Zdravlje

Priče iz Radionice Duše

margos RSS / 26.10.2008. u 18:58

f_00080102870m_d95f75b.jpgIMA LI ŽIVOTA POSLE TRAUME  (1)

Napomena: čitate na vlastitu odgovornost

Upozoravaju: Healer i Margos

„Još jedan običan dan... i nemam baš neku ideju kako da ga iskoristim, ili šta bih radio pošto kao i obično, ništa ne radim... nemam snage... posmatram najviše prirodu mada me ni to ne opušta u poslednje vreme... i izbegavam baš da se mešam sa ljudima... a mnoge stvari me plaše... često se noću probudim sa scenama iz detinjstva... i premotavam ih... i dalje mi nije jasno... on je bio moj otac... zašto se tresem kada mi neko priđe?"

* * * * * * *

„Od trenutka kada su mi saopštili postala sam svesna kraja... i pitala se zašto? Zašto baš ja? Zašto baš sada? Jednostavno, otišla sam kući, pogledala se u ogledalo i krenula da se opraštam od sebe same... plakala nad odrazom žene koju i dalje ne poznajem... to je tako tužno... od tada se trudim da budem dobra prema svemu i prema svima... a najradije bih da mogu da zagrlim svoju decu i kažem im da znam da će sve biti u redu... a znam da neće..."

* * * * * * *

„Kao potpuni stranci smo... ponekad, dok ga posmatram u krevetu, ili dok čita novine, ili drema na trosedu, osetim jaku želju da me zagrli, da se privijem uz njega... 21 godina braka... ćerka koja je pred udajom... on i ja potpuni stranci... ne sećam se kada smo poslednji put spavali... on me više ni ne pita... valjda se snalazi nekako... mada, ne verujem da bi spavao sa drugom... imam te noćne more... ruke po meni... smrad znoja... i bol. Nisam još spremna da im oprostim. Zbog toga se cela zaledim na samu pomisao da imam odnos sa svojim suprugom..."

* * * * * * *

„Živim sa tim, nekako... dobrog dela detinjstva se ne sećam... samo one ružne stvari. Bio sam debeljuca i svi su me uvek u ulici zezali... ja znam da smo se igrali kao klinci ali ne sećam se čega... pamtim samo onaj živi osećaj radosti u meni i istovremeni strah... i to me zbunjuje... taj strah koji me parališe i dan danas... i sećam se zvižduka... on sa prozora zazviždi a ja preplašeno trčim kući... i kasnim... usput bih otrčao iza naše kuće da na brzinu piškim i kakim... onda bi on poludeo što se nisam odmah stvorio u kući... ja sam znao šta sledi... stolica... njegov opasač... majka  koja mi uplakano šapuće: „Samo ti ćuti... pusti ga... i nemoj da plačeš!" Kada bih i zaplakao to bi ga dodatno razbesnelo... onako presavijen preko stolice ja sam ćutao i brojao..."           

* * * * * * *                                                                                                                     

„Tresem se... nema moje doktorke... oko mene gomila nekih studenata željnih da me vide raščepljenu...f_vladstudioim_8d3f90d.jpg pokušavam nekako da se koncentrišem na disanje... reklo mi je par njih da je to najvažnije valjda... užasni bolovi... osećam da nešto nije u redu... jednostavno znam! I nikoga pored mene... babica urla... jedan mladić u belom mantilu mi je prišao i vlažio usta nakvašenom vatom... sećam se, stegla sam ga za ruku... gledao me je očima anđela... sav preznojen i uplašen, rekao mi je: „Stisnite slobodno jako! Biću pored vas." A onda je uletela neka žena i krenula da urla na njega i na mene... kako sam ja kriva za sve... plačem... ona urla i dalje:"Sva si se pocepala! Šta si to uradila!" Sonja danas ima 10 godina... zašto me moj Bane nije držao za ruku tada?! Kada sam i pokušala da mu prepričam šta mi se dogodilo na porođaju on bi samo odmahivao glavom nešto u stilu: "Nisi ni prva ni poslednja, ajde ne kukaj!" Ne mogu očima da vidim muški svet... zgadio mi se! Svi su isti! Mrzim sve što nosi beli mantil! Ponekad prasnem i na Sonju... a onda satima plačem..."

* * * * * * *

„Bože kako je to bilo lepo... to je jedini lep trenutak koji iz detinjstva pamtim... proleće... ja sam došao iz škole... nisam odmah otišao kući...  joj, znaš kako je lepa Vojvodina, ispred svake kuće imaš drveće, travu... ja sam otišao ispred baka Vidine kuće, ona je bila naša prva komšinica... sećam se, bila je onako stara na prozoru... i kada god bi me videla pitala bi me kako je bilo u školi, ili da li sam gladan... tog dana sam brao maslačak i bele rade za moju mamu... prolećni buketić... moja mama... uvek je bila tužna i uplakana... sećam se mirisa proleća... i pčele koje zuje... dobio sam peticu u školi... i kao opijen, berem mali buket da iznenadim mamu... tata radi drugu smenu... odjednom čujem vrisak... baka Vida momentalno zatvara prozor i nestaje... ja sumanuto trčim ka kući... opet je tuče... tata nije otišao na posao... i vrištim: „Mama! Mamice!" ... držala me je sva uplakana i umazana za ruku... krenuli smo opet u milicijsku stanicu... na trotoaru, ispred mene, moja školska torba i buket cveća... sećam se, torbu sam podigao... mama je sva izgubljena zgazila na buketić... a meni je tada dobovalo u glavi da moram da budem jak, hrabar, da ne plačem i spasim mamu..."

* * * * * * *

„ Šta tu ima da se priča... to je godinama trajalo... i nije bilo važno koja sam smena u školi... ni osnovnoj ni u srednjoj... kada god bih došla kući ona je spavala... polugola... raščupana i umazana od šminke... pored nje album sa slikama... pocepane slike nekog muškarca... tek sa 16 godina mi je rekla da je to moj otac... tada je ležala na psihijatriji... (...) oko kreveta čaše i flaše... bilo mi je zabranjeno da ulazim u njenu sobu... bračni krevet uvek razmešten za dvoje... ona je spavala na svojoj polovini, zgrčena... ja bih polako zatvorila vrata za sobom i otišla do kuhinje da pospremim... tog dana sačekala su me zagorela jaja za ručak... šta zna jedanaestogodišnja devojčica... u nekom trenutku ona bi se probudila, došla do mene, pomazila bi me po glavi... teturala se onako bleda ko senka... (...)  Znaš, odlučila sam da se razvedem... ne pijem već neko vreme... on ionako nije tu... stalno je na putu..."

* * * * * * *

f_413dIcebergm_345c36a.jpg„ Nije mi bilo važno ni da me ubiju... bilo mi je nekako toplo, kao da sam u materici ili nešto tako... pola od toga se ne sećam... samo udarci... i strahovit bol u stomaku... u glavi... i onda sve prestaje... valjda sam ležao tako krvav neko vreme... i razmišljao o Dejanu... više mi se nikada nije javio posle toga... bili smo na večeri... slavili godinu dana naše veze... te večeri mi je rekao da me voli... ja sam njega zavoleo već posle mesec dana... nisam to smeo da mu kažem... da se ne uplaši valjda... (...) za stolom do nas sedeli su neki likovi... i pili... ja sam primetio da nas čudno gledaju ali bio sam siguran da ničim nismo privlačili pažnju na sebe... možda međusobnim pogledima... ne znam... valjda se videlo da se volimo... oni su nas mrzeli... i u osnovnoj školi su me mrzeli i sa prezirom gledali... i u srednjoj su me par puta šamarali zato što se družim najviše sa devojkama... i na fakultetu se me mrzeli... valjda mi na čelu piše da sam peder... smrdljivi peder... smrdljiva pederčina...nenormalan... (...) i majka me je mrzela... kada sam joj rekao da me, od kada znam za sebe, privlače muškarci odglumila je padanje u nesvest i bol u grudima... otac je tada odvezao na urgentni...samnom više nije progovorio ni reč... majka od tada redovno kod lekara... ja napustio kuću... sam...Dejan je moja prva ljubav... i poslednja. (...) nikada više neću voleti... nikada i nikoga...izdaja... najstrašnija izdaja... sutra idem da mi uzmu otiske za zube... imao sam i prelom vilice...slomljeno srce se ne leči..."

* * * * * * *

„Zašto stalno imam potrebu da udarim nekoga? Često fantaziram o tome... volim seks... uživam u njemu... ponekad popušim džoint da bih imala jače orgazme... najduža veza mi je trajala mučnih 5 meseci... i njega sam prevarila... ne, i njega sam redovno varala... onaj skot je skoro crko... ko pas... sam u stračkom domu... sestre rekle mojoj majci da je na samrti dozivao mene... moj deka i ja... voleo je da se igramo one odvratne igre điha-điha... oduvek mi se nekako gadio... ne znam ni sama zašto... (...) pre neki dan mi je lik sa kojim se povremeno viđam rekao da želi da budemo zajedno... opet stariji od mene... došlo mi je da ga prebijem... iz čista mira... bio mi je odvratan... gadim se sama sebi što sam uopšte i spavala sa njim... da, moja majka je redovno posećivala dedu... patološki vezana za njega... moj otac tu patologiju nije mogao da podnese... napustio nas je kada sam imala 7 godina... deda je živeo sa nama... sa majkom sam samo na službeno...da li sam ja normalna?!"

