Alarm uključen

mirjana.sindolic RSS / 02.11.2008. u 06:36

Sedoh.

Posmatram kako su ljudi zarobljeni u svakodnevici. Zaboravljeni u sopstvenom rasporedu. Preživljavaju zahvaljujući usavršenoj organizaciji obaveza.To nije ništa drugo do veština slaganja mešane turšije u tegle od 5kg, pune esencije. Ako se lepo nagura, može da stane i dvostruko više. Naposletku se dobro zgnječi i spakuje, do neprepoznatljivosti, i poklopac se više ne otvara. Samo se odškrine da uleti još neko krastavče ili grančica mirođije. Kao beznačajni, usputni honorar za dečji džeparac, koji je nekima i cela penzija. Uspešni ljudi imaju i po nekoliko takvih tegli zadataka koje neumorno, nezaustavljivo obavljaju, i još prihvataju nove.

Prosečan beogradski visoko obrazovani građanin, između ostalog i akademski aktivan, praktikuje svoju profesionalnu zanimaciju, bar na četiri - pet mesta istovremeno. Osim toga, obavezno izdaje babin ili taštin stan u strogom centru, ili poseduje tri poslovna prostora u novom tržnom centru. Stigne i na tenis, a tamo se, obično, povredi pa na poslu nosi bandaž i objašnjava kako mu se to desilo. Svojim SUV-om ide, katkad, u lov i dobro zagrejan nekom voćnom rakijom, puca na sve - od misli do oblaka. Važno je da puca. Ima ženu i dvoje dece, kao prosek. Ljubavnicama zapamti imena, prezimena nisu nikako važna, jer one su deo procentualnih odnosa - svega 30% "na prvi pogled" privlačnosti zadržavaju posle prvog, često i jedinog ustajanja iz kreveta. (Ovako mi je objasnio ekspert.) O tome se ne govori, a kada ga pitaju da li je i kad li je, odgovara da su samo najbolje priče tačne. Šta god to značilo. Dakle, reč je o intelektualcu koji, gadeći se, govori o populaciji neobrazovanih, a imućnih, ali će sarađivati i sa njima, jer novac govori sve jezike. Pismene i nepismene.

Armija tih zaposlenih i ovih, što im je radno vreme klizno, slobodno određeno u bilo kom delu dana, jezdi ulicama Beograda, bez prestanka, svaki bogovetni dan. Buka je standard i retko šta može da se probije jačim utiskom. (Evo, sad su sitni jutarnji sati i nedelja je, ali se u nekom "lokalu" uključio alarm, tako prodoran da jedva uspevam da pronađem slova na tastaturi. Vikend, i računam da neće imati ko da ga isključi do sutra kad "devojke iz lokala" dođu na posao.)

Druga, tiha i sasvim svedena kolona ljudi, vozi se autobusima, tramvajima i trolejbusima. Njihovi su pogledi uprti u beskonačno, u ravnu liniju koja im se prerano pokazala kao životni ishod. Prodali su svoje mesečne markice za još koji dinar i, sada, balansiraju između rudimentne odgovornosti i ravnodušnosti pred mogućnošću da ih uhvate bez karte. Pre neki dan mi prijateljica priča kako je njena poznanica hladno i uspešno slagala da su je opljačkali malopre, i da joj samo još "karte na pregled" fale. Kaže mi: "Ja tako nikad ne bih mogla. Plašim se svake laži, da mi ne udari posle po deci..." Mislim, ta njena poznanica nije ni slagala - opljačkani smo i pljačkani smo svakodnevno. Onaj intelektualac vršlja po našoj sposobnosti da razmišljamo i komuniciramo, i tu odabira šta mu treba za sledećih par dan kićenja. Onaj neuki, što više ne zna odakle je, ali prepoznaje u čemu je, on bez obraza, sitnih prasećih očiju bez sjaja i tupim osmehom uzima sve što mislimo da kontrolišemo. Nikad se ne zna šta će mu biti potrebno. Oni ne misle ni na decu, ni na svoju.

Ovo najbrojnije društvo, koje je pre dvadeset godina imalo oko četrdeset i verovalo da će mirno sačekati rasplet, sada nenegovano, neokrpljeno i neoprano, hoda umereno brzo i kad žuri, i odlučuje da stigne samo do bližih ciljeva. Vreme je isteklo, oni samo čekaju da neko ugasi svetlo i da prestane iščekivanje. Prirodno stanje duha da se nada i očekuje nešto bolje postaje turobni teret koji nema više gde da se odloži. Nema ni kome da se preda, jer se osnovna ljudska iščekivanja da sve dobro bude, više ne nose. 

Posmatram s prozora središnje sobe centralnu beogradsku ulicu i vidim klasje svih boja koje se talasa, čas na levo, čas na desno, premešta se s tačke A na tačku B, i obratno. I, izgleda mi da niko ne mari. Za svakodnevni, mali i običan ljudski razgovor, nekoliko osmeha i uljudnost u prolazu, više niko ne mari.

 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana