Trenuci vječnosti i vječnost u trenucima

Prirodno, sam autor priznaje i okvirno postavlja observacijska poetsko-filozofska gledišta uloge svoje fotografije za koje je očito da se ne mogu striktno ograničiti i razdvojiti. Mi smo pred ovim fotografijama u vlasti njihove osebujne atmosfere, prije svega, veoma izraženog poetskog naboja koji suvereno odlučuje o karakteru životne energije i duha koji izbija iz njih. Vidljiva je nadmoćna igra svjetlosti i harmonije predmeta i predjela, kao i ljudskih tvorevina i likova koja nosi u sebi okrepljujuću i iscjeljujuću potrebu da se vratimo prastarim danima blaženstva i poštovanja u kojima smo dozvoljavali suštastvu prirode da vlada nad nama i kroz nas.

 

(Govor u povodu otvaranja izložbe fotografija Milutina Miloševića)

Pre koju godinu, uz ppmoć izvidjačkih prijatelja, dogovorih da postavim izložbu svojih fotografija u jednom velikom gradu u Bosni i Hercegovini. Sve dogovorimo elektronskim porukama. Lepa prilika, kraj juna, sve probeharalo, Muzej grada u samom centru. Desetak dana pred otvaranje, prolazim tuda sa neke radionice i ostavim fotografije, već kaširane i spremne za izlaganje.

 

Na sam dan izložbe, uranimo komšija Vlada i ja i naput. Stigosmo u 10, po dogovoru. U Muzeju, već svi na okupu. Vredni, agilni ljudi, spremni za akciju. Komšija vadi slike iz torbi koje sam pre neki dan ostavio, ja redjam, pravim celine, oni za mnom kače. Haj, ho, haj, ho, da nam živi živi rad. Sve završismo do ručka.

 

Negde pred kraj postavljanja, povede me kontakt momak do kancelarije direktora Muzeja, da se upoznamo. Uz direktora, u kancelariji još jedan čovek - predstave mi predsednika Saveta muzeja. Književnik. Upoznajući se, on mi nonšalantno reče: Ja ću večeras predstaviti vaše stvaralaštvo. Pogledah ga onako, ali ništa ne prokomentarisah.

 

Prodjoše formalnosti, postavismo sve, prošetasmo komšija i ja do Maglaja da obidjemo grad, sretosmo se sa Poparom, i dodje vreme za otvaranje. Nahrupio narod, nema mesta u galeriji. Ja začudjen i zadovoljan. Valjda se ljudi uželeli zbivanja. Vidim posle, u razgovorima, bore se jadni umetnici koliko god mogu da ostanu u toku, da ne ispuste nit koja ih održava pesnicima, slikarima, glumcima...

 

Treba da se otvara. Pozvaše me u čelo sale, gde su već čekali direktor i onaj isti predsednik Saveta. Direktor pozdravi "sa par biranih reči" i dade reč predsedniku Muzeja. On se značajno zakašlja, i iz unutrašnjeg džepa izvadi spremljen govor. Ej, govor o meni i mom stvaralaštvu! I poče da čita, i čita i čita o meni čovek. O mojim vidjenjima sveta i umetnosti, o načinu na koji ja prilazim fotografisanju, o uticaju koji želim da na ljude ostvarim svojim slikama. Ja ga gledam i ne mogu da verujem.

 

Ispričah i ja ponešto, zahvalih se, narod poče da obilazi. Divne sam razgovore imao sa tim naizgled običnim a osećajnim ljudima. Na kraju, ne propustih da pitam predsednika da mi da govor. On zamoli da ga prekuca i doradi, a zatim stvarno ispuni obećanje i posla mi ga.

