Piše: Vladimir Petrović
Ove godine je Nobelov komitet prilicno iznenadio svetsku javnost dodelivsi nagradu francuskom piscu Z.M.G. Le Kleziou (Jean Marie Gustave Le Clézio). Tako su se u anglo-saksonskim vodecim medijima pojavili naslovi u stilu: "Francuski romanopisac Le Klezio - nobelovsko iznenadjenje" (French Novelist Le Clézio: A Nobel Surprise). Naravno, tome treba dodati evidentnu anglosaksonsku zavist sto po cetrnaesti put (14) Nobel za knjizevnost ide u - Francusku..
S tim u vezi, ukazujem da je prvu Nobelovu nagradu, od ustanovljenja, dobio 1901. godine francuski pesnik i filozof Sili Pridom (Sully Prudhomme); zanimljivo je da je u listu Francuza dobitnika ukljucen i Gao Xingjian, rodjen u Kini ali naturalizovan Francuz. S druge strane, Britanci su dobili samo deset puta. A o Amerikancima... bolje da ne pricam...
Zapravo, uoci dodele ovogodisnje nagrade Amerikanci su ljutito poslali poruku Nobelovom komitetu kako bi red mogao da bude na nekog njihovog knjizevnika (naveli su vise njima dobro poznatih imena). To su hladnokrvni Svedjani ignorisali. Medijsko prepucavanje je otprilike islo ovako: Nadobni Amerikanci su ljutito porucili: "Od kako je 1994. godine nagradu dobio Japanac Kenzaburo Oe, birani su samo - EVROPSKI PISCI! Naime, 12 poslednjih dobitnika (ukljucujuci Le Klezioa) su iz - Evrope. A poslednji americki pisac koji je dobio Nobela bila je Toni Morison, 1993. godine". Na to je Horace Engdahl, stalni sekretar Nobelove akademije, bez diplomatskog uvijanja, reagovao: "Evropa, a ne Amerika, je u centru knjizevnog sveta". Dalje je dodao "da su SAD suvise izolovane, pokazuju ‘ostvrski mentalitet', ne prevode dovoljno i ne ucestvuju u velikom dijalogu svetske knjizevnost; stoga je americka ignorancija zaista sputavajuca".
Niko ne voli da mu se prebacuje da nema "dobre konje za trku", ali su Ameri morali da "progutaju knedle" i ostali su da cekaju neko bolje vreme.
Mediji su pomno zabelezili da su Svedjani (morajuci nesto da kazu u obrazlozenju), za Le Klezioa rekli da je "autor novih odlazaka, poetične avanture i senzualne ekstaze, istraživač ljudskosti iza i preko vladajuće civilizacije", ma sta to moglo da znaci.
Dodali su i da je on "knjizevni inovator koji zeli da uzdigne rec iznad osiromasenog stanja svakodnevnog govora i iznova joj da moc prizivanja esencijalne stvarnosti"; kao i da je on "kosmopolitski autor, putnik, gradjanin sveta i nomad". Ne brinuci mnogo zbog cinjenice da je Le Klezio malo poznat sirom sveta, naveli su za njega da ga ne vide kao tipicnog francuskog pisca, jer je "pisce sve teze i teze locirati u smislu nacionalnosti; oni nalaze stimulaciju u svojoj raseljenosti, odnosno u otudjenju od svog kulturnog ognjista". Drugim recima, ciljaju Svedjani na to da su sve manje u modi "nacionalni pisci". (To umanjuje sanse, ako ih je uopste imao, nasem dobrom Dobrici Cosicu, tipicnom "nacionalnom piscu", he, he, he... ).
Ko je Le Klezio moze se naci na sveznajucem Google-u i nekim specijalizovanim sajtovima, premda materijala mnogo nema. Naime, cinjenica je da on nije mnogo poznat sirom sveta.
