- Dodji veceras u Rex ! - zove me danas prijatelj - Prikazuje se moj film. A, i ti se pojavljujes kratko u njemu. Ono kad je bilo paljenje Bajrakli dzamije. Vidi se kako ides sa onim iz Crkve oko dzamije i ne znam... nesto kao smirujete one klince.
- Sa Amfilohijem ?
- Da, sa njim....
- Vidi ti to, a ima tamo veceras i nekakva tribina o fasizmu. Video sam nesto o tome na blogu B92.
- Ma, da... Ali ako ne mozes da dodjes, nema veze... B92 sve snima.
- Ne znam. Pisem roman. Mozda cu ostati kod kuce. Hvala brate sto si me se setio.
-Cao !
-Cao !
Sedim sada (vece je) u stanu i gledam na tv-u prenos maratona u Njujorku (tamo je isto suncano, samo je hladnije nego kod nas danas). Razmisljam i prisecam se te veceri oko dzamije, 17-og marta, 2004. Secate se,tog dana je pocelo masovno nasilje nad ljudima sirom Kosova i Metohije koje je trajalo 3 dana i 3 noci. Nasi, a ni svetski mediji nisu prenosili mnogo toga sto se tamo tokom tih dana desavalo, a posebno tog prvog i drugog dana - paljenje srpskih crkava i kuca, prebijanje, ubijanje... Na televiziji sve spikeri sa mapama Kosova iza njih, citaju nesto, pricaju.., ali nema "slike" sa terena. Kao da se to nasilje desava na nekom od Saturnovih prstenova. Uostalom, evo vam, ako hocete, malo mojih uspomena iz dnevnika :
18. mart 2004
Juce sam od ranog jutra telefonirao u Koordinacioni centar za KiM i trazio da mi daju automobil sa tablicama koje nisu srpske. Sveta i ja smo spremni da sami idemo dole i snimimo sta se desava. Osim kola, trazio sam i nekakav zvanicni dopis od nadleznih institucija Srbije kojim bi taj odlazak (Svetin i moj) dobio kakav-takav "legitimitet". Recimo takav "dopis" koji bi, u slucaju nase pogibije, Svetu i mene "definisao" kao "zvanicne" zrtve pokusaja da se evidentira i dokumentuje nasilje nad ljudima u regionu, a ne da tamo zaginemo kao nekakvi "avanturisti" ili "slobodni reporteri" (jer, tako se ne osecamo, a ni nasa deca nas tako ne vide).
Popodne sam otisao do kafane "Znak pitanja" da se sretnem sa nekim "vidjenijim" ljudima sa Kosova koji su rekli da bi mozda mogli da pomognu oko kola (pominjali su nekakv dzip sa francuskim tablicama). Ipak, ispostavilo se da to nije moguce i mozda sam zbog toga bio malo razdrazen kad me je pozvao ministar Kulture Vlade Srbije. Pitao me je za dvd diskove mojih dokumentaraca o stradanju ljudi na Kosovu koje je Vlada Srbije sada hitno zelela da posalje na adrese svih ambasada sveta. Rekoh mu da nemam diskove i da su ti diskovi verovatno negde zatureni u zgradi Vlade Srbije jer su tamo predati onda kada su stampani - pre pola godine. Onda sam mu nervozno objasnjavao sta je to sto ja zelim od Vlade Srbije, trazio mu kola kao i zvanicni dopis da nisam avanturista. On mi rece da za to nije nadlezan.
Predvece sam se sreo sa Svetom i saopstio mu da nisam nista uspeo da uradim. Nemamo auto i nemamo dopis. Setali smo se tako i cutali neko vreme. Primetim Mitropolita Amfilohija kako trci niz ulicu. Pitam ga kuda tako zuri. Kaze mi da je nekakav nered oko Bajrakli dzamije. Sveta i ja krenemo dalje sa njim. Tamo, mladici, pale i divljaju.... U trenerkama su, sa maramama preko lica, skacu, lome, deru se.... Negde pri dnu ulice stoji kordon policije. Ne mice se. Mladici gadjaju kamenjem, vicu nesto o Kosovu i Srbiji, a deluju pijano ili drogirano... Zbog tog nekog pogleda koji imaju... Ne znam. Mitropolit ih moli da stanu, nesto objasnjava, ja ga drzim pod ruku da ne padne, Sveta usao u dzamiju i pokusava da tamo nesto ugasi rukama.... Posle izadje iz dzamije i pomaze meni da pomognemo Mitropolitu da se seta okolo i zaustavlja koga moze....
Konacno, krenula i policija i tu "stvari" brzo dodju u red. Kakav-takav.
Sveta i ja posle "smirivanja" svracamo do nekog kioska tu blizu, pijemo pivo i caskamo o ovim malopredjasnjim dogadjajima. Zove me Olja Beckovic. Kaze da je sve vreme gledala ovo oko dzamije na B92 i da me je videla i ovo i ono.... Pitam je da mi pomogne oko kola i dopisa. Kaze da nije nadlezna....
Rastanem se sa Svetom i odem kuci da spavam. Nisam bas mogao da zaspim. Rano ujutru zovem Vuka Jeremica. Preporucio mi ga jedan covek iz Demokratske stranke. On je savetnik ministra Tadica i mozda zna kako da dodjem do auta i dopisa. Kaze mi da pojma nema, jer za to nije zaduzen.
Zovem Svetu i kazem mu da definitivno nista nisam uspeo. Pitam ga da se nadjemo u Domu omladine gde sam nekada bio direktor, a sada sam urednik programa bez programa. Predlozim Sveti da jos jednom pozovem Koordinacioni centar i da ukoliko opet ne bude nista, da onda odemo "dole" bez dobrih kola sa stranim tablicama i bez dopisa, vec u mojim starim kolima (pezo 205) sa stranim tablicama. Sveta se slozi.
----------