* * * * * * *

f_LettingGoStm_2eb43db.png„Svesna sam da sam donela tada neku odluku... za mene je bila važna... ne sećam se i koju... on je bio moja prva ljubav... imala sam 17 godina... sa njime sam izgubila nevinost... spavali smo samo jednom... bilo je čarobno... u to vreme sam se spremala za upis na likovnu akademiju... mnogo sam slikala... više se nije javio... samo je nestao... sećam se, jedne noći dok sam plakala, uzela sam platno na kome sam prethodno naslikala svoje zaljubljene oči... prefarbala sam ga... te noći sam preko toga naslikala ogromno drvo i usamljenu devojku koja sedi na kamenu ispod njega... nisam imala pojma ko je ona... on se i dalje nije javljao... očekivala sam ga... nadala mu se... prošlo je, čini mi se oko 6 meseci kada sam jedne noći uzela to platno i premazala devojku... ostalo je samo drvo sa kamenom ispod njega... i dan danas čuvam tu sliku... stoji okačena iznad mog kreveta u spavaćoj sobi... nekako mi je draga i umirujuća... ipak je to nešto najlepše što sam do tada naslikala... bili su to oni sanjalački dani... (...) u međuvremenu sam upisala i završila ekonomiju... shvatila sam da je slikarstvo neozbiljno i tu fazu danas doživljavam kao klinačko glupiranje... nemam dečka... od onda... samo neke bezvezne pokušaje... kada god bi stigli do kreveta ja bih imala užasnu bol u predelu jajnika... dole, sva kao da sam okamenjena... mislim, nisam ja neko ko sada ima vremena za ljubav, kapiraš? E da, imam i bolne menstruacije... ma jok, nisam ljuta na njega... znaš ono kako kažu da je prva ljubav bolna... prevazišla sam ja to... sada sam usresređena na karijeru...  poslednji put kada sam bila kod ginekologa ona mi je rekla da je sve u najboljem redu i da bi možda trebala da popričam sa nekim malo o sebi... pa, eto mene kod tebe mada, ipak, mislim da je nešto hormonalno u pitanju..."

* * * * * * *

„Imam problem... već četvrti put u poslednjih desetak godina imam neke napade... svaki put sam završila na psihijatriji ali me nisu zadržali u bolnici, osim prvog puta... kao da se potpuno odsečem od stvarnosti... počnem da tripujem, a svesna sam toga nekako... najstrašniji strahovi... i sva se tresem... i imam osećaj kao da će me neko ubiti... recimo u jednoj epizodi sam istripovala kako će smak sveta... kraj znači! Moj psihijatar mi je rekao da to nije psihoza po njemu... njemu to liči na neke, kako on to reče, fleševe valjda... ne kapiram... i u tim napadima tog nečeg ja krenem da izvodim asane iz hata joge... nju vežbala neko vreme, ma znaš ono, medicinska joga dobra za telo i tako to... onda se nekako izvijam... čudno, imam osećaj da me to nekako umiri... e da, u jednoj epizodi sam ko sumanuta sređivala kupatilo... nisam mogla da prestanem sa čišćenjem i ribanjem... moj sin me zbunjeno gleda... ima 4 godine... ja sam udata, moj muž je 12 godina mlađi od mene... ma i to je neka blesava priča... volela bih da skapiram šta se to samnom dešava, o čemu se radi? Kakvi fleševi su u pitanju... e da, pila sam više od 10 godina i bila na lečenju... za sve to vreme sam pušila travu... u stvari to sam počela kada sam raskinula sa skotom... imala sam tada 17 godina... pre skoro 20 godina... mlada, zelena i naravno glupa hehe... njega sam tada baš volela... nisam imala pojma da je u paralelnoj vezi sve vreme... bilo smo dva tela jedna duša, što se kaže... sa njime sam sve probala prvi put... i seks i alkohol i drogu... ma volela sam ga kao Boga ali sam nekako sve vreme sumnjala da nešto nije u redu... sećam se, jednog popodneva smo bili kod njega u stanu, u soliteru... leškarili na krevetu... zvono na vratima... neko dobro zalegao... on ustaje, ja sam u krevetu i dalje... odjednom čujem dreku u hodniku... skačem iz kreveta... u sobu upada devojka sva van sebe... doslovce urla na njega mene nazivajući kurvom... počinje da lomi sve po sobi... ja šokirana totalno... sve se dešava ko u filmu, brzo... odlazi do prozora i kreće da lomi rukama stakla... obe ruke nabija na staklo... krv na sve strane... ova budala skače sa sve nožem na nju da je ubije! Ja skačem između njih dvoje da ih razvadim... on kreće nožem i mene zakači po ruci... kada je video šta je uradio nju je dohvatio i krenuo da je mlati... dalje se ne sećam... valjda sam otrčala u kupatilo po peškir i istrčala iz stana... tako nekako... sećam se da sam dugo posle toga šetala po mostovima kojih se zapravo plašim zbog visine... ili odem do pruge... i čekam voz... kada sam na mostu ili kada pored mene prođe voz ja kao da se osetim živom nekako... ne kapiram... da, posle svega toga, ja sam ga napustila i krenula da se zezam, da pijem... pa upoznala mog sadašnjeg muža... pa dete... tako nekako... ovo sam zaboravila... budale... ma gluposti, šta da ti pričam... nego, brinu me ove epizode... ne kapiram, šta se to samnom dešava?"

* * * * * * *

f_icebergphotm_200479d.jpg"...Ma ništa posebno, ja ostala u drugom stanju, on rešio da dete ne bude kopile iako smo živeli već godinama zajedno, pa kao, da se venčamo. Gde ćemo? U Parizu. Ajde, što da ne. I krenemo - doktorka reče da ne brinem... prokrvarim kad smo pošli i tamo svih dana... vratimo se, ja na kiretažu a on me tešio, reče 'ko ga jebe, drugi put pravimo blizance..' hehe... E da... tamo je bilo strašno, to jeste. Sačekam ja da budem poslednja, jer je kao taj moj prekid 'medicinski' za razliku od onih nasilnih... a tamo u toj salici njih troje kao mesari... krvi na sve strane, po njima, po podu... pored one ionako neprijatne ginekološke stolice kanta, do pola puna koječega... odvratno, majke mi... ne znam šta me snašlo, kažu mora na živo da bi otpratili kontrakcije materice, samo apaurinčić u venu.... Ne znam kako preživeh taj bol, stvarno... posle sam ležala sama i tresla se i sve razmišljam kako ja loše podnosim te lekove i hemiju...

Prođe 4 godine... ja opet neke bolove.. krvarenja... ja se lepo spremim, kod frizera, nova spavaćica, sednem u kola, pa u bolnicu.... baš sam bila lepa... on je bio na putu. I sutradan posle vizite, pozovu me u ambulantu, krenu da čačkaju, boli, jebe kevu... opet oni meni apaurin u venu - a ja valjda na to loše reagujem, vrištim a glasa nema... samo majku dozivam... U nekom trenutku, krene frka, oni meni skidaju nakit, lak s noktiju, motaju u čaršaf, na kolica... operaciona sala... i eto... ispade da je bila vanmaterična.... Al znaš gde sam bre popizdela načisto? Ono moje kuče - e, sve je morala isto da prođe! I silovanje, i mrtav porod i na kraju operaciju.... Jebem mu mater, kako da se sve tako isto potrefi, kaži ti meni!?! Jadno kuče...''

* * * * * * *



Komentari (153)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mariopan mariopan 19:03 26.10.2008

Prva

..pa odoh da citam na vlastitu odgovornost.
margos margos 19:09 26.10.2008

Re: Prva

mariopan mariopan 19:28 26.10.2008

Re: Prva

Eh, zivot. Nekome majka nekom maceha.
Ponekad pozelim da se setim nekih stvari ali ne mogu, zakopala, zaboravila..samo tako sam mogla da zivim dalje.
A sve te zaboravljene stvari se vracaju, kao fles iz jedne od ovih prica.

Vecina tih tako strasnih delova mog detinjstva nije bila direktno moja sudbina vec necija, nekog deteta iz moje okoline. Kako sam rasla na mestu gde su skoncentrisane sve nesrece ovoga sveta, bilo mi je i previse da ih pamtim, zato sam sve to zaboravila, kukavicki. I moj blog sam zatvorila za komentare iz kukavicluka, ne bih mogla da odgovaram na sve komentare, ne mogu, jer samo ako zamislim jedan dan zivota one devojcice, odlepicu od kosmara.

Kada sam isla u osnovnu skolu sa nama je u razred isla devojcica koja je trpela uzasno zlostavljanje kod kuce, dolazila je modra, neprepoznatljivog lika, osisana do glave mestimicno, krvavih ruku jer je pokusavala da se odbrani, bila je jako mrsava i stalno preplasena, secam se prijava miliciji koje je redovno zvala uciteljica...i onda sam pomislila da neke ljude treba zauvek zatvoriti, nenog tatu naprimer, a bila sam mala i nikada nisam videla nekog prebijenog, tada prvi put. Preplasila sam se za sva vremena. kasnije u domu, videla sam jos takve dece.bolje da ne znate sta su sve dozivljavali, ne bi oka sklopili skoro. Kao sto kazete neka svako cita na svoju odgovornost.
Healer Healer 19:46 26.10.2008

Re: Prva

Bio sam i pročitao onu tužnu, pretužnu priču...
Bože...
Kukavičluk nije u zaboravu koji omogućava da se preživi i nekako nastavi dalje...
kukavičluk je u zatvaranju očiju pred tuđim bolom - tada umiremo, polako ali sigurno...
a onda, pre ili kasnije na sopstveni odreagujemo, hteli mi to ili ne...
najbolje što umemo...
svejedno, tada je to nadljudska hrabrost :)
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 19:32 26.10.2008

-

nasilje u porodici, neizleciva bolest, silovanje, nasilje u porodici,
traumaticni porodjaj, opet nasilje u porodici, alkoholizam,
homofobija, pedofilija (prica sa dekom)? itd.

posle onog teksta "ne volim ruzno" malo sam iznenadjen...
pogotovo sto u podnaslovu stoji (1), naravno da me
ne cudi sto takvih prica/iskustava ima jos

u svakom slucaju, preporuka, interesantan post,
zanimljiva struktura, sam naslov, bice zanimljivo
citati komentare
margos margos 19:44 26.10.2008

Re: -

posle onog teksta "ne volim ruzno" malo sam iznenadjen...

Logično da ga ne volim.... što bih ga volela? A posebno ako sam se nagledala, naslušala - još više razloga da ga ne volim. A posebno, najvažnije - to što ga ne volim, ne znači da nisam spremna da dilujem sa njim i da, sve što se može, pretvorim u lepše i bolje. Kad mogu i koliko mogu.

