Baš je komplikovana ova priča oko kol'ko i kako na budžet a koliko ne na budžet, i ko će moći na budžet i da li ima para, i šta će jadni renomirani fakulteti i njihovi još renomiraniji profesori ako ovoliki ne mogu na budžet jer nemaju 60, a nemaju ni 42 ni 37. I zamislite studenti moraju cele godine da rade, baš kao neki đaci, a ne kao uskoro akademski građani pa se gospodski pojave samo na ispit, a profesori moraju da organizuju redovnu školicu, vode računa o prisutnosti, daju redovne testove i prate napredak, baš kao neki učitelji, a ne boemi profesori. A nismo se baš ni spremili na sve ovo. I šta sad? Bilo bi dobro da za početak znamo šta hoćemo. Ko mi? Mi, the društvo.
Besplatno osnovno i srednje obrazovanje treba da bude pravo građana. Zašto. Zato što je to potreba društva. Da svi, podvlačim svi, građani, dobiju obrazovanje. Zbog toga je i besplatno. Kad kažem besplatno mislim i na školarinu i na knjige i na sveske i na olovke i na gumice i na sportske sekcije i na prevoz i na ... sve troškove u vezi sa ovim obrazovanjem. Svi. Sve.
Besplatno univerzitetsko obrazovanje nije pravo, ono je privilegija. Društvu trebaju najbolji da budu lekari, urbanisti, građevinci, sudije, advokati, profesori, direktori, ministri ... Najbolji.
I ne treba ih neograničeni broj. Treba određeni broj, shodno potrebama društva. Upravo taj broj, toliko njih, najboljih, treba da finansira društvo. Svi mi zajedno. Poreski obveznici. Ukratko: budžet.
Koliki je taj broj? E to treba, kroz svoje stručne timove i savete, da određuje ministarstvo prosvete u saradnji sa svim drugim ministarstvima, potrebama i države i društva i da odredi za svaku godinu: x pravnika, x ekonomista, x inženjera itd.
Država takođe treba da brine o regionalnoj zastupljenosti, pa shodno tome ovu potrebu rasporedi na 4 univerzitetska centra: Beograd, Novi Sad, Niš i Kragujevac. I svakom od ovih centara dodeli školovanje y pravnika, y ekonomista ...
Država takođe odredit trošak školovanja jednog studenta i taj novac uplati fakultetima, u svim tim univerzitetetima, iz budžeta. Za uzvrat, ti fakluteti školuju dodeljeni i odobreni broj x najboljih studenata godišnje. Sa ograničenjem da niko čiji je prosek ispod ... ne može biti na budžetu. I baš me interesuje šta mislite koliki taj minimalni prosek treba da bude? Da li želite da platite školovanje i da vas posle leči guzonjin sin sa prosekom 6.4? Ili da vam građevinske radove na Vračaru u Dubljanskoj izvodi ...
I nikakav drugi novac državni fakullteti ne mogu da dobiju. Sve ostalo je privreda i privređivanje. U tržišnoj utakmici sa privatnim fakultetima, borimo se za studente koji se sami finansiraju. Tako da su, što se tiče samofinansirajućih studenata, cene privatnih i državnih fakulteta direktno uporedive, odnosno državni nemaju nikakve subvencije za ove studente. Oni "samo" imaju prednost, jer im je y studenata sigurno plaćeno (mislim da se kvaziliberalni mislioci neće javljati sa idejama o tome kako nam ne trebaju državni univerziteti, već sve mogu privatni i tržište, jer su zauzeti spašavanjem svojih raznoraznih hartije od vrednosti koje su blagom padu svoje tržišne vrednosti, pa će možda posle kad zavše ovaj trenutno važniji posao).
Time imam konkurenciju i među faklultetima i među studentima. I naravno, konkurencija donosi nesigurnost i jednim i drugim: ako sam ove godine na budžetu, ne znam da li ću biti i iduće godine. Jer država plaća samo najbolje. I državni faklultet, ako je ove godine imao mnogo studenata, to ne znači da će i naredne. Neki privatni univerzitet možda stekne reputaciju i daje odlično obrazovanje, pa će samofinansirajući studenti da idu tamo. Ili još bolje, uspešna preduzeća će im dati stipendije da idu na baš te fakultete jer su odlični.
A plate profesora? To nije naša briga. To je briga samog fakulteta. Čak ni to kako se troše pare na fakultetu više nije naša briga. Fakulteti su autonomni i mogu sami da donose odluke. A za šta nas je briga? Pa kvalitet nastave. To treba da nadziremo. To treba da kontrolišemo. Stalno. Da pare koje dajemo proizvode kvalitetne stručnjake. Upravo to je glavni posao ministarstva.
A privreda? Privreda daje stipendije. I državna uprava daje stipendije. Time sebi osigurava kadrove za budućnost.
A šta ćemo sa veoma talentovanim mladim ljudima koji nemaju ni za život dok studiraju? Cilj nam je da najbolji i najvredniji mladi ljudi, bez obzira na materijalno stanje i ko su im roditelji, mogu da ostvare svoj potencijal. Društvu trebaju najbolji, a ne najbolji koji mogu da plate. Tu su prvo stipendije. A onda i krediti za školovanje koji se otplaćuju tek kada počnete da radite. Na ovaj način ljudi preuzimaju odgovornost za svoj izbor školovanja.
A naj najbolji bi trebalo da mogu, o trošku države da se školuju na najboljim fakultetima u inostranstvu. Pa država kaže: toliko u USA, toliko u Rusiju, toliko u zemlje EU, toliko u Kinu ... I to nam treba. Nama, društvvu.
I još nešto. Ne može na budžet, a posle pali preko grane. Ne može ni stipendija ovako. Pošto nismo robovlasničko društvo, može i to, al' da se vrate pare.
Ovo je liberalno. Uključuje slobodu izbora, ista pravila za sve, otvorenu mogućnost za sve, odgovornost za sopstveni izbor, tržište, konkurenciju, pozitivnu selekciju i nadzor države. Doduše nije kvaziliberalno.
I ja bih tu da završim. A vi? Da li vi želite da vam sudi sudija koji je, godina za godinom, skupljao 60 bodova, sa prosekom 7.2? Ja bih radije da me leči onaj guzonjin sin.
Saša