NA DESNO RAVNAJ S

Strasna ljubav-pecanje, kod jednog vojnika nije mogla presahnuti ni pod prijetnjama zatvorom.On je znao reći 'moram na Vrbas, moram na pecanje!'. I otišao bi.

'Rado ide Srbin u vojnike, tri ga vuku a dvojica tuku'.

Davno je bio tačan samo prvi dio ove Borine koja ostaje upisana u njegovom leksikonu vječnih. Vojska je godinama bila izazov za mladiće dok konačno nije rečeno 'biće VRS ali sa profesionalcima kojima će uniforma biti radna a ne paradna, boravak u kasarni plaćen posao a ne smaranje kako su to sve češće govorili regruti koji su bili u kasarnama bez tople vode i sa oskudnim obrocima'.

Da će regrutacija (kite na vizite) , ispraćaji pod šatrama, služenje vojnog roka..., postati prošlost, nagovjestili su 'doživljaji' regruta u kasarni u Zalužanima kod Banje Luke.

Pričao mi je jedan regrut šta se tamo sve izdešavalo dok je on bio na službi prije nekoliko godina. Njegov drug, rodom iz Lopara iz kojih je zauvijek otišao u Novi Sad a onda ipak morao obući uniformu u Banjoj Luci, znao je biti toliko ljut da je jednom prilikom gotovo ubio kolegu , udarivši ga ašovom!? Sve zbog pomena nadimka 'loparac'. Zakleo se da se u Lopare nikad neće vratiti, iako je u njima rođen. 'Dodijale su mi , u njima žive konji, smorovi...', govorio je obrazlažući toliku mržnju prema rodnom kraju.

   Drugi vojnik, Srebreničanin, težak jedva 50-ak kilograma, bio je zadivljujuće brz na nožu. Nisi ga imao šta vidjeti ali je nož koristio vrlo , vrlo brzo. Kao Roko u 'Divljim svinjama'!

I uvijek je taj Srebreničanin nosio svoj a ne vojnički nož. Kad bi mu ga oduzeli nabavljao bi novi. Baš ga je koristio! Nakon što je izbo jednog kolegu u Zalužanima, a to se vojnički(!) prikrilo , istu stvar je ponovio u rodnom gradu kad je dobio odsustvo?! Za razliku od uboda u kasarni , u Srebrenici su izbodena dvojica momaka!

   Treći primjer teškog života u uniformi, na istoj lokaciji, bio je slučaj vojnika kome je javljeno da drugarica slavi punoljetstvo i da se sprema neviđena žuraja! On se na tom derneku jednostavno morao pojaviti ali stroga vojnička pravila su govorila suprotno. Nije imao kud pa mu je ostala poslednja šansa - samopovređivanje. I učinio je to ali na način koji nisu pamtili ni stariji oficiri. U lavabou, punom hladne vode, držao je neko vrijeme šaku da bi po njoj , kao sumanut, udarao velikom kuhinjskom kutlačom!? Čuo je negdje da kosti brže pucaju kad su hladne!

   Četvrti slučaj je najblaži ali takođe zanimljiv. Strasna ljubav-pecanje nije mogla kod jednog regruta da presahne ni pod prijetnjom zatvorom od 30 dana. On je često znao reći 'moram na Vrbas , moram na pecanje'. I otišao bi. Po povratku u kasarnu mirno bi prihvatio kaznu. Odgovarao je 'samo vi mene stavite u zatvor,meni je u njemu dobro'. Dječko je bio iz nekog zabitog kraja. Kad bi prošla kazna, on bi opet išao na Vrbas. Na kraju vojnog roka mu nisu računali produženje zbog dana provednih u zatvoru. Pustili su ga kući.

Na desno ravnaj s'!