 

Dakle, ako ste zainteresovani, evo iz prve ruke prikaza mog stvaralaštva:

 

TRENUCI VJEČNOSTI I VJEČNOST U TRENUCIMA

(Govor u povodu otvaranja izložbe fotografija Milutina Miloševića)

 

Predstavlja mi osobeno i relativno rijetko zadovoljstvo da večeras kažem nekoliko riječi o izložbi fotografija čovjeka koga sam tek jutros upoznao. Ove fotografije oko nas vadile su se pred mojim očima iz putničkih torbi i bilo mi je jasno da su to najčudesniji putnici u ovom našem življenju koje je veliko čudo samo po sebi. Onaj koji je srećan da imalo poznaje tajne umjetnosti, biće svjestan činjenice da su one, kao umjetničke tvorevine, već otuđene od od svoga autora i da pripadaju svjetlosti i duhu koji ulazi u naše oči, u našu misao i naša osjećanja.

 

Postoji jedan izraz u našem  jeziku koji , poslije razgledavanja i doživljavanja ovakvih djela, svjedoči o banalnosti i predrasudama koje tavore u magluštinama  svakodnevnog, barem kada je u pitanju umjetnost. Riječ je o sintagmi «fotografska preciznost» koja, ako se maštovito proširi, dobro odslikava prastare dileme umjetničkih poriva i ciljeva. Dakako da je ta potreba za preciznošću dobrom starom Platonu dala dobar povod da umjetnost rangira odveć nisko u genezama svjetova. Meni je lično drago što ovdje vidite istinsku čaroliju umjetnosti, uočavate kako, zapravo, fotografija poništava samu sebe, makar i bila otvoren pokušaj i težnja da se suprostavi prolaznosti svega što traje pod suncem.

 

Prvi zadatak svakog umjetnika jeste da se suprostavi stvarnosti i nesretnoj težnji da se nešto podražava. Potpuno je nevažno da li su ove fotografije iz pet, deset, ili pedeset zemalja i krajeva svijeta. Bilo bi mi milo da je kojim slučajem gospodin Milutin Milošević kao izviđač skoknuo i na druga nebeska tijela i od tamo donio nekoliko fotografija. Savršeno bi bilo nevažno da li bi to bio Mjesec, Mars ili Saturn.

 

Najmudriji umovi među nama odavno  se priklanjaju jednoj pravoj filozofiji koja tvrdi da je izvor sveg kretanja misao. Materija i svijet su beskonačni, što znači neiscrpni za bezgraničnu žudnju naše duše. Zbog toga mi posmatrajući ove fotografije duboko u sebi osjećamo neku blaženost, veselje i ponovo vraćeno dostojanstvo pred svijetom današnjice od čijeg silnog napretka nas već odavno boli glava i gdje osjećanja i zanos ljepotom nisu na nekoj cijeni.

 

Prirodno, sam autor priznaje i okvirno postavlja observacijska poetsko-filozofska gledišta uloge svoje fotografije za koje je očito da se ne mogu striktno ograničiti i razdvojiti. Mi smo pred ovim fotografijama u vlasti njihove osebujne atmosfere, prije svega, veoma izraženog poetskog naboja koji suvereno odlučuje o karakteru životne energije i duha koji izbija iz njih. Vidljiva je nadmoćna igra svjetlosti i harmonije predmeta i predjela, kao i ljudskih tvorevina i likova koja nosi u sebi okrepljujuću i iscjeljujuću potrebu da se vratimo prastarim danima blaženstva i poštovanja u kojima smo dozvoljavali suštastvu prirode da vlada nad nama i kroz nas.

 

Danas, kada možda i previše popuštamo silama apstrakcije i konformizma, ove fotografije nam vraćaju snagu našeg izvornog nemira i žudnje da osjećanja pobijede goli razum i utilitarizam. Autor je uspio da nas uvuče u vječnu igru umjetnosti: mi smo sa ovim njegovim darovima saučesnici jedne velike tajne o ljepoti svijeta - istovremeno sasvim blizu i beznadno daleko od čudesnog zastora koji je prekriva.

 

Na kraju, želim mu mnogo sreće i uspjeha u daljem radu i životu, uz uvjerenje da ćemo i u budućnosti vidati naš duh njegovim odrazima prolaznog i neprolaznog.

 

 

A, šta kažete? Jeste li znali da sam takav umetnik?

 

Ja nisam, majke mi.