Radujem se i ja nastavku... ovo je bilo najteže.

ivana23 ivana23 19:53 26.10.2008

Margos...

margos margos 19:57 26.10.2008

Ivana :)

mariopan mariopan 20:14 26.10.2008

Re: Margos...

Ne znam da li zivot posle trauma moze da se nastavi normalno, pitam se stalno, kako se sa traumom nosila ona Mira sto je pobegla, pa su je nasli posle nekoliko dana?

Meni je i danas ceo taj dan jasan i kao da je juce bilo kada su je uveli u kuhinju, a mi za ruckom, imala sam mozda desetak godina, ona mozda trinaest, ne znam.....ali ja nikada nisam zaboravila taj dan, ni kako je sunce bilo jako i obasjavalo celu kuhinju, i nju...i kako su se jasno videle crne modrice na njoj, zubi izbijeni, ona krvava, pocepana i prljava.. silovali su je neki kriminalci, cela grupa, a vaspitaci je.nisu ni oprali, vodili je kao majmuna da svi vidimo kako prolaze oni koji beze, a ona, jedva stoji, drhti....ne znam kako je posle zivela, nije bila sa nama u grupi, odveli su je, ali ja je nikada nisam zaboravila. Samo znam da sam povratila rucak i to krisom da niko ne vidi, ko pokaze slabost taj je propao.Opstati je bilo vazno, ne znam zasto, mozda samo zainat zivotu.
trener92 trener92 20:27 26.10.2008

Re: Margos...

Healer i Margos

uff....`e`ote...doći prvo malo "kod sebe", posle ovog,pa nešto reći...a šta? ....i ...ne znam
Healer Healer 20:28 26.10.2008

Re: Margos...

Ne znam da li zivot posle trauma moze da se nastavi normalno, pitam se stalno...

Ja duboko verujem da i te kako ima života nakon traume...
svakodnevno se u to uveravam...
i svake minute bezrezervno u to verujem...
a nije lako...
sve je, samo ne lako...

Moja majka je dete slovenačkih posleratnih domova. Rano ostavši bez svoje majke, koja je ubijena, odrastala je po domovima učeći od najmanjih nogu da se bori za sebe i prekopčava na čist instinkt - opstanak... ona je primer da je život posle traume moguć i da otključava u nama one nadljudske potencijale za koje nismo ni sanjali da ih posedujemo... a u nama su sve vreme. I sama je bežala ko zna koliko puta; vaspitači su je lešili od batina; klečala po žitu i kukuruzu moleći za koricu hleba i blagost... hleb je možda dobijala ali blagost ne...
Blagost u meni, danas, je njen dar koji mi je prenela...
Vratiti veru u život i ljude, najteži je zadatak...
Ali, ne i nemoguć...

Ed: Želim da verujem da je 'mala' Mira uspela u tome...
margos margos 20:52 26.10.2008

Re: Margos...

uff....`e`ote...doći prvo malo "kod sebe", posle ovog,pa nešto reći...a šta? ....i ...ne znam

Nije te valjda toliko zbunila naša kombinacija?
Aj polako... tu smo... Oboje:)
mariopan mariopan 21:01 26.10.2008

Re: Margos...

I ja zelim da verujem da je ` Mira uspela da prevazidje traume
Dom u kome sam bila prvobitno je bio za ratnu sirocad kasnije za decu bez roditelja ili oduzetu od roditelja upravo zbog zanemarivanja ili zlostavljanja ili decu iz Zvecanske.

Nas je spasavalo sto smo imali svu rodbinu, oni nas nisu zaboravjali, isli smo kod dede na selo, kod tetaka a bili i oni siroti pa nisu mogli da nas uzmu, tata je dolazio da nas obilazi, nije mogao o nama da se brine, bilo nas je mnogo i bili samo jako mali, kada je mama umrla, tada je najbolje bilo da nas smeste u dom.Doziveo je da vidi i moju decu, voleo ih je i oni njega......to je malo normalnosti unosilo u nase zivote.

Ja sam samo bila jako osetljiva i strasno usamljena iako u gomili dece sa kojima sam se druzila, sve vreme samo sam zelela da odem odtale, za mene su se lepile sve nesrece te dece, nista nije moglo da me promasi.Jedno vreme sam zelela da postanem nevidljiva, da me nema i da nisam tu, eto tako, samo da nisam tu jer ne zelim tu da budem. Bilo mi je nepodnosljivo nekada samo dan da preguram do kraja.

Kasnije sam zahvaljujuci braci i opet rodbini uhvatila ritam zivota i zivela sasvim lepo i normalno, samo onog detinjstva ne volim da se secam. Grozno je bilo. Znam da neki nikada nisu uhvatili zivot za rogove, izgubli su snagu, predali se i to mi je jako zao. Neka od te dece bila su divna, bili bi divni ljudi da im je neko pruzio ruku. Na vreme, to treba na vreme uraditi.
margos margos 21:02 26.10.2008

Re: Margos...

Ne znam da li zivot posle trauma moze da se nastavi normalno

Ja ne mogu da se ne zapitam 'a šta je to normalno?'
Znam više ljudi sa preživljenim ozbiljnim traumama koji su nastavili kvalitetan život, nego onih koji su imali uobičajene traume. Ova podela na ozbiljne i uobičajene je potpuno odokativna i samo za tebe i za ovu priliku. Jer ja mislim da si ti jedan od očiglednijih primera. I zato te volim..)))



mariopan mariopan 21:26 26.10.2008

Re: Margos...

margos
Ne znam da li zivot posle trauma moze da se nastavi normalno

Ja ne mogu da se ne zapitam 'a šta je to normalno?'
Znam više ljudi sa preživljenim ozbiljnim traumama koji su nastavili kvalitetan život, nego onih koji su imali uobičajene traume. Ova podela na ozbiljne i uobičajene je potpuno odokativna i samo za tebe i za ovu priliku. Jer ja mislim da si ti jedan od očiglednijih primera. I zato te volim..)))




Ma znas ti da i ja tebe volim )))
A sta je normalno? To se uopste ne pitam, sve je normalno sto nam godi, treba samo naci ravnotezu, nekada je ta ravnoteza tanka nit koju samo vidimo ili znamo da je tu, i to je dovoljno. Meni je i malo dosta, tako da sebe svstavam medju srecne ljude, stvarno srecne.Zapravo mislim da se to i vidi, ako neko vidi ? )))
Jedino mi je ostala osetljivost za te price, sve ih odnekud znam samo sam se trudila da ih zaboravim.
margos margos 21:46 26.10.2008

Re: Margos...

Jedino mi je ostala osetljivost za te price, sve ih odnekud znam samo sam se trudila da ih zaboravim.

Ma zločeste priče... neće da odu, ostanu negde zabeležene. Možda je osetljivost na njih mera ljudskosti, ko zna?

PS Zapamtila sam jedan totalno nebitan podatak - na tvom postu 'Slanina' i Alavinom o 'domcima' je bilo po 123 komentara... i to me nekako uvek radovalo kad vidim - kao da je poziv za start. Jedan, dva, triiiiiiii.....:))))

Edit: Znam, znam, naravno:)
mariopan mariopan 21:58 26.10.2008

Re: Margos...

margos
Jedino mi je ostala osetljivost za te price, sve ih odnekud znam samo sam se trudila da ih zaboravim.

Ma zločeste priče... neće da odu, ostanu negde zabeležene. Možda je osetljivost na njih mera ljudskosti, ko zna?

PS Zapamtila sam jedan totalno nebitan podatak - na tvom postu 'Slanina' i Alavinom o 'domcima' je bilo po 123 komentara... i to me nekako uvek radovalo kad vidim - kao da je poziv za start. Jedan, dva, triiiiiiii.....:))))

Edit: Znam, znam, naravno:)

)))))
Start za zivot )))

Ima i nesto dobro u svemu tome. Mi znamo da je zivot tezak, odmah od pocetka.
Kasnije kada sam radila nailazila sam na situacije da se na zivot i to kako je tezak najvise zale ona mazena i pazena deca (ljudi) , njima nikada nije bilo dovoljno sta im je tata ostavio u nasledje, vise je dao bratu ili sestri, pa njima je zivot STALNO bio jako tezak. Bili su u stanju da budu istinski nesrecni ako ne mogu nesto da kupe ili bi se svadjali sa bracom i sestrama oko imovine, tuzili se i mrzeli, toliko nesrece sami sebi naprave da je to cudo jedno.

A nama je samo nesto sto je normalno bilo dosta i bili smo srecni i sa malo toga. Samo da imamo nekog ko nas voli i koga mi volimo, ko je to doziveo bio je srecan bez obzira na materijalno, dok je kod mnogih mera srece bila zapravo materijalna. Mi smo toga odmah bili oslobodjeni.Ni danas nemam osecaj svojine , moja su samo moja deca i muz, dakako )))) Ostalo je sve nebitno.
margos margos 22:18 26.10.2008

Re: Margos...

)))))
Start za zivot )))

Da, vidiš, sad mi pade na pamet analogija...
I ove gornje priče su zapravo start, polazište - odatle se krenulo.
Niko od citiranih ljudi nije više na tim pozicijama, i zato znamo i verujemo da je normalan život ne samo moguć, nego i obaveza prema sebi.
dolybell92 dolybell92 16:04 28.10.2008

Re: Margos...

Ima i nesto dobro u svemu tome. Mi znamo da je zivot tezak, odmah od pocetka.

A nama je samo nesto sto je normalno bilo dosta i bili smo srecni i sa malo toga. Samo da imamo nekog ko nas voli i koga mi volimo, ko je to doziveo bio je srecan bez obzira na materijalno


Ti si izuzetno hrabra i zbog toga bogata osoba.
Pravo blago.



