Danas mi je žena rekla da su na 4 umiovaonika dobili samo dve polovine sapuna. Začudjene, tražile su objašnjenje. Odgovor je bio da je celom vrtiću (10 grupa, oko 270-toro dece) stiglo samo 20 sapuna i da se ne zna da li će, kada i koliko novih sapuna doći.
Slično je i sa toalet papirom. Svaka grupa dnevno dobija dve male ili jednu od onih širih rolni (za ruke) podeljenu na pola. I to onog dvoslojnog, najlošijeg kvaliteta. Na 33-je dece! Vaspitačice su primorane da od roditelja traže da donose papir za decu, "kad mogu", pa ga onda čuvaju u ormanima i vade kada deca počnu da previše brinu o svojoj higijeni. Papir se koristi za brisanje nosa i guze (dobro, ponegde i ribice). Ruke se ne brišu - nema papira - one se tresu!
Nema dovoljno šolja za mleko, čaj ili šta već. Roditelji to ne znaju, ali donose plastične čaše "za vodu" koje vaspitači takodje odlažu po ormanima i vade kada se mora. A mora se valjda svakodnevno, po nekoliko puta. Čaše se bacaju, ne mogu se prati. U nedostatku supenih kašika, deci se serviraju male, kafene. Zamislite koliko je detetu od 4 - 5 godina potrebno da malom kašikom pojede tanjir supe. Moja žena je digla galamu pa njoj sada donose samo velike.
Roditelji plaćaju čuvara. Za to izdvajaju 150 dinara mesečno. Plus, jednom u tri meseca daju po još 100 dinara za video nadzor (koji je dobar ali ničemu ne služi). Od toga nešto malo ostane za rad vrtića. Odgovorna odredi razrez po grupi. Sada je to 500 dinara po grupi za opšte potrebe vrtića: toplomeri, gaza, razvaljena brava, nova kanta... Najnovija odluka je da se tih 500 dinara sada iskoristi za krečenje vrtića. Jeste da se nema odakle, ali vaspitaći razmišljaju da više uopšte ne sakupljaju novac.
Osnovne potrebe su osnovne potrebe. No, deca treba nešto i da rade i dožive u vrtiću. Da li je to moguće u grupi od 33-je dece? Normativ u svetu je petnaestak. Može li se uopšte nešto smisleno uraditi sa 33-je žive, aktivne i pažnje željne dece? Šta mislite vi koji imate jedno, dvoje, troje, nekoliko? Kako se borite sa toliko svoje? Kako bi se borili sa tooooliko tudje?
Materijal za rad je mislena imenica. Vaspitači su primorani (a i savetovani) da od roditelja uzimaju priloge u parama ili materijalu za rad. Pa, kako se ko smiluje ili shvata. Uglavnom svi vide o čemu se rade i donesu koliko se traži ili koliko se može. Neki donesu više. Pored svega, svakih par meseci moja žena kući kroji, šije, lepi, crta, pravi makete, igre, kulise, uzima i traži od mene i naših prijatelja sve što može biti od koristi. Moja žena se šali da im tako razvijaju kreativnost jer treba od ničega napraviti nešto. Danas smo išli u dve prodavnice iverice i sličnih materijala da nešto planiramo za stan. Iz obe je crveneći i stidna izašla sa maznutih nekoliko onih malih pločica u raznim bojama koje se daju kupcima da provere dezen, a koje će zasigurno iskoristiti da deci napravi neku novu zanimaciju.
Pošto nema dovoljno prostora u vrtiću, oformljena je nova predškolska grupa i smeštena u fiskulturnu salu. Oni su tu po podne, a pre podne se onda tu zbiju ples, karate, engleski ... (koji se inače dodatno plaćaju) pa za ostalu decu nema više korišćenja sale. Dok je lepo vreme vaspitačice izvedu decu napolje, a kada počne ružno vreme poludeće u ista četiri zida.
Novca nema. Pa dobro, nije nikome sjajno u ovom drustvu. Ali sumnjam da neko može da im objasni zašto toliko dobijaju (ne one lično, nego predškolske ustanove), koliko uopšte dobijaju, koliko dobijaju u odnose na neke druge slične funkcije, koliki je njihov udeo u društvenoj potrošnji? Da li je to dovoljno da se brine o našoj budučnosti? Koliki je udeo naše budućnosti u našoj stvarnosti?
Kakva im deca dolaze? Neka musava, bez higijenskih navika, sa repertoarom Grand Parade. Roditelji ih dovode i odvode kada im odgovara. Zaboravljaju da ih uzmu ili imaju druga posla pa onda ostaju satima iza kraja radnog vremena. Nipodaštavajuju vaspitače i smatraju da samo piju kafu i puštaju decu da budalesaju i tuku se. Odgovorne su za sve šta se desi. Juče je jednu sjajnu mladu vaspitačicu roditelj prijavio Ministarstvu zbog toga što je detetu rekla "poješću te kao Panta pitu". Eto zato. Redovno upozoravaju na sve potencijalne uzroke nesreće. Odgovor je da nema novca za popravke. Pre neko vreme je na dete pao orman, sećate se slučaja. Vaspitačice su razapete na stub srama. Kada je prošla medijska halabuka, oslobodjene su krivice jer zaista nisu bile krive.
Pre neki dan je najavljen štrajk vaspitača. Odmah je preksinoć bila reportaža na nekoj TV stanici puna ofrlje ocena roditelja o tome kako vaspitačice ne čine ništa za vaspitanje njihove dece. Da se pripremi teren da se štrajk saseče ili minimizuju njegove efekti.
I šta se onda dešava? Prirodno je da nisu motivisane, da su potcenjene, da su pod lupom, da im se svaka sitna greška preuveličava. Pa, ko bi onda bio pun entuzijazma da brine o buljuku dece koju roditelji jednostavno uvale vrtiću da ih vaspitava umesto njih?
A šta ih održava? Odgovor moje žene je dvostruk: da vidi da su joj deca lepa i pametna i da shvati da je doprinela da budu takva; i zahvalnost roditelja koji shvataju koliko im njena briga i rad znače.