Nis kroz prostor i vreme. Sinoc.

ivanajocicb92 RSS / 17.10.2008. u 07:21

  

Uobicajna setnja, zapravo i ne bas tako uobicajna, jer sto smo ozbiljniji i stariji kao da smo u kolima rodjeni, i ni u najludjem od svih ludih ludila ne bi isli peske do marketa, tu iza ugla. To, to je vec neka druga, treca, savremena prica globalizacije i visokog potrosackog mentaliteta naseg nisko placenog Srbceta, ali otom potom.

Dakle, ja setam tako pored poznate zgrade koja mi je dusu vadila, a verujem i ovim prilicno umornim studentima, koji se vracaju sa nastave oko pola osam uvece. Jos uvek zivim u uverenju da nece proci lose. Ne kao ove generacije posle nas, posle diplome. Nece lutati o kioska do butika, dok se neko ne smiluje da im da posao u obliznjem selu. Putovanje dnevno?! Kilometraza? Pa sta? Kad si mogao da trpis sve uvrede svog intelekttualnog bica da bi postao prof, onda putuj. I seljaci treba da uce jezike, istoriju...Eto, posle oni dodju ovde, pa otvore skole, firme...Lako. A mi? Nikako.

U svakom slucaju, ulica Cirila i Metodija se dosta promenila. Jos pre desetak godina, desetak kuca je tu sruseno, i izgradjene su neke nove, dosadne, suvoparne, pokusaj grckog primorskog stila, zgrade. Kazu, Kosovari. Kazem, kazu. Ulica koja sece put ka bivsoj, cuvenoj kultnoj Operi, posebno popularnoj u letnje vreme nekada grandioznih Filmskih susreta, ima jednu kucu. Pise 1927. Verovatno je u to vreme, bila cak udaljena od centra. Sada je u uzem centru, odmah pored skretanja za Hotel Park. Prosavsi legendarne romske barake u ulici 7 Juli, muzika narodnjaka, srecom onih iz sedamdesetih, probi laganu buku smiraja niskog dana. Kolo se igra u Hotelu Park. Cetvrtak je vece, nije ni proslo 9. Znojavi Srbi i Srpkinje pletu i uzivaju. I mozda taj Park i moze sve da istrpi. To su neke bake i deke, okupili se. Mozda su danima strajkovali za neke isplate, mozda su im deca i unuci odavno `zapalili preko grane` (izraz je namerno `89-`95), mozda imaju tu jednu svecanu kosulju, a cipele su kod sustera (opet ne obucara) podnovili. Neka nova stikla i Miroslav Ilic. Dugo u noc. Kazem, Park trpi sve od oficirskih balova i matinea, preko nemackih oficira i napirlitanih frjalica, do ne daj boze da nam se vrati, zloslutnog turbo folka, pa do ovih ustreptalih baka. I deka. Mozda se tu i rodi neka nova ljubav. Lepo bi bilo. Neka su nam oni zivi i zdravi pa makar nas malo i trovali biserima narodne muzike.

Dalje, banke. Na sve strane. dosadne banke. Strepe od Omame i od Kejna. Pukla Australija, a nase banke, se cvrsto drze na zemlji. Bankari-ne! radnici rade. Umorna utegnuta bankarka sa nekom dobrom platom, drezdi u boksu koji njoj zivot znaci. Ako je uspela da kaze stop karijeri, rodila je neko usamljeno dete, koje isto tako drezdi kod kuce uz internet, jer Mama, sine, radi i radi i radi. Dok ne dobije otkaz, ili jos gore dok je ne unaprede. E, onda, sine, mamu ces videti tek kada dobije pozlacen rucni damski sat od firme fensi naziva. A dotle, menice i kartice su sve.

Ima puno dece u Obrenovicevoj. Trend nosenja beba, a i bogami, vec pooodrasle dece po rukama, se polako probio i kod nas. Mame su sve mrsavije, sve vise trendi, mame u moje vreme su bile mame. Tople i nase. Ove nekako secaju onu decu, vuku ih od bankomata do soping centra i u zagusljiv kafic, pa dok preko njihovih malih glava ispustaju dim otrovnih cigareta, prepricavaju drugaricama sta su  kupile uz kakav luudi diskaunt i koji frajer sada odlicno izgleda u gradu. A deca im u krilu rastu i sve brze budu dovoljno velika da i sami sednu u taj isti kafic, koji ce biti u trendu ili ce biti `ma daj, fuj` i zapale ponovo tu istu cigaretu. Tako se danas malo razlikuju mame i decica.

Srecem neke ljude koje znam od kad za sebe znam. Mozda sam ja uvek ista, ali ti ljudi se nikada nisu promenili. Ili je vreme za njih stalo, ili jednostavno nisu zeleli da shvate da vreme ide,  a oni i dalje imaju isti image, ni knjigu vise nisu procitali, o, klisea, nista na sebi nisu radili.

I tako korak po korak, dosla sam kuci i napisala ovo. Nema ovo nikakve veze sa preteskim `Hadersfildom` i briljiranjem Glogovca, koji sam ponovo gledala, cudicete se, uz rucak. Rucak, btw, nije bio ukusan kao nekada, osecam cudnu toplinu kada ovo kazem: bakin, ni ukusan kao mamin, vec onaj kupovni, za ovaj jos uvek dobrodrzeci dinar, kod neke tete koja se setila kako da nama, sto dolazimo kuci posle pola 5 olaksa zivot, a sebi obezbedi laku egzistenciju.

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana