Bilo je rano proleće 99'te.
Život se vraćao u normalu, deca su već stasala,
odlazila od kuće na sve duže vreme
zaboravljala na podrum, i nedefinisani strah.
Ja sam, inače, ono što zovu "urbani tip". Ne volim mnogo da idem u
"prirodu", nikada nisam kampovala. Kroz moj grad protiče reka o kojoj je
svako ko o sebi misli da je pesnik napisao bar po jedan stih. Ja sam
je poslednji put videla pre nekoliko godina.
Ni sobne biljke ne volim naročito. Imam na terasi nekoliko saksija sa
onim biljkama koje ne možeš uništiti nebrigom. (ima takvih,veruj mi)
Tog proleća, slučajno,dodje mi pod ruku neka knjiga o gajenju
cveća. Više zbog moje opsesivne potrebe da čitam sve što je
napisano, nego zbog pravog interesovanja za temu, počeh da se
udubljujem. Najviše pažnje su mi privukla mala Bonsai drvca. Izgledala
su nekako stara i mlada u isti mah. Čvornovatih stabala, a nežnog
sićušnog lišća. A hoće ponekad i da procvetaju. To je pravi praznik.
Pročitah još, da je na našim prostorima , pravilnim postupanjem i
velikom posvećenošću, moguće odgajiti pravo bonsai drvo, od bilo koje
nase mladice. Ideja me je potpuno uzela. Mislila sam, da probam, šta me
košta. Biljke mi i onako ne znače mnogo, eksperiment je zanimljiv, a ja
sam radoznala kao mačka. Moram da vidim sta ce biti na kraju.
Odem na obližnje brdo,da nadjem pogodno mladunče. Tu raste uglavnom
hrast, jasen, i tako neko obicno drveće, ali ja sam htela nešto
zanimljivo. I našla sam. Medju svim onim visokim drvećem, na jednoj maloj
čistini, videh drvo (žbun) drena. To mi se učinilo kao idealno
rešenje. Može da se oblikuje i kao pravo drvo, i kao žbunić. Listići su
mu sitni i okruglasti, kao stvoreni za mini varijantu.
Išlo je lako i brzo. Našla sam mladicu koja se tek formirala. Mali
koren se tek promolio iz tvrde ovalne koštice još se nije dobro
uhvatio za zemlju. Na malom stablu tek nekoliko listića.
Odnesem, radosna, biljčicu kući, posadim je u saksiju u dvorištu, i
počnem da poštujem proceduru. Kada se presadi, biljka mora prvo da se
oporavi, zatim da se ukoreni, prorade joj životni sokovi i ona počne
polako da se razvija i raste. Po bonsai pravilima, prva orezivanja, i
bolne operacije ograničavanja rasta slede tek u drugoj godini, u
februaru.Bilo je daleko do toga.
Sada je bilo vreme za idilu. Prvo na šta sam svakog jutra pomišljala
bilo je moje drvce. Zalivala sam ga pažljivo, po malo. Pričala sam mu
tiho i dugo koliko mi je stalo do njega,koliko mi radosti daje .Kako
nas čeka dug put kojim ćemo zajedno , polako da stignemo do
savršenstva. Puštala sam mu oprezno, tihu muziku. Bahov buree na
primer. Činilo mi se da njega najviše voli. Izgledalo je da na zvuk
flaute zadrhte oni maleni listići. Verovatno sam drhtala ja.
Uznela sam se. Mislila sam da ću moci da napravim remek-delo. Da ću
svojom bezgraničnom ljubavlju i pažnjom, uz pomoć prirode, koja nikako
ne zavisi od mene, da stvorim lepotu, pravu živu,nezavisnu.
Nekoliko nedelja posle uspešnog starta, moje drvo je počelo da
uzvraća ljubavlju. Formirala se krošnjica od sasvim sićušnih
listića. Stablo je znatno ojačalo, i bilo debljine
palidrvca, recimo. Uživali smo oboje. Zadovoljni.
Moja drugarica Marija dolazi povremeno na kafu. Ona je jedan
od onih prijatelja iz detinjstva koji su oduvek tu. Uzimaš ih potpuno
nekritično, njih i onako nisi mogao da biraš. Jednostavno odrasli ste
zajedno, i prihvataš ih kao članove porodice.
U vreme zanosa sa drenom, dodje ona sa svojim malim sinom Darkom
jedanput kod mene. Darko je dosta mladji od moje dece, ima 4-5 godina,
i dosadno mu je .Marija je jedna od onih majki, kakve sigurno znaš, koje
svoju decu stalno vuku sa sobom a nikad ne obraćaju pažnju na njih. Ona
priča i priča, dete se šunja po kući, traži zabavu. Ja pokušavam da ga
zapitkujem, da mu nadjem igračke, ona sve vreme priča, traži da je
slušam, "ćuti Darko", "nemoj da prosipaš sok Darko", "vrati se ovamo
Darko", čujem kao refren tirade o teškom zivotu, o kasetnim bombama u
Nišu, o Njegovom sve češćem sklanjanju od kuće,od obaveza, od
njih.....
Odlučim da prekinem košmar, da joj pokažem moje malo čudo. I njoj i Darku.
Izadjemo svi napolje, ja im predstavim moje drvce i počnem da pričam
nežno i tiho, jer drvo sluša, kako sam ga našla, kakvi su planovi, šta ga
čeka sledećeg februara, i koliko sam zabrinuta kako će moj mali zdravi
dren to podneti...
Darko se ućutao i smirio,gleda čas u mene, čas u drvce, nije mu
jasno...a vidi da je važno...Marija me uljudno sasluša do pola i
unisono krene o teškom životu, o nema se para....
Tako, udjemo nas dve u kuću, Darko ostane još minut, dva i tiho udje
za nama. Smirio se. Na čudjenje i zadovoljstvo njegove raspričane majke.
Ispratim ih posle malo, i odmah izjurim napolje da vidim svoje drvo, da
mu nesto kažem....
Bol koji osetiš kad se slomi san je potpuno fizički. Savije ti ramena, i
ledja. U grudima i stomaku užarene lopte koje biju jedna o drugu. U grlu
nešto što stane i ne da da pustiš glas, a ti bi da vrisneš iz sve snage
da one lopte iznutra izbaciš nekako napolje...
Pogled na malo slomljeno stablo debljine palidrvca, i krošnjicu uredno
ostavljenu pored, su mi zamutile suze koje nisam mogla da zaustavim
satima. Satima bez glasa, samo liju..
Sada je sve u redu. Darko je veliki momak,
završava sedmi,i smatra me
omiljenom tetkom. Marija priča,priča....
Ja ne gajim biljke. Nisam nikada naročito ni marila za njih...Drvo
drena nemam često prilike da vidim.
Ova priča je bila uredno potisnuta tamo gde joj je i mesto. Samo
ponekad kad mi se zamuti pogled na neko bonsai drvce, ja se zapitam
zašto li mi se place,sad?