Черевићан Черевићан 20:59 26.10.2008

меморијом памћења

имал нечег од сећања тежег
доколичар упитам се често
читам овај пост од исповести
размишљању свом налазим место

ја кад лоше успомене навру
потрудим се да их одагнам
но оне су ретко посесивне
доће опет кад не желим, знам

ако пак се нечег драгог сетим
буде део неухватљив . . . сна
и ма колко трудим се да траје
тај покушај . . . њега одагна

данас нам је резиме прошлости
благо оном ко баланс оствари
те помеша пријатно са горким
па живљењу упристоји чари
Healer Healer 21:09 26.10.2008

Re: меморијом памћења

"Ponekad te se setim s tugom...
postidim možda i glavu sklonim,
ipak si moja i kao s najboljim drugom
i sa tobom, prošlosti, ponekad se borim..."
Biljana Beba Knežević Biljana Beba Knežević 21:00 26.10.2008

Nešto

sam u fjaci zadnjih dana, a ovo sve me je rasplako. Ovakve me stvari nateraju da se preispitam. Ražestim se, postavim milion pitanja od jednom.
Tuga.
margos margos 21:17 26.10.2008

Re: Nešto

Tuga.

Da. Tuga je tu negde, odmah posle besa. Pa se miksuju...malo bes, malo tuga. Zaroniti ispod to dvoje je podvig.:))
Cilj i jeste da se preispitamo. I da se zapitamo ko je pored nas. I kako se odnosimo prema ljudima, a da pritom ne vodimo računa o dubini ni njihovih, ni sopstvenih proživljavanja.
Hvala ti što si tu:).

Ali, da odgovorim i Msje Čeru - majstor sam da smešam smešno sa nelepim....
благо оном ко баланс оствари
те помеша пријатно са горким

Setih se kako sam jednom najavljivala predavanje psihologa i seksologa Zorana Stojanovića koji je prezentovao svoj metod i svoju knjigu. E sad, u toj knjizi, on koristi srpski jezik i nema penisa i vagine, a iznosi primere iz prakse, najeksplicitnije, rečima svojih klijenata. Tamo ima i jedan primer opštenja sa peradima, da prostite...

Krenula ta grupa da se kliberi, a ja, krajnje ozbiljno, kažem: ''Nemojte da se smejete... pa to su sve obični ljudi.... Otkud znate, možda je to vaš komšija... možda neko preko puta sedite u kancelariji?' I tog trenutka se dve dame pogledaju, prsnu od smeha i u isti glas rekoše 'Ja - ne!' Naime... sede u istom ofisu, vizavi.:)
sentinel26 sentinel26 21:05 26.10.2008

Volja izvire iz dna duše ...

... došlo mi je da ga prebijem... iz čista mira...

Ovo je najbolji dokaz volje za životom, traume su samo životno-strujni udari.
Ostavljaju belege, a zar nemamo svi belege, samo što većina svoje ne vidi.

Volja je uvijek potreban a ponekad i dovoljan uslov.

Naravno ne treba gajiti iluzije, život prije traume se ne može više vratiti ali na njega se mora posmatrati kao da gledate u rijeku sa mosta.

Poz.
margos margos 21:25 26.10.2008

Re: Volja izvire iz dna duše ...

Plašim se da je pitanje traume mnogo ozbiljnije, dublje i slojevitije... Trenutak u kome povratimo veru, pa oživimo nadu je kvantni skok a ne logičan sled kako misle 'hrabri' - barem kada su traume u pitanju.

traume su samo životno-strujni udari.

Jeste, nekad je to 10000 volti.:)

I potpuno si u pravu kada kažeš da neki ljudi svoje 'belege' ne vide, pa krenu površnošću da se bave misleći kako je ta odbrana odraz nekakve 'jačine' ,a u stvari najstrašniji beg od sopstvenog bola... i sebe samih.

PS U gornjim primerima ima itekako te 'hrabrosti'.
ipsi ipsi 21:07 26.10.2008

Coskovi duse....

...Kako zivjeti poslije svega prozivljenog, kako se ponasati i biti normalan, odakle izvuci osjecaje kad su unisteni ili svjesno zaboravljeni da bi se uopste prezivjelo...samo su neka od pitanja koja sebi postavljaju licnosti sa ovako traumaticnim iskustvima.

Najgore je kad jos naidju na osudu okoline, a vrlo cesto je bas to slucaj, ili iz jedne u drugu propalu vezu idu.

Poznajem mnogo bivsih djecaka i djevojcica koji su prosli kroz pakao nesretnih porodica, odraslih po domovima zato sto su ostavljeni ili sto su im roditelji poginuli. Uvjek sam medju njima nalazio najbolje prijatelje i tako je i danas. Nazalost neki nisu imali dovoljno snage da krenu dalje, ili jednostavno obicne ljudske podrske pa su se odali porocima ili izvrsili samoubistva, ali velika vecina njih su danas odrasli ljudi u sretnim porodicama, sa zavrsenim skolama.

Posmatrajuci ih i druzeci se sa njima sa sigurnocu mogu potvrditi da nema boljih roditelja, supruznika i prijatelja.

Preporuka za tekst vama dvoma.
Healer Healer 21:28 26.10.2008

Re: Coskovi duse....

ipsi

Posmatrajuci ih i druzeci se sa njima sa sigurnocu mogu potvrditi da nema boljih roditelja, supruznika i prijatelja.

A mene, posle celog ovog komentara, a naročito nakon ovog dela gore, nekako ne napušta utisak da si svojom blagošću i dubinom, iskrenošću i toplinom pomilovao duše mnogih u nevolji...
Nije li to dokaz da je na mnoga pitanja moguće pronaći i negovati u sebi životno važne odgovore?
Hvala ti...
jack_bauer jack_bauer 23:54 26.10.2008

sta reci...

kad procitam ovakav tekst, sedim i razmisljam sta bih rekao. cini mi se da bih mogao mnogo da kazem, a ne umem. mnogo je stvari koje uzimamo zdravo za gotovo a onda vidimo koliko nesrece ima oko nas. neki i ne vide, dok se njima ne dogodi.

a mariopan? mariopan, ti si jedna od najsvetlijih tacaka na blogu. stvarno za divljenje, i inspiraciju. sto bi se reklo na blogovski nacin, hvala ti sto postojis :))
margos margos 00:01 27.10.2008

Re: sta reci...

Eto... reče ti... i to lepo.:)

trener92 trener92 04:44 27.10.2008

Re: sta reci...

Nije te valjda toliko zbunila naša kombinacija?

Ne , ovo što ste napisali nije me zbunilo nego me je pomerilo...samo tako.... ali da bi razumela onaj komentar, citiraću ti ono što sam čitao kada sam video naslov i tvoje ime

".....Prepustio sam se melanholiji i ona me je zarobila.Činio sam ono što je ona zahtevala - gubio vreme u praznim sanjarenjima; u duhovnim vežbama koje nisu mogle koristiti ni meni ni drugima ; u traganju za nečim što nikada nisam izgubio...
Ništa nisam mogao da uradim osim da se gušim u sopstvenom čemeru. Morao sam , kao univerzum da pobegnem od samog sebe. Ali kako? I kuda?...
Prišao sam, zatim , prozoru, otvorio ga i posmatrao vlažnu ulicu, crne prozore, ravne krovove , užareno nebo bez mesečine, bez zvezda, neprozirno i nepokretno kao neki sferični pokrivač. Nagnuo sam se što sam mogao više, duboko udahnuo dimove grada i obznanio sebi i silama noći : Izgubljen sam u Americi, izgubljen zauvek"..
.

... i još se , ko uinat, poklopio Adagio Albinonija...pa počnem da čitam ,slušam sve "krici izranjavanih,unakaženih duša"

Da , pomerilo me jako ,sve što ste napisali,sve traume opisane ne znam koja je teža, ako mogu da se uporede, a ne mogu.
Ali ima li života posle traume, mariopan je napisala
da im je neko pruzio ruku. Na vreme, to treba na vreme uraditi.

tako i ja mislim
margos margos 11:01 27.10.2008

Re: sta reci...

Za sada, samo kratak odgovor... i ja sam prethodno čitala jednu sad, sad story.



PS Po jednom istraživanju - taj Adagio je najnajnajtužnija melodija i treba je izbegavati kad si tužan.
mariopan mariopan 11:46 27.10.2008

Re: sta reci...

jack_bauer
kad procitam ovakav tekst, sedim i razmisljam sta bih rekao. cini mi se da bih mogao mnogo da kazem, a ne umem. mnogo je stvari koje uzimamo zdravo za gotovo a onda vidimo koliko nesrece ima oko nas. neki i ne vide, dok se njima ne dogodi.

a mariopan? mariopan, ti si jedna od najsvetlijih tacaka na blogu. stvarno za divljenje, i inspiraciju. sto bi se reklo na blogovski nacin, hvala ti sto postojis :))

Hvala jack bauer, nemoj toliko da me hvalis moracu debelo da se potrudim da budem takva )))
Unfuckable Unfuckable 08:38 27.10.2008

čim je neko

ostavio ovakva svedočenja - života posle traume ima.
U suprotnom - život ne bi vredeo, uopšte : mislim da upravo volja za životom "gura" ljude da prežive ovakve stvari.
jeremija92 jeremija92 10:24 27.10.2008

Re: čim je neko

saglasan.
ljudi su čvršći nego što se misli da jesu.
da je tako dokaza je napretek.
velike kataklizme, ratovi, eidemije... a život se nastavlja.
margos margos 10:30 27.10.2008

Re: čim je neko

Kad se kaže 'volja za životom' - ja razlikujem dve stvari: urođeni impuls za preživljavanjem i svesnu volju.
Impuls je ono što je ove ljude vodio ili gurao do pomoći - a stvarnu volju su otkrili kasnije. Neki, ne svi. Neki još lutaju po lavirintima napravljenim u odbranu i spomen svog iskustva.

Čitavo vreme mi se vrzmaju neki primeri, rečenica jedne Dame koja je stalno ponavljala ''Ja svoje poraze nosim kao ordenje'. Divili su se mnogi njenoj 'volji za životom' a ona je bila samo tekst i poza, a u kontri sa onim šta se unutar nje dešavalo.

I jedne druge, koja stisnutih čeljusti. plastificiranog lica i ugaslog pogleda, gledajući negde, odgovara na neko pitanje i kaže ''Ja nemam problem s motivacijom... verovatno je ona rezultat moje vesele prirode...'



