...ili Songs That Saved Your Life Part 1....
Odavno nemam neku inspiraciju za blog. Posle leta, odmora, krenulo se u jesenju rutinu. Na ostrvu drma "kreditna kriza", berza pada, ali o tome stvarno nemam neku zelju da bilo sta stavim na papir.
Ali juce, tokom redovnog vecernjeg trcanja, na iPod-u u shuffle modu (160GB, skoro 27,000 pesama tako da sanse nisu bas velike), krene jedna pesma koju dugo nisam slusao, sa albuma koji odavno nisam pustio, a koji mi je, maltene, bio "sound of the times", tamo negde u Beogradu, 1995-96.
Zenski glas, pomalo egzotican, kristalan, uvek produciran sa malim ehom (echom?), ponekad blago kvazi-promukli, ali samo na momente. Gitare koje praste, power pop, bubble-gum pop, teenage pop, dream pop, umalo (ja bih rekao srecom ne) britpop. Neki bi rekli neozbiljna, naivna muzika, pomalo pretenciozna, slabo originalna, jednom recju nista narocito, prosecno. Vrlo moguce. Nije album koji ce promeniti svet...
Prvi album im je bio odlican, ali je ovaj drugi (koji mi je visoko u All Time Top Ten ) bio i ostao fantastican, i ovo ne moze biti subjektivnija ocena. Bez lose pesme, bez loseg tona. Album koji radi kao album, i pesme koja bi skoro svaka mogla da bude odlican singl.Secam se hladnog nedeljnog jutra u SKC-u (na "razmeni") kada sam ga kupio, jer je neko od onih koji su tada "valjali" madjarske CD-ove mislio dok je kupovao na kilo u Budimpesti, da moze i po neki komad od ove nove grupe da uvali nekom u Beogradu za 30 maraka.
Odmah je prebaceno na kasetu koja se posle izlizala u mom starom Sony Walkmanu tokom hodanja po Beogradu, na pauzama predavanja na fakultetu, putovanjima gradskim i medjugradskim autobusima, po vozu Beograd-Bar, u mini busu za budimpestanski aerodrom, i gde god se tada islo i kretalo.
Album koji je unosio svezinu u sumornu i tmurnu srpsku svakodnevicu. Tekstovi koji su govorili o prostituciji, makroima, masturbaciji, smrti, rasizmu, diskriminaciji, ambiciji, frustraciji, svemu onome o cemu nismo mogli normalno niti da razmisljamo niti kroz sta da prolazimo redovno zivotno dok je oko nas politika uzurpirala apsolutno sve. Bio je to album koji je stavljan na repeat tokom dugih noci kada se konzumiralo sta god se moglo naci i priustiti u Beogradu tih godina, i uz koji se razgovaralo o besmislu onoga sto nas je okruzivalo i o nemogucnosti cak i da se zamisli kuda ce nas nasa stranputica (i licna i opsta) odvesti.
Jedna mala indijka nije stedela svoje glasne zice pevajuci "I wanna do great things..." ili "... only the worms and angels know our names, but they have not found us..." ili "feed the fire, fan the flame, 'till the world remembers your name..." ili "...run, run away, maybe we could run away..."
Da, adolescencija zraci iz ovih reci, ali sta ima veze, zauvek se covek seca jednom kad je bio mlad. Juce sam posle prvih taktova "King of the kerb" koji se pojavio na shuffle opciji, usporio trcanje i prebacio da odslusam ceo album.
"ON" by Echobelly.
I iako Echobelly nikad nece biti isti u mom muzickom svetu kao The Clash, The Smiths, Nirvana, The Pixies, Suede, Siouxsie & The Banshees, Radiohead, Ramones, malecna Sonya Aurora Madan je definitivno uhvatila nesto u tom ostvarenju, nesto sto ce ostati zauvek sa mnom, ne samo u muzickom smislu nego kao i podsecanje na jedno tesko, ali savladano, davno proslo vreme, kao i saznanje da svetlo moze da zabljesne i iz najneocekivanijeg izvora.
Ne znam. Sve je to verovatno samo slucajnost. Nista vise. Verovatno je "ON" taj moj licni, opskurni album. Ona ploca koju svi mi imamo, koja nije ni remek-delo, nije ni rezultat neshvacenog genija, nije ni komercijalni uspeh, niti hvaljena od strane kritike, nije stvorila novi pokret, nije otvorila nikakve nove vidike, ali koja nam sticajem okolnosti ostaje za ceo zivot.
Uzivajte...
ps. za prva dva videa otvorite ih u novom prozoru u youtube-u, posto je embedding disablirano, ali vredi videti...