Svi, manje više, mislimo da smo pametni. Glupi su oni drugi, a ne mi. Ne sporim. I sam sam takav.
Sa uspehom u profesiji i životu, već je druga stvar. Uspešni su, najčešće oni drugi, a ne mi.
Nije redak slučaj, da je neko od naših poznanika, sa kojim smo sedeli u školskoj klupi i za kojeg sigurno znamo da ga pamet nije krasila, postigao daleko više od nas.
Možda se desilo i vama, ali ja sam na godišnjicama mature uvek padao na teme od iznenađenja - moji najgluplji prijatelji su najdalje dogurali.
Mislio sam to je slučajno, kad ne lezi vraže…
Ugledni profesor, Slovenac, u onoj propaloj državi, organizovao je u Puli seminar o kreativnom rešavanju problema. Čovek deset godina izučavao tu oblast po Americi. Znao znanje. Na seminaru bilo dosta rukovodilaca na visokim položajima u privredi i državnim službama i nas nekoliko koje je interesovala tema. Na kraju seminara profesor sprovede test o kreativnim sposobnostima polaznika. Oni na najvišim položajima skupili najmanje poena.
Ja, pametan kakv jesam, ne verujem. Zaključim, test mu ne valja. Kao, nema dobre metrijske karekteristike.
Kasnije sam shvatio da greška nije do testova. Naime..
Jedan moj prijatelj (nije od onih glupih, ali nije ni daleko dogurao), inače doktor psihologije, a koga je mučilo isto pitanje, napravio je obimno istraživanje na temu: "Da li prosečni i gluplji brže napreduju?" Uzorak mu bio, ne samo validan, već i pozamašan. Sve odrađeno po strogim pravilima naučnog zanata. Rezultati su nedvosmisleno pokazali da u velikim korporacijama ne napreduju samo prosečni i glupi, već i pametni, ali samo oni koji su dobri glumci i vešto se pretvaraju da nisu mnogo pametni.
Mislio sam tako je u socijalizmu. Socijalizam je kriv.
Međutim, slično ili isto je i u kapitalizmu.
Na Stanfordu, psiholog Lewis Terman, je daleko pre MENS-e, započeo masovno longitudinalno istraživanje više od hiljadu i petstotina dece s visokim količnikom inteligencije, poznato pod imenom "Termanova deca".
Kroz čitav život praćene su i upoređivane po uspešnosti dve grupe: grupa vrlo inteligentnih i prosečnih.
Rezultati nisu baš pohvalni za inteligentne, glede životnog uspeha. Među njima je bilo staistički značajno više alkoholičara, drogaša, razočaranih..., a samo retki su uspeli iskoristiti svoju nadarenost.
Postoje najmanje dva razloga zašto je to tako.
Prvi razlog je individualni. Nadprosečna inteligencija nije dovoljan uslov za izuzetne rezultate u profesiji i životu. Ličnost je zbir aktuelnih i potencijalnih obrazaca ponašnja, a rezultat, pored inteligencije, zavisi i od karaktera, temperamenta i konstitucije ličnosti.
Drugi razlog je opšti i ključni: svet je uređen i podešen prema prosečnima.
Nadarena, iznadprosečno inteligentna deca su, već na prvom koraku, u školskoj klupi sputana u svom bržem napredovanju. Razredno-časovni sistem nastave, nastao pre dva veka, kao odgovor na zahteve mladog industrijskog duštva za kvalifikovanom masom radne snage, u većini škola i danas dominira. Individualizovani i difierencirani oblik organizacije nastave, kod kojih je individulana sposbnost osnovni kriterijum, iako je primereniji novim zahtevima i dokazano uspešniji, u školama je vrlo redak. Kod nas ga gotovo i nema.
Međutim, oni nadprosečno sposobni pojedinci, koji prođu kroz sve scile i harbide školovanja, sačuvaju i razviju svoje izuzetne sposbnosti, već na drugom koraku, u svom profesionalnom okruženju, ponovo se susreću se sa dominacijom mediokriteta.
Teško je pametnima u ovom svetu.