Nisam mogla da se obuzdam , a da vam ne pustim ovaj video nekog australijskog kantri pevača na koji sam naišla nedavno na mom omiljenom "boingboing"-u . Suze su mi pošle na oči od smeha, dok sam slušala ovu pesmu. Setila sam se mog sina kad je bio tinejdžer, i njegovih "opširnih" razgovora sa nama roditeljima.Klešta su bila igračka... za obdanište.... preslaba alatka , da mu izvučeš reči iz usta. A tek smejanje, kao lud na brašno, nečemu što nama uopšte nije bilo smešno! Simpatične godine! Da poludiš! Moja dobra prijateljica i njena ćerka upravo prolaze kroz tu fazu u razvoju.
Svaki dan mi dođe sa novim hitom, ili bar telefonira da ispriča bisere, koje mlada gospođica izvali , bisere tipa- "Kako je bilo u školi?", pita je ona..."Dobro", odgovara posisalasamsvupametovogsvetaaliminevaljanosočinogerukeušiinaštajauopšteličim, tegleći se. "Šta je to bilo tako dobro", trudi se mama dalje. "Ne znam , zaboravila sam", odgovara nezainteresovano princeza.
Kod nas u kući sva sreća da smo preživeli svi ovu fazu "neokrnjeni", i da je relativno kratko trajala. Sada se smejem, ali želim da utešim roditelje u toj fazi razvoja dece. Pričajte makar vi, iako vam se čini da je uzaludno, jer je junior ili juniorka u svojim oblacima...Kuc, kuc ...Earth to your majesty!... i lagano ih "prizemljite", ma kako izgledalo sizifovski i naporno.
Obratite pažnju molim vas na slang i sveopšte " bogatstvo " rečnika u ovoj pesmi. Zar vam se ne čini da oni nas u toj fazi jednostavno zezaju?
Na snimku mi se najviše sviđa dečakovo namigivanje na kraju, kao njegovo jedino pravo osećanje, a potvrda je moje predzadnje rečenice, slažete li se?