A kako ga vide u Francuskoj? Pa sigurno su svesni da Le Klezio nije Flober, ali im je milo i drago "da je njihov dobio", da se tako uvecava broj francuskih dobitnika, koji su prvi na svetu (po ukupnom broju).
Evo sta je izjavio slavoljubivi predsednik Nikolas Sarkozi: "Dete Mauricijusa i Nigerije, tinejdzer iz Nice, nomad u americkim i africkim pustinjama, J.M.G. Le Klezio je gradjanin sveta, dete svih kontinenata i svih kultura. Kao pravi putnik, on simbolizuje globalni domet kulture i vrednosti Francuske u ovom globalizovanom svetu".
A evo nekoliko vidjenja na poznatijim francuskim blogovima:
- Bravo za Francusku!
- Mi, Francuzi, moramo biti ponosni i zato sto nas Le Klezio slovi za diskretnog coveka i apoliticnog pisca, sto je novina u poslednjih desetak godina, kada su Nobela dobile dve feministkinje (Jelinek, Lesing), angazovan pisac (Pamuk), preziveli od nacizma (Kertes), kineski disident (Xingjie) i slicni....
- Le Klezio nije mnogo citan u samoj Francuskoj (pa ni u inostranstvu) ali to nije vazno, vazno je da je ovogodisnji Nobel za knjizevnost dodeljen jednom Francuzu, odnosno ‘vecnoj Francuskoj' (sic).
- Pored Sarkozija, Francuska dobija Zlatnu palmu u Kanu, Nobela za medicinu, Nobela za knjizevnost... Dokle cemo tako ici? Jos nam nedostaje Evrovizija! Sledeci put moramo imperativno poslati da nas zastupa Karla Bruni, ako hocemo da i tamo pobedimo.
Cinjenica je da je do sada Le Klezio na na svetskoj sceni smatran minornim piscem, koji je malo prevodjen na engleski (zato je i malo poznat, zar ne?).
A ko je zapravo Le Klezio? To je danas dobrostojeci sezdesetosmogodisnjak, koji je rodjen u Francuskoj, u mesovitom braku (otac mu je poreklom Britanac). Studirao je engleski jezik u Engleskoj. Prvu knjigu je objavio kada je imao 23. godine i odmah postao poznat. Do sada je napisao preko cetrdesetak knjiga (romani, eseji i decje price), medju kojima su najpoznatije: Zapisnik (Le Procès-verbal, 1963), Groznica (La Fièvre, 1965), Potop (Le déluge, 1966), Materijalna ekstaza (L'Extase matérielle, 1967), Terra Amata, 1967, Divovi (Les géants, 1973), Pustinja (Désert, 1980), Onica (Onitsha, 1991), Afrikanac (L'Africain, 2004) i Raga. Priblizavanje nevidljivog kontinenta (Raga, approche du continent invisible, 2006) .
Prva njegova knjiga «Zapisnik» (u engleskom prevodu The Interrogation) ga je ucinila poznatim. Nagradjen je drugom najvecom francuskom knjizevnom nagradom, sto mu je dalo podstreka da se posveti pisanju knjiga. U knjizi je iznet zivot Adama Poloa, osetljivog mladica koji se samoizoluje tako sto zivi sam u napustenoj kuci, pritisnut vrtoglavicama ovog sveta, sto ga sve tera da - izludi... Sam Le Klezio je ovako rekao: «Zapisnik» govori o «coveku koji ne zna tacno da li je dezertirao iz armije ili iz psihijatrijske bolnice» (Le Procès-verbal raconte l'histoire d'un homme qui ne savait trop s'il sortait de l'armée ou de l'asile psychiatrique). Treba imati u vidu da u vreme kada je ova knjiga pisana takvo pisanje je bilo u modi (francuski ‘novi roman"), te se knjiga Le Klezioa uporedjuje sa «Strancem» Alberta Kamija (pa i «Neksusom» Henrija Milera).