Da, naravno - života ima!
Ali kakvog?
vracarac92 vracarac92 10:31 27.10.2008

Re: čim je neko

Da, naravno - života ima!
Ali kakvog?

To je pravo pitanje.
Healer Healer 10:36 27.10.2008

Re: čim je neko

Unfuckable
ostavio ovakva svedočenja - života posle traume ima.
U suprotnom - život ne bi vredeo, uopšte : mislim da upravo volja za životom "gura" ljude da prežive ovakve stvari.

Da, svedočanstva nas podsećaju i na to... ipak, mnogo puta cela priča se završi na svedočanstvu samo... i život tada nema onu vrednost, koju vremenom zaboravljamo. Ovakvih primera ima svuda oko nas.
Tada se samo preživljava ali ne i živi... tada je energija volje za životom ugrađena u tu unutrašnju odluku...
preživeti ali ne i živeti... a to je u samom centru traumatskog iskustva... odluka.
a ko preživi, teško da će pričati o životu...
kao u začaranom krugu, potenciraće na težini traume bez ideje, najčešće, da taj manevar vraća opet na početak priče...
margos margos 10:49 27.10.2008

Re: čim je neko

ljudi su čvršći nego što se misli da jesu.

Džeremaja - potencirana volja, čvrstina i hrabrost - deo su onih navedenih iskustava - i često fundament neživljenja. Odsečnost od sebe, emocija, podeljenost, brutalnost prema drugima.

U genetskom kodu nam je zapisano preživljavanje... otud onoliko spermatozoida na jednu ćeliju. I da je do same prirode, bez ljudske intervencije - život bi verovatno izgledao drugačije na ovoj našoj Planetici. E, sad, pošto se već umešasmo u genetiku i svašta nešto - ostade zaboravljena svesnost o samome sebi.

Život će uvek da pobedi. Ovde, na Zemlji... ili već negde u Univerzumima. Ja u to verujem.
Ali kakvu korist od toga imaju pojedinci iz priča?
Unfuckable Unfuckable 11:36 27.10.2008

Re: čim je neko

kapiram
dakle, ok - možemo gledati i stvari kroz prizmu :
"što te ne ubije - osakati te"
Healer Healer 11:46 27.10.2008

Re: čim je neko

Unfuckable
kapiram
dakle, ok - možemo gledati i stvari kroz prizmu :
"što te ne ubije - osakati te"

Ili, što te ne ubije - rani te...
često duboko...
vishnja92 vishnja92 11:46 27.10.2008

Re: čim je neko

Unfuckable

da.
jeremija92 jeremija92 13:59 27.10.2008

Re: čim je neko

margos
ljudi su čvršći nego što se misli da jesu.Džeremaja - potencirana volja, čvrstina i hrabrost - deo su onih navedenih iskustava - i često fundament neživljenja. Odsečnost od sebe, emocija, podeljenost, brutalnost prema drugima.U genetskom kodu nam je zapisano preživljavanje... otud onoliko spermatozoida na jednu ćeliju. I da je do same prirode, bez ljudske intervencije - život bi verovatno izgledao drugačije na ovoj našoj Planetici. E, sad, pošto se već umešasmo u genetiku i svašta nešto - ostade zaboravljena svesnost o samome sebi.Život će uvek da pobedi. Ovde, na Zemlji... ili već negde u Univerzumima. Ja u to verujem.Ali kakvu korist od toga imaju pojedinci iz priča?


Najjači telom i duhom su najbolji (Niče).
Oni pobeđuju sve traume i preživljavaju.
Život je samo jedan i treba ga živeti, jer drugog neće biti.
Sve priče o reinkarnaciji, raju i paklu su iluzije.
Surovo deluje, ali tako jeste.
margos margos 14:13 27.10.2008

Re: čim je neko

Najjači telom i duhom su najbolji (Niče).

Ma sladak je Niče... nego nešto bolešljiv... žilav, ali...:))))
Surovo deluje, ali tako jeste.

Znaš šta je meni najsurovije?
Ok... neko od ovih (stvarnih) likova iz fragmenata priče bude utepan u zdrav mozak, ćuti, vene... slab je i ne iživi život kakav je mogao. Ok. Šteta. Niko mu nije pružio ruku.. Nije umeo, nije mogao... Šteta, ali ok, najjači opstaju.

Neko, posle traume, donese odluku da se sveti. Svima koji imaju plave oči jer je njegov zlotvor imao plave oči. I krene da utepava lepe jake, fizički i mentalno zdrave, ali s jednom nesrećom - plavooki.
Šta bi Niče rekao na to?
jeremija92 jeremija92 14:31 27.10.2008

Re: čim je neko

margos
Neko, posle traume, donese odluku da se sveti. Svima koji imaju plave oči jer je njegov zlotvor imao plave oči. I krene da utepava lepe jake, fizički i mentalno zdrave, ali s jednom nesrećom - plavooki.Šta bi Niče rekao na to?


Rekao bi isto: Njjači pobeđuje.
margos
Najjači telom i duhom su najbolji (Niče). Ma sladak je Niče... nego nešto bolešljiv... žilav, ali...:))))
quote]
I teško bolestan, tvrdio je da je život jedan i neponovljiv. Takav, kakav je i treba ga živeti.

Ipak, i Niče je ponekad plakao. Evo kad.
margos margos 14:40 27.10.2008

Re: čim je neko

jeremija92

Rekao bi isto: Najjači pobeđuje.

i Niče je ponekad plakao. Evo kad.


Prelepa knjiga i odličan autor. :)

Ali, neko samo konstatuje da izumiru razne vrste na planeti, a neko crče da spasi zarobljenog pingvina u najlonskim kesama. A što reče Marco de Manncini na jednom mestu ''svi koji su živeli u 13.veku su umrli...', to im je zajednička osobina... pa nešto kontam - i ja ću jednog dana, pa bila najjača ili najslabija, isto mi se fata.:)))
Healer Healer 15:07 27.10.2008

Re: čim je neko

Niče je imao dubokih emocionalnih problema.
Jalom, kao sjajan terapeut i autor, neguje i uči empatiji... povezujući Ničea sa emocijama.
I to je predivna poruka, kao i terapijska osnova u radu sa traumama.
Fizička snaga nema nikakve veze sa tim.
vracarac92 vracarac92 09:54 27.10.2008

Uh

Ova priča stvarno boli. Udara direktno u glavu. I srce.
margos margos 11:07 27.10.2008

Re: Uh

Znam. Nama je bilo bolno preneti. A tek odslušati.A tek preživeti.....
Hvala ti što si tu - znam da izbegavaš ovakve teme, pa mi je utoiko draže.:)

vracarac92 vracarac92 11:21 27.10.2008

Re: Uh

znam da izbegavaš ovakve teme,
Zuljao sam zadnjicu godinama da bih se bavio takvim stvarima ali život je za mene imao drugačije planove. Hvala mu.
margos margos 11:34 27.10.2008

Re: Uh

Zuljao sam zadnjicu godinama da bih se bavio takvim stvarima ali život je za mene imao drugačije planove. Hvala mu.

Ma da nisu nas dvoje zamenili u porodilištu, pa tebi dopalo moje, a meni tvoje?:)))))
vracarac92 vracarac92 11:36 27.10.2008

Re: Uh

Ma da nisu nas dvoje zamenili u porodilištu, pa tebi dopalo moje, a meni tvoje?:)))))
Ko zna. Čudni su putevi gospodnji.
omega68 omega68 21:46 29.10.2008

Re: Uh

Znam. Nama je bilo bolno preneti. A tek odslušati.A tek preživeti.....

Već sam negde rekao da i ja izbegavam ovakve tekstove, ne trebaju mi u ovakvom trenutnom stanju, ali sam pročitao samo zbog Vas , oboje.Hteo sam svašta da Vam kažem...možda je bolje zaključati blog posle ovakvih tekstova.Šta reći osim, možda, da neko olakša dušu pa da ispriča neki svoj slučaj.Ako nema, onda je najbolje da se ćuti.To je moj osećaj.
margos margos 22:02 29.10.2008

Re: Uh

Dragi Omega, nismo se uhvatili ove teme zbog ideje da ikome upropastimo raspoloženje, da ga neproduktivno rastužimo ili da šokiramo. Naprotiv.

Želimo da serijom tekstova približimo čoveka čoveku, a i čoveka samom sebi. Svi smo mi kompleksna bića, slojevitih iskustava, a neka od njih nas onespokojavaju, blokiraju i čine nesposobnim da volimo, prihvatamo druge onakvima kakvi zaista jesu, pa se često i svojim manama kitimo kao ordenjima.

Neretko, iza gromoglasnog smeha kao i ispod ogromnog besa, čuči jedno ranjeno biće.

Hvala Ti što si tu.:))
omega68 omega68 22:42 29.10.2008

Re: Uh

Želimo da serijom tekstova približimo čoveka čoveku, a i čoveka samom sebi. Svi smo mi kompleksna bića, slojevitih iskustava, a neka od njih nas onespokojavaju, blokiraju i čine nesposobnim da volimo, prihvatamo druge onakvima kakvi zaista jesu, pa se često i svojim manama kitimo kao ordenjima.

Baš to je bio i moj motiv za onu moju budalastu seriju...da se ozbiljno nasmejemo, a pri tom i da se zagledamo u sebe.Ali ovo.... Draga Margita,dok sam pisao onaj komentar bio sam već potrešen, ali kad sam stigao do one slike dece i do Mariopaninog koment. ZABOLELO ME JE SRCE, majke mi , sa leve strane me je bolelo...Nisam imao ni slične traume, smatram sebe solidnim muškarcem, zašto me je bolelo srce toliko?Kako je tek nekome ko nešto ponovo preživljava?Shvatam ja Vas, ali kako čovek može da ogugla?
margos margos 00:47 30.10.2008

Re: Uh

Kako je tek nekome ko nešto ponovo preživljava?Shvatam ja Vas, ali kako čovek može da ogugla?

Ako misliš da smo mi oguglali - nismo. Ne bismo pisali o tome i ne bismo ukazivali koliko je raširena pojava oko nas. Mariopan ti je dala odgovor na to kako je onima koji su proživeli slična iskustva, a bogme i moja Vesna.

