Pre neki dan sam se nasla u St. James baru, na jednoj sasvim skupoj adresi u Londonu. Oko mene desetak veoma mladih ljudi, opusteni, prijatni, obrazovani, zadovljni zivotom. Pricamo o svetskoj ekonomiji, o pomeranjima finansijske moci, globalizaciji, ekologiji, zivotu, razvoju, karijerama, nama. Pricamo ..... na srpskom.
Pijuckam svoj koktel i gledam te mlade ljude. U kasnim su dvadesetim. Formalno obučeni, pomalo umorni posle posla. Razmenjuju vizitkarte sa zvucnim pozicijama u jakim finansijkim institucijama.
Osecam se sasvim prijatno i dopustam mislima da odlutaju u proslost.
Kad sam bila bas klinka, tata mi je pricao da je posle rata neki njegov rodjak otisao u Ameriku. Nisam shvatala zašto. Jedino mi je bilo jasno da je moj deda bio partizan, pa je ostao, a taj tamo neki nije bio partizan, pa je morao da ode. Kad sam postala tinejdžerka mastala sam da ce taj rodjak baš meni da se javi i pozove me na neki rok koncert. Ili bar na vikend u Kaliforniju. To se nikad nije desilo. Nisam sigurna da li je taj rodjak uopste i postojao. Niko mu nikad nije pomenuo ime, niti se ikada pojavio. Dugo mi je trebalo da shvatim, da cak i ako je postojao, on je morao da pobegne zbog pogresne politike u koju je verovao.
Mnogo kasnije, dok sam bila u sredjoj školi, po mamainoj familiji se pričalo o nekom dalekom “Stevi iz Švedske”. Na Stevu je mama bila ponosna. Daleki rodjak koji je uspeo u životu. Bio je dobar majstor, pokazao se i to mu je omogucilo da u toj Švedskoj sazida veliku kuću. Stevu nikad nisam srela. Njegove slike mama nikad nije imala, ali su slike kuće kružile familiojm. Lepa kuća, nema sta. Generaciji mojih roditelja takva kuća je bila aspiracija. Steva je eto kuću napravio u svom begu trbuhom za kruhom.
Onda je doslo vreme studiranja. Ja sam sedela u KSTu, pijuckala kafu i cekala da se objave rezultati ispita. Napolju su radnje bile prazne, a šverceri prodavali sir i čokoladu sa kartonskih kutija. “Ako ovaj put polozim elektroniku kupujem celu Milku samo za sebe. ”
A onda je neko doneo priče o svojim rodjacima, nekih desetak godina starijim od nas. Otišli su u Kanadu, Južnu Ameriku, Autraliju... Pričali su kako su kupili stanove i automobile. Nisu slali slike kuća. Slali su slike samoposluga punih polica robe. A mi smo gledali u te nepoznate ljude iza kojih stoje kutije kojakakvih djakonija. Flaše koka kole, kekseva, mleka, ...svega. “Bolje da dam sad elektroniku, pa cim diplomiram da palim” .
Ta generacija je zapalila zato sto je punim pravom za sebe želela nešto bolje. To bolje je i zasluzila. Srećom i dobila. Sestra mi kaze da su pravili susret generacije u Torontu. Svi su se pojavili. Oni najudaljeniji doputovali čak iz Čikaga.
A onda je dosla na red moja generacija. Mi smo profesionalno sazreli bas u vreme bombardovanja. Srecom, to je ujedno bilo i vreme dotcom ludila. Moji ‘klasići’ su se uglavnom raspršili po Evropi. Ima nas svugde. Ovaj vikend idem u Pariz kod Sneške. Prošlog meseca sam se videla sa Mićom u Barseloni. Mika mi se javio prosle nedelje. Kaze da je dobio sina, tamo u Holandiji. Ide nam.
Od cega smo bežali ? Pa oni prvi, uglavnom momci, od rata. Onda oni drugi od poniženja da budu bombardovani. Mi, u manjini, smo ostali, a onda opet mnogi zapalili od gorčine neispunjenih obećanja. Od ekonomije koja se sporo oporavlja i demokratije koja nikako da se već jednom primi.
A ovi novi klinci? Oni nisu ni od ćega pobegli. Oni su otišli zato što su traženi. Morali su da iskoče iz potoka i uplivaju u veliko more. Oni nemaju komplekse praznih radnji, života u zajednici i restrikcija struje. . . . Oni jednostavno “drmaju tamo negde”.
Ako je jednoj zemlji suditi po emigraciji, onda smo daleko dogurali. Napravili smo veliki korak od izvora politickih nepodobnih do izvoza eksperata. Sta god. Dobar je osecaj imati u ruci vizitkartu koja nesto znaci u poslovnom svetu, a i ime i prezime umes da procitas bez greske.