Juče sam opet imala raspravu sa ljudima koji su živeli/žive van Srbije o tome da li je ili nije u Srbiji sve isto kao i recimo u Skandinaviji.
I sad stvarno počinjem da gubim živce i ne mogu više da slušam te priče kako je u Danskoj sve isto, ako ne i gore nego ovde. Pa kad ja kažem: ljudi nemojte me molim vas praviti budalom, tamo niko nije ubio vojnike na straži kako bi zaštitio ratne zločince, oni kažu: ma jeste, kako si naivna, i gledaju me sažaljivo, puni razumevanja za budalu koja nije mnogo putovala, pa ne zna.
Kaže žena imala je dva porođaja, jedan u Irskoj, jedan u Srbiji, u novosadskoj betaniji, i ne može da se poredi. U betaniji je sve prošlo mnoooogo bolje. Ovde su je čuvali i mazili i pazili. Kažu još kako je tamo školstvo u mnogo gorem stanju i kako samo retki bogataši mogu da priušte kvalitetne škole deci i kako je jako mnogo nezaposlenih po Skandinaviji i kako mladi ne mogu da zarade za letovanje. Nisam smela da spomenem vize, garant bi se ispostavilo da im trebaju i vize.
I koji god argument da navedem, a imam utisak da mogu da ih navodim jedno dve tri godine, oni kažu: Kako si naivna, i gledaju me sažaljivo, misle: Jadna ona.
Kažu u Danskoj samo što nije izbio građanski rat. Ma je l to meni pink isprao mozak, kad ja ništa ovo ne znam. (Stvarno ne gledam mnogo pinka. Samo malo na b92, ono Goga Sekulić i taj rad.) Ko li me je zaluđivao sve ove godine? Je l mi se učinilo da je Holandija izgradila sve one brane i čuda prema moru, a ukinula prema Evropi, a da Srbija nema načina da reaguje prilikom elementarnih nepogoda i sto drugih sličnih nebuloza, jer Kosovo ne može da čeka.
I naravno one nebuloze o tome kako se narod nigde ne provodi kao u Srbiji. Aha, a kad odu kući iz kafane računaju koliko su dužni, ne samo za provod, nego za život poslednjih par godina, koliko stotina i hiljada novaca. Aha da, super je provod u Srbiji, a Španci su isto budale.
Da li oni hoće da me uteše ili su im funte, evri i dolari isprali mozak ili ja živim u zabludi?
Nemojte samo sada i vi da mi govorite da je bolje u Srbiji nego u Danskoj, moraću da vas banujem iz slabosti, teško mi je da se tako preko noći suočim sa tim da živim u zabludi još od devedesete, dakle pola svog života. Nemojte molim vas. Znam ja, nisam pala sa kruške, da je sve stvar ličnih prioriteta, i uvek ću živeti u Novom Sadu jer je moj prioritet da su mi u blizini mama, tata, sestre, prijatelji... Pričam o odnosu države prema građanima, o pravima, o mogućnostima, o zakonima...
Najteže mi je palo to što kažu da ja nemam argumente za to da se Srbija raspada. Činjenica je da ja nikada nisam živela van Novog Sada, ali molim vas, pa zar smo mi svi svih ovih godina ratova, revolucija, atentata, nerazrešenih ubistava, živeli u zabludi da može i da mora biti bolje? Ako nije bolje u Skandinaviji, gde jeste? Nigde nije bolje nego u Srbiji? Pa koja sam ja onda budala. Koje smo mi svi budale.