Razmišljam kako su mnogi zakoni u stvari prokletstva, neki fizički posebno. Na trenutke samo i možda bi tačnije moglo da se kaže kako su mnoga prokletstva horizontalnije kategorije pa su dobre šanse da će mnogi od nas prvo da ih primete u fizičkom svetu.
Ima mišljenja da nam uglavnom geometrija podupire intelektualnu srž i da posle nje dolaze derivati, abstraktni, lingvistički, numeriči i ostali. I pored toga što nam geometrija, i dovoljno je da se ograničim na nju, donosi i beskonačnost, ako rastegnemo maštu pa pokušamo da se pogledamo u nekoj veličini, npr, "sve" što nam Njutnovi zakoni kažu je da smo "poprilično" self-referencijalni, vrtimo se oko jednog te istog težišta dok nas neko ne pogura sa strane.
I kako strane širimo u jednom trenutku nemamo više nikog da nas pogura. Realm bez ikoga i ičega nam je stran. Mi, u stvari, u takav realm ne verujemo.
Pretpostavljam da će mnogi mlađi među nama doživeti da odu u svemir, na izlet, u najmanju ruku u bestežinsku orbitu oko zemlje. Bestežinstvo ima i jednu suroviju dimenziju, "svuda" prisutnu ali u bestežinskom očiglednu - zamišljam atronauta na pet metara od svemirskog broda. Brod miruje i astronaut miruje, u relativnom smislu se ne pomeraju. Ono što je prokleto u ovom performansu je da ne postoji autonomna akcija od strane astronatuka koja može da ga značajno približi ili udalji od svemirskog broda. Astronaut je yarobljen u vrlo ograničenom prostoru, a bez lanaca, lisica i ostalog, potpuno slobodan, a potpuno zarobljen.
Ma koliko se mrdao - ako pruži jednu ruku ka brodu, neki drugi deo tela mu se udalji od broda. Mnogo nas se seća svega ovoga iz srednje škole.
Reprezentativniji misaoni eksperimenat je onaj gde smo u svemiru unutar neke neprovidne sferične ljušture, na nekoliko metara od površine koju ne možemo da dodirnemo ma kako se mrdali.
Prosto jedna "vulgarna", objektivna self-referencijalnost.
Ako zamislimo da smo između dve ljušture, i ni jednu ne možemo da dodirnemo, ne znamo što je unutar unutrašnje niti šta je izvan spoljašnje ljušture.
Pa tri ljušture, četiri, pet,....
Na sreću svet je bogat i mi smo mali u tom svetu, inače bi nam sa druge strane prokletstva singularnog, beskonačnog i self-referencijalnog ostali samo nada u nevidljivu mobilnost i nevidljive rupe u ljušturama.