Ljudima koji su preživeli, ali ne i proživeli je najlakše - njihove odbrane i otpori su toliko jaki da izgledaju kao oguglali, i često su najsuroviji kada ovako nešto pročitaju. To deluje paradoksalno, ali je tako. Pisaćemo i o tome. I, naravno, zbog osetljivijih, napisali smo napomenu - da svako čita na sopstvenu odgovornost.

constrictoria92 constrictoria92 11:02 27.10.2008

Ostala sam bez texta...

Ovo stvarno boli...
Divim se snazi koju nosite u sebi.
Treba moci o ovome pisati....
Healer Healer 11:11 27.10.2008

Re: Ostala sam bez texta...

Hvala ti na podršci...
Nije lako ali... VREDI
:)
margos margos 11:17 27.10.2008

Re: Ostala sam bez texta...

Ma jedan moj dragi drug kaže da u to 'organi' - organ za ovo i organ za ono... Organ za prepoznavanje potrebe je proradio:) Zapravo, svako od nas nosi poneko traumatično iskustvo - ono što se desi u trenutku traume, i ta odluka koju donesemo, boji naše živote. I ovo je priča svih nas - ako ne lična, onda našeg rođaka, komšije, druga....

A opet, gledano šire - mi smo traumatizovana civilizacija, a područje na kome smo je i dalje izloženo traumatizacijama. Iskustva iz prethodnih vekova, ili naših predaka, nisu nam dovoljna. Moramo svesno na tome da poradimo.
Healer Healer 11:35 27.10.2008

Re: Ostala sam bez texta...

Na pamet mi pade jedna priča iz prakse....
Starija gospođa, doterana, i sve na svom mestu... žali se na svoj odnos sa ćerkom, i ništa tu nije dobro, i za sve je kriva ta ista ćerka koja je ne poštuje , etc.
Na početku našeg druženja navodi da je kao mala izgubila mlađu sestru koju je duboko volela... i dan danas joj nije jasno kako je nakon njene smrti mogla uopšte i da nastavi svoj život. Godine su prolazile, odrastala je, udala se, dobila ćerku... i sada, najstrašniji konflikt između njih dve postao nepodnošljiv nakon godina i godina prepirki i nerazumevanja...
I sećam se dela gde sam joj sve vreme govorio: " Vi morate svesno to i to.... svesno odreagovati i čuti potrebe Vaše ćerke... biti svesna sopstvenih potreba.... svesno ovo... pa svesno ono... svesno.... svesno.... svesno.... osvestiti.... etc...
I posle ko zna koliko sati rada, dođosmo mi kao konačno do toga da je ona u sebi prepoznala problem i spremna je da ga rešava posle toliko godina, i tako to... i kaže mi sledeću stvar:

"Sve je ovo meni postalo jasno... zaista.
Znate, nešto sam razmišljala... da li biste bili ljubazni da mi kažete...
A gde bih ja to mogla da upoznam tu
Vesnu?
Mislim, ko je ona, gde gospođa radi, čime se bavi...?"

Ostadoh i ja tada bez teksta...

U praksi vrlo često srećem klijente koje interno nazivamo "požar mozga"....
margos margos 11:40 27.10.2008

Re: Ostala sam bez texta...

ivana23 ivana23 11:52 27.10.2008

Re: Ostala sam bez texta...

U praksi vrlo često srećem klijente koje interno nazivamo "požar mozga"....



Unfuckable Unfuckable 12:10 27.10.2008

Re: Ostala sam bez texta...

"požar mozga"...


ja to zovem "Fire walk with me" ; )
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 11:46 27.10.2008

...

tema je...nema crno-belog, jasnih granica, recepata i odgovora.
gde počiva ljudska snaga i gde kopni?
da li se može ponovo reanimirati?
nedovoljno mi je da kažem da verujem da može. pokušavam da iščačkam načine za: može.

jedino, što mi trenutno pada na pamet je: ljubav.
iskreni dodir čoveka pred tobom, a onda tvoj pokušaj da prihvatiš sebe, onakvog kakav si - damaged goods i iskorak ka napred.

pokušaj, da ne stavljaš prošlost iza i dobro je zaključaš, već da sa njom hodaš dalje.

al' ga sročih...
margos margos 12:17 27.10.2008

Re: ...

jedino, što mi trenutno pada na pamet je: ljubav.
iskreni dodir čoveka pred tobom, a onda tvoj pokušaj da prihvatiš sebe, onakvog kakav si - damaged goods i iskorak ka napred.

Sročila si ga ti dobro.:)))

Kad reče ljubav - najveći je problem što je to ujedno i lek i najveća opasnost. Osobe teže za ljubavlju, ali je se ujedno i plaše, jer ona podstakne njihove najdublje strahove. A često je i pojam i doživljaj ljubavi izmešten, jer je do traumatizacije i došlo u odnosima koji bi trebalo da budu ili jesu predstavljeni kao bliski.

Slažem se i glasam za ljubav. Ali puuuunooo ljubavi.
Reče neko: Kad god ne znate šta treba da kažete ili uradite, zapitajte se 'šta bi sada ljubav učinila?'
Na žalost, u trenutku panike - takve misli teško padaju na pamet. Pobeda je - kad se setimo.:)))

vec

ko zna koji put citam uz saosecanje i postovanje prema akterima, ali ne mogu da prestanem da se pitam sta je svrha ovog bloga.
Ja sam zena od akcije i kad vidim nesto sto je lose ja imam potrebu da ga ucinim boljim. U ovom slucaju ne znam kako.
Dakle, sta ste vas dvoje hteli da kazete? Shit happens?
njanja_de.manccini njanja_de.manccini 13:43 27.10.2008

Re: vec

Dakle, sta ste vas dvoje hteli da kazete? Shit happens?



jeste shit happens, ali i posle toga shita ima zhivota. za onog shto zna da ga nadje.

Re: vec

njanja_de.manccini
Dakle, sta ste vas dvoje hteli da kazete? Shit happens?jeste shit happens, ali i posle toga shita ima zhivota. za onog shto zna da ga nadje.

slazem se, ali mi se ucinilo da u tekstu nije akcenat na tome.
margos margos 13:45 27.10.2008

Re: vec

Dakle, sta ste vas dvoje hteli da kazete? Shit happens?

Odgovoriću u svoje ime - jer ma koliko se slagali Healer i ja - on će verovatno to drugačije obrazložiti.

Poslednje na šta bih pomislila je 'shit happens'. To ostavljam za budalaštine tipa 'zamisli ćurku, stavila mi strong umesto exstra strong penu na kosu...'

Ovo je pokušaj akcije, prvi deo u serijalu, da se razume trauma, da se bolje čujemo, da predočimo rešenja, da se izađe iz začaranog kruga ponovnih traumatizacija i da učinimo da bude bolje. Makar nekom.

Ako nije jasno da je trauma često centar nečijeg ponašanja - onda ne možemo ni tu osobu razumeti, tj. razumevaćemo pogrešno.

Neko će reći 'no big deal'.... pa ima nas toliko, ne moram ja sve da skapiram. Znam. Ali neko može i svakako da ima ljudi koji mogu da učine dobro sebi i drugima. Trajno dobro.

Preosetljiva tema i suštinska - te i akcija ne može biti ni munjevita niti jednokratna. Svaki put kad pročitam neko od ovih svedočenja, ja otkrijem još ponešto skriveno.:(

Re: vec

dobro, praticu vas :)
ja sam u svom zivotu srela mmnogo velikih boraca. ljudi kojima su se desavale uzasne stvari. onaj ko to uspe da obradi adekvatno i da nastavi da zivi dalje postane strasno mocan covek. Duboko verujem da ima zivota posle traume.
Healer Healer 13:57 27.10.2008

Re: vec

Ana WithAFamilyNameTooHardToPron
ko zna koji put citam uz saosecanje i postovanje prema akterima, ali ne mogu da prestanem da se pitam sta je svrha ovog bloga.

Za početak, upravo to.

Ja sam zena od akcije i kad vidim nesto sto je lose ja imam potrebu da ga ucinim boljim. U ovom slucaju ne znam kako.

Još jedna važna tema za razmišljanje.

Dakle, sta ste vas dvoje hteli da kazete? Shit happens?

Slojevitost teme koja je pokrenuta najbolje se čita i u komentarima.
Nastavak sledi.

I da... ima života i posle traume, ma kako bolna i duboka bila.
Kvalitetnog života.
:)
margos margos 14:04 27.10.2008

Re: vec

dobro, praticu vas :)

:) hvala.
Ja takođe duboko u to verujem, inače se ne bih ni upustila u razmatranje a kamoli pisanje.:)
Divim se mnogim ljudima koje znam samo kao autore knjiga, ali imam privilegiju da neke lično poznajem.
E, svima njima HVALA, a posebno ovim drugima.:)

Jaril Jaril 15:23 27.10.2008

Re: vec

Dakle, sta ste vas dvoje hteli da kazete?
Нећу о томе шта су хтели да кажу, али могу о томе у чему је значај текста. Неки од нас ће се можда препознати у типу трауме, јер ми се чини да је од великог значаја да неко коме се нешто овакво десило буде свестан макар тога да није ексклузиван. Да буде свестан (али баш свестан) да постоје људи којима су се сличне или исте ствари десиле. Да нису сами.

Једино ми у текстовима недостаје део који разоткрива имају ли ови људи неки осећај кривице и сопствене одговорности због тога што се догодило.
margos margos 15:30 27.10.2008

Re: vec

Једино ми у текстовима недостаје део који разоткрива имају ли ови људи неки осећај кривице и сопствене одговорности због тога што се догодило.

O, mili moj, pa često je osećaj krivice ugrađen u tu priču o 'hrabrosti' i 'pa šta i drugima se dešava'... 'život ide dalje', ili 'najjači samo opstaju'.
O tom - po tom:)

Hvala ti na komentaru - priča o ekskluzivitetu i jeste važna, pomogne nam da progovorimo.
Ali ti to dobro znaš.:))))

PS. Posle ću i neku lepu sličku da ti nađem:)

Healer Healer 15:31 27.10.2008

Re: vec

Jaril

Једино ми у текстовима недостаје део који разоткрива имају ли ови људи неки осећај кривице и сопствене одговорности због тога што се догодило.

