U petak 31.10.2008. navršilo se devet godina od ubistva našeg druga, delije, navijača Crvene Zvezde Aleksandra Ace Radovića. Aca je ubijen signalnom raketom ispaljenom sa sa južne tribine u dvadesetom minutu derbija na stadionu JNA. Utakmica je nastavljena kao da se ništa nije dogodilo. Navijač Partizana koji je ispalio raketu je uhvaćen kao i njegovi pomagači a da li je i osuđen? Ne znam. Da li su smešne kazne za ubistvo zaista kazne, zataškavanje ili puka nezainteresovanost vi mi recite.
Tomislav Radović, neutešni otac svedoči šta su država i fudbalski klub Partizan preduzeli da utvrde istinu i odgovornost za smrt njegovog deteta:
- Ljudi iz Partizana (u to vrene predsednik FK Partizan je bio Mirko Marijanović), policije, pravosuđa i zdravstva učinili su sve da se smrt mog sina zataška. Policajci i lekari su tvrdili da je Aca umro na ulici, iako su svedoci rekli da je stradao na stadionu JNA. Bio je mrtav kad su ga kola Hitne pomoći preuzela na atletskoj stazi.
U stanu Radovića u Opovu još su živa sećanja na Aleksandra, odličnog učenika III razreda Prve beogradske gimnazije i golgetera lokalnog kluba. Na zidovima u Acinoj sobi, kako je i danas zovu otac Tomislav i sestra Vesna, dve velike fotografije sa stadiona Zvezde, čiji je vatreni navijač bio.
- Sa pet godina je navijao za crveno-bele, a sa sedam počeo da trenira fudbal u Omladincu iz Opova. Uzori su mu bili Savićević i Stanković. Zajedno smo gledali utakmice, ali tog kobnog dana otišao je na derbi bez mene, jer su nam moleri bili u kući - seća se Tomislav.
Bio je to 113. „večiti derbi". Aleksandar nije slutio da je to poslednji meč koji posmatra i da će biti prva žrtva huligana na našim stadionima.
- U dvadesetom minutu, kada su crno-beli postigli gol, s juga su poletele brodske signalne rakete prema Zvezdinim navijačima na severu. Bio je to direktan i nameran napad „grobara" na „delije". Jedna od raketa zabola se Aleksandru u vrat i presekla mu aortu. Vrh rakete, malen kao čep, počeo je da varniči, da mu bukvalno kida grkljan i pali garderobu. Raketa ga je pogodila u levu stranu, a veštaci su kasnije napisali da je „ranjen u desnu" - i danas sa čuđenjem govori sestra Vesna.
Komšija Milan Terzić iz Opova bio je pored Aleksandra kad ga je pogodila raketa. Umirao mu je na rukama dok ga je nosio sa tribina na atletsku stazu. Policajci su potom odneli Aleksandra do bolničkih kola.
- Moje dete pogodila je brodska raketa s bojevim punjenjem, koja se koristi za signalizaciju na moru. Pitao sam policajce zašto nisu ispraznili deo tribina odakle je doletela, uhapsili napadače i prekinuli utakmicu. Samo su mi odgovorili su „dobro obavili svoj posao". Kada sam od policije i suda tražio snimak napada, nisam ga dobio. Traku nisu dali ni Draganu Džajiću. Neko je već posle sahrane sprečavao da se otkrije ko je i kako na stadionu ubio mog sina - tvrdi otac Tomislav.
Posle tragičnog događaja na stadionu Partizana, privedene su 154 osobe. Još u istrazi je utvrđeno da su brodske rakete kupljene u Grčkoj, prokrijumčarene u Srbiju i preko svlačionice fudbalera crno-belih, uz pomoć ekonoma, dospele u ruke „grobara". Prema policijskim izveštajima, u rukama ih je imalo 12 ljudi, a ispalili su ih Majk H. (1975) iz Krnjače, Nenad K. (1976) iz Malog Mokrog Luga, Aleksandar A. (1975) iz Krnjače i Zoran J. (1974) iz Beograda.
- Oni su na sudu rekli da nisu znali da su to rakete, već da su mislili da su petarde. I svu odgovornost svaljivali na ekonoma kluba. Kad smo mi tražili odgovornost za ekonoma, rečeno nam je da je dobio otkaz. Suđenje je bilo pravo mučenje za roditelje i mene. Niko od okrivljenih nam nije izjavio saučešće, a prisutni navijači su čak likovali zbog blage presude. Osuđeni su na 8 do 23 meseca zatvora, ali nisam sigurna da su uopšte bili na izdržavanju kazni - kaže Vesna, koja je išla na sva ročišta.
Suđenje u Drugom opštinskom sudu trajalo dve godine. Četvoro sudija se promenilo, kao i mnogo veštaka i advokata. Umesto za ubistvo, osumnjičeni su se teretili samo za remećenje javnog reda i mira, kao da su učestvovali u tuči.
Majka nastradalog mladića, profesorka hemije Slavka Radović, kako tvrdi njen suprug, zbog tuge i stresa tokom suđenja dobila je najpre visok pritisak, pa dijabetes, a onda i moždani udar.
Acin pogreb je bio targičan. Iza belog kovčega koji su poneli Acini drugovi formirala se nepregledna kolona drugova, rođaka i poznanika. Dok je tužna povorka prolazila Opovom, ovom vojvođanskom varošicom odjekivali su samo jecaji i zvuci posmrtne muzike. Na poslednjem ispraćaju vatrenog "delije", obučeni u trenerke, od ostalih su se izdvajali samo prvotimci Crvene zvezde i drugovi iz lokalnog kluba Omladinac, u kome je Aca igrao na mestu centarfora. Pored fudbalera Crvene zvezde, sahrani je prisustvovao i kompletan stručni štab ovog kluba, na čelu sa Draganom Džajićem i Vladimirom Cvetkovićem.
Dok je ožalošćena porodica već dopratila telo do večnog prebivališta, začelje kolone još je bilo daleko od groblja.
Veliki broj "delija" sa crveno-belim šalovima ispratio je svog druga sa tribina a na kovčegu je bio i venac od Crvene zvezde. Dok su odjekivali zvuci melodija "Tiho noći" i "Na te mislim", sahranjen je Aleksandar Radović.
Aco, neka ti je laka zemlja.