Taj njegov prvenac ga je bio ucinio toliko poznatim da se u to vreme ponasao kao filmska zvezda, posebno imajuci u vidu da je visok, sa plavim ocima, i dopadljiv zenama. Medjutim, to ga je brzo umorilo, te je poceo zabranjivati fotografima da mu se priblize; rugajuci se tom svom novom imidzu, on je napisao svoju drugu knjigu "Groznica".
Njegova knjiga "Pustinja" (Désert) se smatra njegovim najboljim romanom. Radnja se dogadja u marokanskoj Sahari. Opisuje se zivot mlade devojke, iz redova pustinjskih nomada, i njeni sudari sa modernom evropskom civilizacijom koju su doneli nezeljeni imigranti-Francuzi, za vreme francuske kolonizacije Maroka (1909-1912). Tu lirsku, ponekad halucinantnu pricu o marginalizovanim africkim nomadima koji se nevoljno susrecu sa sumornoscu modernog evropskog zivota nagradila je ugledna Francuska akademija. Zabelezena je autorova izjava iz tog perioda: "Zapadna kultura je postala suvise monolitna. Ona stavlja najveci moguci naglasak na svoju urbanu i tehnicku stranu, tako onemogucavajuci razvoj drugih oblika izrazavanja, kao sto su religioznost i osecanja. Celokupni nepoznati deo ljudskog bica je stavljen u zasenak u ime racionalizacije. Meni se cini da je bas to mene gurnulo prema drugim civilizacijama".
Le Klezio je «specijalnim vezama» povezan sa Afrikom, sto ima odraza u njegovim knjigama, od kojih su najpoznatije «Onica» i «Afrikanac». Kako je vise godina ziveo medju Indijancima u Panami i Meksiku, pa i prevodio na francuski neke svete tekstove Maja, to je objavio vise "meditativnih eseja, inspirisanih duhovnoscu Indijanaca".
Konstanta njegovog pisanja je smisao raseljenosti i otudjenosti ljudi od prirodnog sveta, u kome Zapadna civilizacija gube svoju emotivnu i duhovnu vitalnost. I pored odredjenog lirizma u njegovim knjigama, Le Klezeo se smatra anti-romanticarem, pa on u svojim knjigama uglavnom ne pokazuje previse emocija.
U jednom nedavnom intervjuu on je rekao: "Vise ne smemo uobrazeno verovati, kao sto je to bilo u Sartrovo vreme, da roman moze da promeni svet. Danas, pisci mogu jedino da registruju njihovu politicku impotenciju... Sadasnja knjizevost je knjizevnost ocaja".
Le Klezio se smatra, sto je sada u modi, «ekoloski angazovanim autorom» (romani: Terra amata, Rat i Divovi).
Iako je vaspitan na dva jezika, francuskom i engleskom, on pise iskljucivo na francuskom jeziku, u ciju lepotu je veliki zaljubljenik, te je jednom izjavio: «Francuski jezik je mozda moja jedina prava zemlja» (The French language is perhaps my only true country).
Inace, bio je predavac na mnogim svetskim univerzitetima (u Meksiku, Bangkoku, kao i na americkim univerzitetima - u Bostonu, Ostinu, Teksasu, i Albukerkeu i drugde). Sada zivi u Albukerkeu (Albuquerque, Novi Meksiko, SAD). Ozenjen je (po drugi put) sa Marokankom..
Na srpski jezik do sada su prevedene njegove knjige «Groznica» (La fievre), «Afrikanac» (L'Africain), «Dijego i Frida» (Diego et Frida), «Zlatna ribica» (Le poisson d'or) i decje price «Mondo/Lalabaj» (Mondo/Lullaby).
Do sledeceg nobelovca za knjizevnost! Pritom moramo imati u vidu da su sanse da bude iz Evrope - minimalne. Drugim recima, nasi Dobrica Cosic i Milorad Pavic jos moraju da cekaju. A biti dugo na «waiting list» zamara i obeshrabruje.