Pre trideset godina tacno u Studentskom kulturnom centru odrzan je prvi feministicki skup u takozvanoj istocnoj Evropi, u Beogradu, pod nazivom "Drug-ca zena". Ideja je bila Zarane Papic, moje drugarice iz detinjstva, Dunja Blazevic, njena rodjaka, direktorka SKC-a 1978., bila je logisticka podrska, a ja, koja sam zivela tada u Italiji, dovela sam gomilu italijanki i poneku francuskinju: snimala ceo skup, izvodila perfomanse...i verujte mi, i ne secam se sta sve jos...( koliko je samo zena spavalo kod mene i mojih!). Osim da je bilo fantasticno. Lista ucesnica i ucesnika danas kad je pogledas je neverovatna: od nasih ex ju zena zmajeva kao Slavenka Drakulic do svetskih zvezdi ala Dacia Maraini. Nemam kod sebe sad tu listu da Vam je prekucam...ali mogu da vam ukratko prepricam sta se tu zbilo. SKC je bio "hot" scena tih godina: od konceptualista do politickih everzivnih zbivanja. Mi smo radile nesto sto je bio skok u prazno u tom trenutku u SFRJ kad je Konferencija Zena zvanicno resavala i resila sva zenska pitanja. Na pocetku su nas gledale zvanicne zene belo i blagonaklono, a onda je krenula iznenadna i podmuklo hajka. Iz Politike, iz Vecernjih novosti , zvali su nas razmazenim burzujkama na visokim potpeticama koje unose ideologiju sa trulog zapada umesto da sidju u radnicke rudnike. E da pomenem, jedno od tih rudnicki angazovanih pera bila je i Natasa Markovic, danas ponosna vlasnica feministicke izdavacke kuce Plava carapa, koja zaista objavljuje dobre knjige mada tu i tamo sasvim bespravno kso na primer knjigu Dubravke Ugresic.
Na kraju tog skupa, Dunja je morala da polaze racune raznim komitetima, posebno je bio ljut neki Todo Kurtovic, ne znam da li ga se secate, ja se samo secam da je objavljivao neke silne knjige...Zarana je imala razne probleme sa poslom ...a moja malenkost je dobila dosije u kome je pisala samo jedna rec "feministkinja"...kao da sam teroristkinja. Da ne pricam da kao neko ko nikad nije bila clan nijedne partije , i s obzirom da sam imala italijansku univerzitetsku diplomu, nikome nikad nije palo na pamet da me uzme za ozbiljno. I uopste se ne zalim, jer su moji porazi meni vise pomogli u zivotu nego takozvani uspesi. Odredili su mi sasvim neocekivan pravac i slobodu. Ali o tom potom, pisem knjigu o tome.
Vratimo se na Drug-ca zena. Ne mogu da vam prepricam sta smo sve tamo govorilo, znam da su sve zenske grupe kasnije krenule na neki nacin iz tog skupa. Moj drug koji mi je nosio gajtane dok sam snimala, da bi opravdao svoj boravak medju zenama feministkinjama ( mada su bili tu i Vuk Stambolovic i Ljuba Stojic, i jos neki) prokomentarisao je: ej pa ovo su dobre ribe a ja mislio da su feministkinje neki akrepi. Pametne i lepe zene svih doba je ono sto je najvise dojmilo javnost tih dana i sto je izazvalo frku. Danas se o tom skupu rade internacionalni radovi: rado pomazem studentkinjama koje sada zele od toga da krenu na trecem talasu feminizma. Iako mi ti filmovi stoje u garazi, zemlja se raspala, Dunja se odselila, Zarana umrla. Nedavno je u Beogradu organizovan skup povodom Drug-ca zene iz 1978. Bile su tu Vesna Pesic, Borka Pavicevic Vuk Stambolovic, Ljilja Gakovic, Nada Ler, Nadezda Cacinovic, Sofija Trivunac, Sonja Drljevic i ja...( razgovor vodila Nadezda Radovic) ali molim vas procitajte sta je Zarana izjavila 2000. posle pada Milosevica u intervjuu Svenki Savic. I ne zaboravite: Zarana je bila nasa feminiticka zvezda vodilja bezobzira sto je u nas ljudi rado pokrivaju svojim laznim sjajem.
Zarana Papic 1949- 2002
Ima nekoliko stvari koje su značajne, da je u feminističkim inicijativama bivše Jugoslavije postojao jedan izuzetno važan politički potencijal, a to je da feministkinje nisu bile zavedene i nisu se dale zavesti po tri tačke.
Nije ih zaveo nacionalizam, zato što je bilo jasno da je to vertikalna patrijahalna struktura. Nisu bile komunističko nostalgične, znači da misle da je sve propalo ako je pao Berlinski zid, bez obzira na pozitivne neke rezultate socijalističkog poretka.
Nisu se dale zavesti nekom euforijom parlamentarne demokratije, zato što je bilo jasno da opet žene neće biti prisutne, tako da su pad Berlinskog zida i ratovi bivše Jugoslavije pokazali nama feministkinjama i ostalim aktivistkinjama koliko zapravo tek mora da se radi i koliko je potrebna politička mobilizacija i da mora zapravo da se radi protiv struje, protiv struje isključivanja, protiv rasističke struje, protiv etničkog čišćenja i protiv zatvaranja u vlastite granice, zapravo princip je bio da se stalno prekoračuju granice i to su ženske grupe dosledno radile, čak i kad drugi nisu, ta konstantna saradnja. Tu postoji jedan kontinuitet.