Je l' se sećaš da je bilo proleće 1998? Rano. Možda je čak bio i februar? Pa onda 06. jun iste godine? Je l' se sećaš kad sam drugi put u životu duvala travalu ( i zadnji ) na onom balkonu u tržnom i kad me nisi pustio kući da odem, jer ako me stari vidi takvu odraće te kao jarca ( i neće ti dati da me oženiš)?
A je l' se sećaš kad nam je tvoja mama donela kokice ( da deca ne ogladne ) a mi smo bili nestašni? I kad nam je tvoj drug besomučno kucao na vrata a mi nismo smeli da otvorimo, pa je samo rekao:"Aj' dobro, al' znam da ste tamo!"
Sećaš li se da smo prvih nekoliko meseci braka proveli sa tvojim rođakom Mimijem dok su bombe po Srbiji rušile mostove? Sećaš li se da sam mislila da ću poludeti od straha i da sam pored kreveta držala torbu za „ne daj Bože", kao da mogu pobeći sa trećeg sprata u sklonište ako nas zadesi neki Toma Havk?
Da li se kojim slučajem sećaš da nam je venčanje bilo očajno, da su svi izgledali kao da su se nagutali štirka dok stari povr' štirka nije popio nekoliko litara vina, zagrizao salvetu pa počeo sam sa sobom da đuska?
Ne znam kako te sećanje služi, ali, sećam se kad smo jednom zajedno plakali na terasi u Lupusu. Sećam se i kad smo se smejali do suza kad nam je Čeda sa stola maznuo poslednji ćureći batak koji smo hteli da podelimo za ručak? Sećam se maragarina i hleba i jedne kesice Ness kafe. Grebanja šećera sa dna staklenke?
Sećaš se onog đžempera na sive pruge i Lacosta majice? Zelene?
Ja se sećam knjige „Emotivna inteligencija" i parfema D&G Light blue.
Sećam se poplave u kuhinji i podignutog laminata, slomljene tastature, burmi i venčanog prstena.
Sećam se svakog smeha i svake suze.
I krvi.
Odlazaka i dolazaka. Rastanaka i strahova. Telefonskih poziva u 4.30 ujutru. Prazne police i pune police. Još jedne jabuke.
Ej, sećam se i Lade i moje vožnje bez dozvole. Ti pijan. Učiš me da vozim. Roštilj i sklekovi „na jednu ruku".
Svakog dana... svakog sata... Svega.
Srećna ti deveta godišnjica.
Nešto naše