čime su i koliko kontaminirani mladi u RS-u i BiH?
Nacionalizam je ono s čim ćemo se mi tek suočiti. Ove nove generacije ne pamte multietičnost. Ja sam u društvu, u gradu u kome sam odrastao imao priliku da živim sa drugim nacijama bez ikakvih problema. Najveći broj ljudi zbog posljednjeg rata nema tu priliku, uglavnom iz priča koji dolaze kroz medije. Pogledajte fudbalske utakmice, transparenti koje nose navijači su odvratni, u Mostaru su na nivou najavljenih bitaka... Nigdje ni u jednoj državi nasilje nije državotvorni koncept kao što je to u našoj zemlji. Naše političke elite nasilje definišu kao normalan metod, ustvari, jedini metod političke borbe. Oni stalno prijete likvidacijama, u pojedinim situacijama. Prijete otcjepljenjima, pripajanjima i jednostavno vi imate osjećaj da je nasilje savim normalan način da postigneš svoj cilj, i nerijetko njemu pribjegavaju. Mladi ljudi ne moraju biti ni učesnici nasilja, ali će ga odobravati. Neće mu se suprotstaviti.
Imate li povratnu informaciju koliko vaša dekontaminacija uopće daje rezultata?
Mislim da svaka osoba koja ima kontakta sa našim projektom ili našim medijskim proizvodima razmišlja drugačije i to je za nas već plus. Čini mi se da imamo uspjeha, da nas ljudi uzimaju kao relevantne, pozivaju nas na skupove, traže od nas analize o nekim situacijama, mislim da je to velika stvar. Volio bih da mnogo više ljudi bude u tome i da Buka ne bude alternativa nego mainstream, ali trenutno je tako kako je.
U jednom od komentara na vašem online magazinu Bojan Bajić je konstatirao da se u zadatoj (dejtonskoj) konstelaciji odnosa odgovor na pitanje bosanskohercegovačke budućnosti, i evropske i svake druge, krije u srpskom narodu Bosne i Hercegovine, tj. u srpskoj percepciji o tome šta je to sopstveni interes. Šta je, po Vašem mišljenju, interes Srba u Bosni i Hercegovini?
Srbi su dezorijentisani i svedeni na Republiku Srpsku. Mislim da je svako svođenje na teritoriju bilo kojeg naroda pogrešno. Vratimo se na neku bližu istoriju kada su Srbi imali svoje mjesto i u Sarajevu, i u Mostaru, Tuzli... Odricanjem od te istorije ti se odričeš zauvijek nečega što ti je pripadalo. To je pogrešna i pogubna politika. Neka buduća politika, koja bude željela dobro svom narodu, mora da se otvori van granica da širi pozitivne impulse, ideje.
Koliko je to realno ostvarivo?
Mislim da jeste. Umjesto da prebrajamo krvna zrnca bh. pisaca i gledamo ko kome pripada, mi ih trebamo čitati. I Selimovića, i Andrića... Lomimo se oko toga kome pripadaju, ali ih ne čitamo. Biće nam bolje svima kada vidimo da smo kroz istoriju mnogo više zajedno radili dobrih nego loših stvari. Možda zvuči utopistički, ali ja zaista vjerujem u to, nemam druge nego da vjerujem. Da li nam se živi u ovakvoj zemlji do kraja života?!
Jedna od opcija srpske politike u BiH je i referendum za nezavisnost RS-a, koliko je to realan scenarij?
Uzmimo i da se on desi. Šta poslije toga? Kuda ide RS poslije referenduma? Niko se time ne bavi. Prvo, ko vas priznaje, koje su vam granice, šta sa drugim ljudima koji žive u toj entitetu, da li je moguće odvojiti entitet, gdje ga pripojiti. Znači, nije pitanje je li moguć referendum, moguć je, ali šta poslije. Svijetu je dosta granica i ja mislim da je prilično opasno baviti se tim idejama na jedan diletantski način na koji se trenutno politika bavi.
Bajić je još konstatirao kako većinu Srba ima svoj entitet, državu BiH u kapacitetu vađenja lične karte i pasoša, te državu Srbiju za koju se navija. Koliko je to realna slika društva u RS-u?
To je prilično realna slika. Pitanje je da li je to dobro ili loše, ali je to dobro skenirao. Pitanje je je da li je to maksimum i da li možemo bolje.
Koliko političari u Srbiji to podržavaju?
Mislim da srpska politika u Srbiji sve Srbe van Srbije koristi uglavnom za ispunjavanje svojih ciljeva i u tome je bila uglavnom neuspješna. Nažalost, vi se s tim možete slagati ili ne slagati ako ovo čitate u Srbiji ili RS-u, ali bavljenje Srbima van Srbije od strane srpske politike je prouzrokovalo veće posljedice po Srbe van granica Srbije, nego što je proizvelo na neki način po Srbiju, koja je takođe imala ogromnih posljedica zbog toga. Mislim da u ovom trenutku oni imaju toliko svojih problema i da bavljenje nekim budućim geostrateškom raspodjelom teritorije u BiH nemaju snage ni kapaciteta i mislim da u ovom trenutku to niko ne bi ni dozvolio.
Da li doživljavate RS kao srpski entitet?
Svim ovim stvarima se bavim tako da pokušavam dati šansu mozgu. Ako imamo mozak normalno je da nećemo doživjet bilo šta, pa ni RS kao nešto što je isključivo naše. Svjetske politike idu u pravcu integrisanja i brisanja granica. Ako mislimo dobro RS-u, ona mora biti otvorena za sve i biti entitet svih građana koji u njoj žive. Ako želimo ići u Evropu, ona je samo prolazna faza, sve drugo je zamrzavanje stanja.
Razgovarao Eldin Karić , Magazin Start