Šta ti misliš?
Jaril Jaril 15:49 27.10.2008

Re: vec

Šta ti misliš?
Па то зависи од ситуације до ситуације. Довољно је да је бака Вида или неко други, свеједно, дечаку рекао да ако буде неваљао да ће се нешто страшно десити (мислећи при том на ко зна шта), или можда чак конкретно: ако не будеш добар улседиће батине, а да се онда то налепи на злостављање његове мајке јер је он можда тог дана у школи ударио некога или био неправедан у некој игри... или било шта што би га учинило неваљалим.

Разумем да морамо по мало. Признавање (препознавање) је велики корак, али ја некако навикао да добијем одједном целовит доживљај.

Healer Healer 16:00 27.10.2008

Re: vec

Jaril

Разумем да морамо по мало. Признавање (препознавање) је велики корак, али ја некако навикао да добијем одједном целовит доживљај.

Neretko se i meni dešavalo da sam pokušavao da sklopim puzzle zaboravljajući ko je u stvari bitan, i jedino važan. Čovek sa traumom. A ne ja.
Njemu treba umeti pomoći na adekvatan način da sklopi puzzle a ne bude naknadno povređen našom narcisoidnošću i preuranjenim interpretacijama. Retraumatizacija. To se, nažalost, u praksi dešava.
Sa druge strane, pitanje koje pokrećeš je isto tako važno. Ali, dok mi stignemo do eventualne odgovornosti neophodno je mnogo strpljenja i saosećajnosti, neopterećenih ličnim kompleksima i strahovima.
Zbog toga i tekst gore. Tek da vidimo koliko smo sposobni da saosećamo. Koliko smo, ustvari, sposobni da čujemo drugo ljudsko biće u nevolji i zaboravimo na sebe i sopstvenu odbrambenu površnost.
margos margos 16:11 27.10.2008

Re: vec

Разумем да морамо по мало. Признавање (препознавање) је велики корак, али ја некако навикао да добијем одједном целовит доживљај.

Često intuitivno imamo celovitu sliku, što bi se reklo, 'na jedan', ali slaba korist od toga, ukoliko nismo u stanju da čoveku pomognemo da sam sebe bolje razume. Džaba objašnjenja i interpretacije - osoba je već davnih dana izinterpretirala sve, pa će se čak složiti s tobom, pa će se možda i diviti tvojoj pameti i zaključivanju, a iskoristili taj kontakt za još jedno udaljavanje od sebe i ljudi.

Oprezno. I sa zaključivanjem i sa rečima a pogotovo ponašanjima.:)
Kazezoze Kazezoze 17:19 27.10.2008

Re: vec

Zbog toga i tekst gore. Tek da vidimo koliko smo sposobni da saosećamo. Koliko smo, ustvari, sposobni da čujemo drugo ljudsko biće u nevolji i zaboravimo na sebe i sopstvenu odbrambenu površnost.

ako se od mene trazhi da saosecam sa tobom, ako ja treba da zhalim nad tvojom loshom sudbinom, onda ti ja nisam od nikakve pomoci. ja ti mogu pomoci samo savetom, ali da bih ti dao dobar savet moram da znam celu istinu. znachi moram da znam koliki je tvoj udeo u chitavoj prichi koja je dovela do traume.
ako u zhivotu imash problem i u tom problemu ne sagledash svoju greshku, nego za uzrok problema trazhish jedino i iskljuchivo krivicu u nekom ili nechem drugom, svoj problem necesh nikad reshiti i pored moje dobre volje da ti pruzhim rame za plakanje.
traume iz proshlosti ce se vuci onoliko dugo koliko ti pravu istinu budesh sakrivao od samoga sebe.
znachi, kad ste vec reshili da se otvorite, sachekacemo da se otvorite do kraja kako bi mogli da vam na neki nachin pomognemo. od sazhaljenja slaba vajda.
Healer Healer 17:28 27.10.2008

Re: vec

Saosećati i sažaljevati, čini mi se da su dve potpuno različite stvari.
margos margos 17:31 27.10.2008

Re: vec

Kaze, saosećanje kakvo si opisao je uobičajeno iskazivanje koje zaista nikakvo dobro ne donosi. To 'jao jao... pa da, život...ćao, ćao.... ' ili ono da zaboli mene isto koliko boli tebe - pa sam ja dobar čovek. Ne to je sažaljenje ili ujedno i samosažaljenje. I ne vodi razrešenju.

Sa druge strane pitanje krivice ne postoji, postoji samo odgovornost za neka događanja - ali ne sva. Kakva krivica ili odgovornost deteta koje zlostavljaju? Žrtve su često predugo žrtve jer same sebe krive - naše im okrivljavanje dodatno nije potrebno. Naprotiv, zatvara ih i ostaju u svojim kavezima, ljušturama, zidovima....
Jaril Jaril 17:51 27.10.2008

Re: vec

I ne vodi razrešenju.
Ја мислим да се до здравог разрешења (разрешења које неће само по себи оставити још веће ожиљке) може стићи само кроз ону афричку мудрост: Играм другог. Једино ако човек занемари себе (да не кажем, остави себе код куће) у том тренутку и буде отворен да 'слуша' потребе особе са траумом може да јој помогне (био он пријатељ или неко стручан) тако да је још више не повређује том помоћи. Нажалост, много више смо склони да (и када су неке много мање трауме у питању) наступамо са предрасудама шта би некој особи могло да буде или би требало да је потреба и не обазиремо се на то што нисмо у праву и што оно што радимо - у ствари штети.
Healer Healer 17:59 27.10.2008

Re: vec

Jaril
да 'слуша' потребе особе са траумом може да јој помогне

Ja bih rekao ume da ČUJE drugo ljudsko biće u stanju potrebe.
margos margos 18:02 27.10.2008

Re: vec

Ја мислим да се до здравог разрешења (разрешења које неће само по себи оставити још веће ожиљке)

Sad si me potpuno zatekao i porazio.:(
Pa da li ti misliš da razrešenje sa stvaranjem novih ožiljaka na duši ja nazivam razrešenjem???
афричку мудрост: Играм другог

Nije mi poznata ova igra. Ako želiš, i to bih volela da čujem.
Znam da princip 'stavljanja u tuđe cipele' kao uživljavanje u poziciju drugoga i često se koristi u Psihodrami (kad već pominješ igre), ali to ne spada u delotvorni način rada sa traumama, iako je sjajan za rad na konfliktima.
Kazezoze Kazezoze 18:09 27.10.2008

Re: vec


Sa druge strane pitanje krivice ne postoji, postoji samo odgovornost za aneka dogažanja - ali ne sve. Kakva krivica ili odgovornost deteta koje zlostavljaju? Žrtve su često predugo žrtve jer same sebe krive - naše im okrivljavanje dodatno nije potrebno. Naprotiv, zatvara ih i ostaju u svojim kavezima, ljušturama, zidovima....

ja sam gore i napisao da je pozheljno saznati pravu istinu. kad su traume iz detinjstva u pitanju uvek ima neshto ili neko koga bi najradije izostavili iz chitave priche, neko ko nam je posebno drag (znam iz iskustva), i sve dok je tako stanje se nece promeniti. takodje i jedino osecaj samokrivice ne vodi nigde. vazhno je setiti se sebe u pravom smislu te rechi, kako bi saznali u kojem je trenutku i kako je sve krenulo naopako.
za sada od mene imate punu podrshku u vashoj zhelji da se te traume reshite. bitno je iz svega toga izaci kao pobednik, a pobeda je kad dovedesh sebe u poziciju da si iznad problema koji je izazvao traumu.
margos margos 18:19 27.10.2008

Re: vec

vazhno je setiti se sebe u pravom smislu te rechi, kako bi saznali u kojem je trenutku i kako je sve krenulo naopako.

Setiti se sebe u trenutku traume? Samo to? :)))
I bre, Kaze, nasmeja me - pa sve žrtve traume urade SVE da se ne sete trenutka prvobitnog povređivanja i oko njih naprave lavirinte 'istina', opravdanja, filozofija, igara i koječega. Sve same odbrane i otpori. Te se onda s vremena na vreme javljaju fleševi, koji se opet racionalizuju i ugrađuju u nove odbrane.

Kad se dođe do tog o čem ti pričaš - posao 90% završen.
Ali ok... hvala na podršci i komentarima:)))
Jaril Jaril 18:25 27.10.2008

Re: vec

Healer
Ja bih rekao ume da ČUJE drugo ljudsko biće u stanju potrebe.
Прво сам хтео да напишем 'перципира', али ми то зазвучало скоро као 'сецира' тотално хладно и дистанцирано. Тако да се слажем са тобом да је 'чути' бољи глагол.
Margos
Pa da li ti misliš da razrešenje sa stvaranjem novih ožiljaka na duši ja nazivam razrešenjem???
Наравно да не мислим да ти то мислиш, него сам се само надовезао.
Nije mi poznata ova igra. Znam da princip 'stavljanja u tuđe cipele' kao uživljavanje u poziciju drugoga i često se koristi u Psihodrami (kad već pominješ igre),
Није то игра са временским ограничењем - то је животни мото, животни принцип. Не ради се ту о томе Ја у туђим ципелама, већ да нема Ја, само други. Квалитет тог "играња" (под огромним знацима навода) зависи од количине инпута који имаш од неке особе - зато је мени у старту потребно више информација. Овако док читам, а ја одмах знам да уграђујем себе. А то ми није ок.
margos margos 18:36 27.10.2008

Re: vec

Није то игра са временским ограничењем - то је животни мото, животни принцип. Не ради се ту о томе Ја у туђим ципелама, већ да нема Ја, само други. Квалитет тог "играња" (под огромним знацима навода) зависи од количине инпута који имаш од неке особе - зато је мени у старту потребно више информација. Овако док читам, а ја одмах знам да уграђујем себе. А то ми није ок.

