Na primer - metalna/limena ploča, ravna ("sheet of metal" na engleskom) se pod pritiskom prese pretvara u delove karoserije budućeg vozila. Nekoliko udaraca prese, nekoliko ploča i eto skoro cele karoserije ‘ korisne' transformacije. Meni interesantan obrazac za razne tematske paralele.
U blogu "The Lord of the Rules" mi je Lord trebao da bude Microsoft u Topological Quantum Comutingu. Pomišljao sam šta bi bilo da Microsoft, ovako veliki i moćan, prvi napravi ozbiljne praktične korake u ovoj oblasti.
Ali, naslov se nije ni "ohladio", a pažnju mi je privukla paralela - deca koja u novoj školi, pa tako u novom društvu, neverovatnom brzinom nađu ekvilibrijum u kom ima mesta za autoritet i pravila skoro svakog deteta, a unutar relativno jasno definisanih socijalnih kanala i kalupa. Kažem "relativno"pošto deca skoro sigurno donekle definišu topologiju prostora u kom se kreću.
Ovog puta mi pažnju ponovo privlači slična tema u New Scientist-u: "Anyons: The breakthrough quantum computing needs?" a katalizator je početak članka - "WE SHOULD have known there was something in it when Microsoft got involved...". Ova godina je uzbudljivija u kvantnom kopjuterstvu nego prethodne. Možda Microsoft i nije potreban, ali njihovo gospodarenje nad softverskim prostorom donosi dodatno uzbuđenje.
Kad ne bi bilo nerešivih problema, i to samo tehnološki nerešivih, teorijski su problemi uglavnom "pod kontrolom", sve su šanse da bi kvantni kompjuter od, recimo, 200 elektrona, a to je mnogo, mnogo manje od najmanje čestice koju možemo da vidimo golim okom, mogao sve nas na planeti zemlji da simulira u "klasičnom" smislu.
Kvantni kompjuter od 200 qbita je nemoguće napraviti, za sad. 10-20 qbita je već verovatno pod nekom eksperimentalnom kontrolom, u zavisnosti koliko verujemo neformalnim informacijama koje dolaze od raznih timova.
Tačnije, lako ih je staviti u isti tim, grupu, tih 200 qbita, ali je nemoguće definisati algoritme sa našim dosadašnjim "algoritamskim" iskustvom, postaviti početno stanje pa na kraju pročitati rezultat. Dok se ne reše poslednja dva problema, hardverska, neće si niko nešto posebno upuštati ni u "softver". Tehnološka kompleksnost možda raste eksponencijalno (proizvoljna tvrdnja da bih naglasio problemi) sa brojem qbita. Znači, ako smo se ovih godina namučili da napravimo kvantni kompjuter sa 7 qbita koji ume nešto korisno da uradi, tehnološki problemi da sa istom naukom i tehnologijom napravimo kompjuter sa 8, 9, 10 itd qbita eksponencijalno rastu (a za 7 qbita "CPU", koji je manji od crvenog krvnog zrnca, često je potrebna prateća oprema koja zahteva prostore koji se mere sa veličinom košarkaških terena - opet proizvoljno preterivanje ali redovi veličina su tu negde).
Ovde imamo nerešiv problem sličan pokušaju da posle uspešno napravljene lokomotive na ugalj i parni pogon pokušamo sa svemirskim brodom na ugalj i parni pogon.
Ali, da zatvaram polako paralelu početu na početku, ili anti-paralelu, neko može da kaže i kako je presa bila rešenje problema pravljenja karoserija onima koji su onomad razmišljali o tome da karoserije prave na praktično nerešiv način - klesanjem velikog bloka metala uz pomoć dleta i čekića.
I kao što smo napravili kola otišli smo i u svemir, ne na ugalj i paru, ali ne ni na fundamentalno različit način, što samo dokazuje dokazano - katalitički efekat povlačenja, pa uvijanja prostora oko nas na inkrementalno-kreativan način, ne uvek revolucionaran, gde svi vučemo, tečemo horizontalne bujice sticanja novih znanja i upošljavanja intelekta u vremenu koje mora sve više da se rasteže da bi čovek bio svedok nekih novih "vertikalnih" znanja.
Osnovni problem sa velikim brojem qbita u kvantnim kompjuterima je "sličan" problemu sa velikim brojem dece od, recimo, 2 godine, koja treba sinhrono da rade neko duže vreme, bez nadgledanja, ono što im se kaže, tj da budu deo nekog našeg (odrasli) "algoritma" na poljani gde mogu slobodno da se kreću. Prosto se deca raspršte po poljani pre nego što je naš "algoritam" istinski i počeo da se odvija.
Ali, i pre neki dan gledam u parku za igranje, ako se dva deteta sustretnu u preuskom tunelu gde ne mogu da se mimoiđu, u jednom trenutku se jedno ili oba deteta okrenu i vrate nazad na početak tunela. Opet je geometrijska postavka definisala prostor u kom je "haosu" dozvoljeno da teče.
Nema potrebe previše ulaziti u anyons i topološko kvantno kompjuterstvo, dovoljno je reći da se radi u qbitima koji postoje samo u 2D, u kristalu, pa ne mogu da se "raspršte" u treću dimenziju, a kvantni zakoni ih drže pod dovoljnom kontrolom u ove prve dve dimenzije. Proširena analogija sa decom bi bila deca u nekom lavirintu u kom ne mogu da se mimoiđu. Ova godina je počela da obećava qbite pod kontrolom, samo to, obećava, ali mnogima je i to radost.
Fascinantno je do koje mere, i posle višemilenijumskog češkanja glave, fluidni odnos forme i suštine ume da fascinira, ako se, sve češće, uopšte može i pričati o dva različita pojma čak i nad entitetima gde smo do juče smeli da se zakunemo da znamo koji su delovi skupi, a koji jeftini. Pretakanje jednog u drugo dovodi do toga da danas možemo da branimo neku konceptualizaciju forme i suštine, u nekom najužem domenu, koristeći sva oružja na raspolaganju, da bi sutra prvi poleteli da peremo ruke.
Kao što je Mikelanđelov rob uvek bio tamo, u kamenu, i Mikelanđelo nema neke potrebe da cinculira oko one početne kamenčuge da bi je iterativno klešući sa svih strana polako konceptualizovao u svoje delo, nego prosto na topološki skoro "degenerisan", linearan način skine "pokrivač" sa tog roba, možda smo i mi u nekom kamenu i imamo svog Mikelanđela, ili ga svako od nas ponaosob ima.
Kako se naučna "suština" i fantastična "forma" sve više uvijaju jedna oko druge ja se često vraćam na hipnotično cepanje u paraleli gde uvek mogu da zamislim žurku gde su u jednom ćošku pametniji i obrazovaniji od mene ali, ako mi se hoće, uvek mogu da odem da se smeškam i mlatim rukama pred društvom u drugom ćošku, pa da onda zamislim žurku gde su svi pametniji i obrazovniji, i u boljoj kondiciji sve brže idu svojim putem.