Večeras se mrak čudno podvukao pod moje kapke. Sve se slike, jedna za drugom ređaju i zovu. Možda bih zaspala na mestu gde to obično ti radiš, ali bih se radije utisnula u tvoj zagrljaj kao jezuška u snegu i tamo ostala da oćutim svaku budnu noć.
Ne bih ti ništa pričala, ne bih te zapitkivala i ne bih dosađivala onim mrtkanjem nogu. Bila bih mirna kao sita mička. Možda bih i zaprela, ali samo ako ti se sluša pred mojih uzdaha.
Noć je večerašnja gusta kao slatki jogurt od šumskog voća, a je se osećam blesavo i devojački. Ako ti se večeras prebacim preko ramena sva premrla od „onog", pusti me da odmorim dušu tamo gde je najsigurnije.
Nisi daleko i znam da ćeš čuti moje laku noć.
P.S Pionirski obećavam da više nikad neću zvocati što bacaš mrvice od večere u sudoperu, što koristiš moje male makazice za štruckanje i što si onomad mojom četkicom oprao zube. Nikad više. Časna Titina.