Uh... šta da ti kažem... Možda mogu tebe kao umetnika u zanosu da shvatim transpersonalno, ali ne i u životu i u stvarnim situacijama. Jer transpersonalno bez personalnog ne drži vodu.

I 'inputi' za uloge su dobri za razumevanje, ali ne i za stvarnu pomoć čoveku u stanju potrebe, kako ga nazva Healer.
Jaril Jaril 18:47 27.10.2008

Re: vec

Jer transpersonalno bez personalnog ne drži vodu.
Зашто?
Healer Healer 19:35 27.10.2008

Re: vec

Jaril
Jer transpersonalno bez personalnog ne drži vodu.
Зашто?

Odlično pitanje, ali mi se čini da nadilazi temu ovog posta i u značajnoj meri pokreće novu, za koju će tek biti mesta. Ukratko, ono što nazivamo transpersonalnim logično treba da prati personalni rast i razvoj, a to je osnova sa koje svi mi krećemo. Pričamo o "duhovnoj" dimenziji (nazovimo je recimo tako). Potrebno je mnogo napornog rada na sebi i prakse kako bi se personalno prevazišlo. Ne možemo prevazilaziti nerazvijeni ego tek tako. U tome je suština, recimo. Tako nekako :)
U traumatskom iskustvu, po nekim razmišljanjima, postoji i duhovni kvalitet kroz koncept Većeg Ja. To je posebna tema.

Ed: Mnogi od nas krenu u gotovo sumanutu potragu za 'duhovnim' iskustvima upravo zbog traumatizacije kojoj su bili izloženi, misleći da je to dobar način da povrate kontrolu nad svojim životom. Najčešće je to tada pokušaj bega u iracionalno koji nas može koštati mnogo više. Treba biti oprezan i pod budnim okom stručnjaka ili pravog Učitelja.
Ipak, ovom temom se treba posebno pozabaviti pogotovo kod nas u zemlji kada je 'duhovno tržište' prepuno ponuda koje su u svojoj suštini najobičniji 'spiritualni snobizam' i manipulacija.
mariopan mariopan 20:20 27.10.2008

Re: vec

margos
vazhno je setiti se sebe u pravom smislu te rechi, kako bi saznali u kojem je trenutku i kako je sve krenulo naopako.

Setiti se sebe u trenutku traume? Samo to? :)))
I bre, Kaze, nasmeja me - pa sve žrtve traume urade SVE da se ne sete trenutka prvobitnog povređivanja i oko njih naprave lavirinte 'istina', opravdanja, filozofija, igara i koječega. Sve same odbrane i otpori. Te se onda s vremena na vreme javljaju fleševi, koji se opet racionalizuju i ugrađuju u nove odbrane.

Kad se dođe do tog o čem ti pričaš - posao 90% završen.
Ali ok... hvala na podršci i komentarima:)))

Ne samo da zele da zaborave trenutak traume vec cesto ne znaju ni ko su oni pa ne mogu da se sete "sebe" oni sebe cesto sasvim ponistavaju, ne postoje, postoji samo ono sto neko ko ih traumatizuje u njih usadjuje. To je tesko iscupati, kao korov je. Tu treba strucna pomoc da se dodje do prave licnosti, da se iskopa ispod silnih naslaga koje je na sebe natovario samo da bi zaboravio.

A kada se do toga dodje , kao sto kaze Margos, onda je lako.
margos margos 22:08 27.10.2008

Re: vec

To je tesko iscupati, kao korov je

Baš tako. Čak i kada nisu izloženi novim traumatizacijama spolja, proces se nastavlja unutar same osobe i tako se stvaraju nove naslage, kako ih ti nazva. Setih se kako rekoh jednoj dami 'e, nema više tepiha... nema gde da se gurne ispod pa nabaci novi tepih... nema...' pa krete da ih skida, sloj po sloj.

PS Hvala ti što si i dalje tu:))))
mariopan mariopan 09:32 28.10.2008

Re: vec

Tu sam
I mene interesuje reakcija drugih na traume koje je neko doziveo, iz onih prica vidimo kako su prosli traumatizovani , a sada, iz komentara, vidim kako reaguju drugi ljudi na neciju traumu. Ima osecaja puno i drago mi je da su ljudi u sustini dobri, da bi pomogli ako im se neko takav nadje u blizini, nisu ravnodusni. Ali mozda svi treba da naucimo kako da pomognemo?
margos margos 14:00 28.10.2008

Re: vec

Evo i mene:)))

Pažljivo čitam ponovo sve komentare i tragam i za onim što nije rečeno, ali je kroz preporuke na neki način pokazano. Ono što vidim - jeste, da se lako daje podrška konkretnoj osobi u konkretnom slučaju - ovaj put tebi. Tvoja iskrena i jednostavna svedočenja lako osvoje srca drugih ljudi. S druge strane, 'vidim' nestrpljenje za akcijom. 'Ok, dobro... čuli smo... znamo... i šta sad?'

Zapazila sam još nešto, a to je da nas (zlo)upotreba nekih termina i pojmova ponekad otupljuje i distancira. Kao što je u žargonu uobičajeno čuti 'haos, ludilo, katastrofa...' tako je uobičajeno čuti 'jao, što sam se jutros istraumirala, imam novu sedu...' te tako stvarne situacije kao što su katastrofe, ludila i traume - dobijaju nestvarne oblike, tj da upotrebim često rabljenu reč: relativizuju se.

I još nešto - često zbog toga što 'pa zaboga, toga toliko ima i kod nas i u svetu, pa jesi l' čula za slučaj.....', odbijamo da pomognemo i samima sebi.

I da.... ljudi jesu dobri.:)))
dolybell92 dolybell92 01:40 29.10.2008

Re: vec

Ja bih rekao ume da ČUJE drugo ljudsko biće u stanju potrebe.


Ja bih rekla da ume da ČUJE I VIDI drugo ljudsko biće...
Nekad je pogled dovoljan, a nekad reči nisu dovoljne....
Deca nemaju reči .. imaju samo OČI i EMOCIJE - to je dovoljno
ko hoće i ko ume da vidi.


margos margos 14:05 29.10.2008

Re: vec

Deca nemaju reči .. imaju samo OČI i EMOCIJE - to je dovoljno
ko hoće i ko ume da vidi.

Stalno se vraćam na ovo dete i ovu rečenicu....
Moje osnovno pitanje je (osim što smo surovi prema deci), kako tako brzo zaboravimo da je čovek pored nas nekada isto bio dete, i u sebi nosi te dečje ožiljke? I kako očekujemo da neko, čim ima 15, 18, 20, 50 godina.... treba da sam po sebi bude emocionalno i mentalno zdrav, samo s protokom vremena i prihvatanjem da je život patnja, pa kako svi drugi, tako i ja...

Jednom sam čula oca koji se svojoj čerki krajnje ozbiljno i zahtevno obratio sa:
''Molim te, Anja, pristojno se ponašaj! Ti imaš ČETIRI godine!''

Unfuckable Unfuckable 22:13 27.10.2008

sada, po cenu da ispadnem

totalni kreten u društvu (nije prvi put)
molio bih da mi se objasni - kako da definišemo traumu ?
Dakle - šta je trauma, postoji li univerzalna ili su većinom specifične, zavisno od psihičke konstrukcije žrtve ?
....na primer : meni nije trauma ako mi neko kaže da sam ružan ko kontejner, recimo - ali znam par likova koji posle toga ne bi izašli na ulicu.

Kako uopšte "dođemo" do toga da je neko doživeo traumu ?
Healer Healer 22:28 27.10.2008

Re: sada, po cenu da ispadnem

Ma jok, pitanje je na mestu potpuno.
Čak, vrlo je važno za sve nas. U drugom delu ovog serijala posebno će biti obrađeno ovo pitanje (ne)prepoznavanja traume i posledica traumatizacije.
Trauma se definiše kao iznenadan, neočekivani i na fizičkom i/ili psihičkom nivou prekomerno neprijatno bolan događaj koji ostavlja psihološke posledice (kada je reč o psihološkoj traumatizaciji). Naravno, ova definicija ne uključuje individulnu osetljivost na traumu, tj. recimo potencijal traumatizacije koji svako od nas nosi i kod svakoga od nas se razlikuje, pa neko razvije recimo posttraumatski stresni poremećaj a neko ne, itd.

Meni je nekako najbliža 'definicija' da svaki događaj/i u životu pojedinca, koji su u značajnoj meri suprotstavljeni našem razumevanju onoga "kakve bi stvari trebale da budu" nose potencijal traumatskih događaja.
Unfuckable Unfuckable 22:52 27.10.2008

Re: sada, po cenu da ispadnem

koji su u značajnoj meri suprotstavljeni našem razumevanju onoga "kakve bi stvari trebale da budu" nose potencijal traumatskih događaja.


onda opravdano očekujem da u nastavku zaključim da sam traumatizovan 200%....što bi mnoge stvari objasnilo (ako smem malo da se našalim)....
Healer Healer 23:06 27.10.2008

Re: sada, po cenu da ispadnem

Joj setio se jednog:

Pričaju Mujo i Haso, i kaže zabrinuto Mujo:
- Ćuj bolan Haso, ja sam ti žešče istraumiran!
- Ma daj bolan šta ti je, šta lupetaš Mujo, jesi normalan ti?
- Ma jesam! Jesam Haso, zar ne vidiš! U tome je stvar!
- Vala umro bi i ne bi te skapiro...

margos margos 23:37 27.10.2008

Re: sada, po cenu da ispadnem

meni nije trauma ako mi neko kaže da sam ružan ko kontejner, recimo - ali znam par likova koji posle toga ne bi izašli na ulicu.

Pročitam ovo usred spremanja večere, pa nisam mogla da dopustim da mi izgori - ali sam stojeći uz šporet razvijala crtane filmove.:))) Najpre sam te zamišljala kao kontejnere - razne.... pa onda kontejnere na kojima piše АНФАКАБЛ... pa onda kako meni to neko kaže... pa svašta nešto... al onda se upitah, gde bre vide priču o kontejneru i uopšte o izgledu, među onim gornjim primerima?

A to, da li si ti, ili svi mi traumatizovan - najverovatnije da jesmo.
Na žalost.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana