Milutin Obama

Milutin Baltić i DJ, Jan 2008

Kada ćemo (i hoćemo li) dočekati da neki „pripadnik manjine" (recimo Srbin u Hrvatskoj) postane predsjednik Republike (npr. Hrvatske)? Oni koji postavljaju to pitanje, zaboravljaju da je Hrvatska već jednom imala predsjednika (doduše: predsjednika kolektivnog Predsjedništva), koji je bio Srbin: Milutina Baltića, 1983-1984 (ovdje na slici s autorom ovog bloga, snimljeno u Zagrebu, u januaru 2008). U njenom Predsjedništvu, kao i u najvišim partijskim organima (koji su u doba socijalizma bili važniji od državnih) uvijek su bili zastupljeni i Srbi, a ponekad i drugi „manjinci". Srbin je, primjerice, bio šef hrvatskog Saveza komunista: Stanko Stojčević, od 1986 do 1989. I Jugoslavija je imala Albanca za jednogodišnjeg predsjednika - Sinana Hasanija, 1986-1987, a u njenom je Predsjedništvu uvijek bio i jedan Albanac (Fadil Hoxha od 1974-1984, Sinan Hasani od 1984-1989, a potom Riza Sapunxhiu, sve dok ga nije zamijenio Sejdo Bajramović).

Paradoksalno je da je u socijalizmu tako nešto bilo moguće - štoviše: da je izgledalo prilično normalnim i nije izazivalo veće kontroverze - a u liberalnoj demokraciji još uvijek čekamo da se dogodi, i pritom držimo da bi to bilo vrlo veliko postignuće.

Bez namjere da generaliziram, ipak treba reći da pod uvjetom da su manjine bile „lojalne" (ideologiji i vođi), autoritarni su im poreci ponekad bili spremni dati bolji status nego što bi ga one mogle izboriti u demokratskoj utakmici. U autoritarizmu (najčešće) nema glasanja, pa prema tome nije presudno je li neka grupa (etnička, politička, ideološka, kulturalna) „većina" ili „manjina". „Manjine" zato ponekad (ne uvijek) imaju lakši posao pri ostvarivanju relativne autonomije i osiguravanju statusa, jer ne moraju pregovarati s „većinom", nego samo s vrhom političke piramide. Taj vrh im može osigurati više nego što bi dobile na bilo kakvim izborima - na kojima su, već po logici manjeg broja, (u mnogim slučajevima bile) osuđene na status „trajne manjine". Autoritarni vođa također može lakše odigrati ulogu „neutralnog suca" i „zaštitnika manjina", jer on ne predstavlja (u prvom redu) demografsku većinu, nego najčešće neku ideologiju ili posebnu grupu (npr. vojnu elitu).

To sve ne znači, naravno, da je u stvarnom životu ukupni korpus prava i sloboda koje uživaju pripadnici manjina veći u autoritarnom sistemu, nego u demokratskom. Autoritarni su režimi - već po definiciji - manjkavi po pitanju individualnih prava i sloboda. Ali, i u pitanju kolektivnih prava, glavni je kriterij „lojalnost", odnosno - poslušnost. Manjine koje nisu lojalne ideologiji i vođi, u tim su sistemima najčešće izložene brutalnostima koje su nezamislive u modernim demokratskim porecima. Pa ipak, sve to ne isključuje paradoks: da su u smislu statusa - dakle, simbolički - a ponekad i u smislu stvarne zaštite i sigurnosti, manjine ponekad u boljoj poziciji u autoritarnom, nego u demokratskom sustavu.

To se, djelomično, odnosi i na nekadašnji jugoslavenski socijalistički sistem. On je vodio računa o manjinama i iz pragmatičkih i iz ideoloških razloga. U ideološkom smislu, on je htio biti potpuno, tj. revolucionarno, drukčiji od liberalne demokracije (koja se temelji na brojanju glasova). Ideologija socijalizma je već po definiciji bila na strani „slabih, eksploatiranih i nezaštićenih" - a u kontekstu „nacionalnog pitanja", to su upravo manjine. Dijelom i zbog takve politike, a dijelom i kao posljedica historijskih okolnosti (jer su bile na udaru ekstremnih ideologija u Drugom svjetskom ratu, naročito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), neke „manjine" su veoma doprinijele nastanku i održavanju socijalističke vlasti.

Pragmatički je razlog bio također važan. U Jugoslaviji, naime, nitko nije bio „većina": čak i najveća grupa (Srbi) tvorila je ispod 40 posto ukupnog stanovništva. Samo snagom broja glasova, dakle, ona sama ne bi mogla dominirati, pa je i njoj neka općejugoslavenska demokracija bila relativno riskantan politički sistem. To je Jugoslaviju činilo različitom od Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza, u kojima Česi i Rusi nisu imali osjećaj da će s padom autoritarnog sistema automatski izgubiti status dominantnog naroda. Za razliku od toga, demokratska Jugoslavija ne bi automatski jamčila prevlast nijednom od njenih naroda - pa ni Srbima. Zato nijednom nije bila „automatski" prihvatljiva, i zato nitko nije htio prihvatiti prijedlog (Ante Markovića) o održavanju općejugoslavenskih demokratskih izbora 1990. godine.

U socijalističkoj je Jugoslaviji, pojam „manjina" bio politički nekorektan, pa je izbačen iz službenog rječnika. „Kod nas nitko nije ni većina ni manjina", rekli su više puta i Tito i Kardelj - postoje samo ravnopravni „narodi i narodnosti", bez obzira na brojnost. Institucionalno, to je značilo da su u Predsjedništvu SFRJ Crnogorci (najmanji narod) imali jednak broj predstavnika (jednog) kao i Srbi (najveći narod). To se, doduše, nije događalo na svim nižim razinama: Albanac nikad nije postao predsjednikom Srbije ili Makedonije, niti je neki ne-Slovenac ikad dospio do vrha u Sloveniji. Čak ni na saveznoj razini, nije bilo potpune ravnopravnosti, iako se tome težilo: manjinski jezici bili su ipak tretirani kao drugorazredni, a zastupljenost određenih manjina u vojsci, policiji i saveznoj administraciji bila je daleko ispod-prosječna. To se, naročito, odnosilo na Albance, prema kojima je u svakodnevnom životu bilo mnogo predrasuda - i to u svim krajevima nekadašnje Jugoslavije. No, tome se (bar djelomično) "kontriralo" omogućavanjem prilične razine stvarne autonomije Albanaca na samom Kosovu. Kad je kasnije ta autonomija ukinuta (istovremeno s početkom demokratizacije i s padom socijalizma), Albanci su - s razlogom - osjećali da su izgubili prijašnji status. Oni nikako nisu htjeli postati "manjina" u Srbiji, kao što ni Srbi i Crnogorci nisu htjeli biti "manjina" na Kosovu. 

Pad socijalističkog sustava u kome nije bilo ni „manjina" ni „većina", stvorio je bojazan i strah kod manjina više nego kod većina. Prelazak na sistem u kome je (postalo) važno koliko tko ima glasova, učinio je u Jugoslaviji sve narode potencijalnim „manjinama", a na to nitko od njih nije htio pristati. Zašto bi netko bio manjina u velikoj Jugoslaviji (a svatko bi bio), kad može biti većina u svojoj maloj državici? Ta je logika (sa stanovišta racionalnog izbora, potpuno razumljiva) bila u temelju secesionističkih politika koje su se - u odnosu na Jugoslaviju - pojavile u svim krajevima te zemlje. To se odnosilo čak i na najveći narod - Srbe - budući da su se i oni pribojavali Jugoslavije kojom bi - možda - vladala neka (kako je to izrazio makedonski političar Vasil Tupurkovski) „neprincipijelna koalicija", koja bi potencijalno mogla glasati protiv „interesa Srbije". Srpskoj je političkoj eliti - baš kao i eliti u drugim krajevima Jugoslavije - Jugoslavija pod novim okolnostima odgovarala samo ako bi u njoj bila jamčena "njihova" (nacionalna) većina: a za to je trebalo ili smanjiti jugoslavenski teritorij (recimo: isključenjem Slovenije, Makedonije, i većeg dijela Hrvatske) ili na njemu povećati broj Srba (smanjenjem broja drugih, ili njihovim „pretvaranjem u Srbe"). To je uskoro i postao glavni plan srpske politike „nakon socijalističke Jugoslavije".

U novonastalim „malim državicama", vrijedila je ista logika. Nekadašnji „dijelovi konstitutivnih naroda koji žive izvan svoje matične republike" postali su „manjine", čiji je broj "trebao" biti što manji. Oni koji nisu pripadnici manjina ne shvaćaju do kraja dubinu te retoričke promjene. No, trebali bi samo zamisliti političku reakciju pripadnika afroameričke zajednice u Sjedinjenim Državama, kad bi se sutra u službenu upotrebu vratio pojam „Nigger". Povratak pojma „manjina" stvorio je strahove kod pripadnika manjina, da više neće biti tretirani kao ravnopravni građani, nego će biti permanentno isključeni iz odlučivanja. Sve su novostvorene manjine u post-jugoslavenskom prostoru na to burno reagirale. Štoviše, reagirale su istim odgovorom: bolje manja državica u kojoj smo većina, nego veća država gdje smo manjina.

Raspad Jugoslavije, i rat koji je potom nastao, može se - dijelom - objasniti i kao posljedica straha svih u Jugoslaviji (Srba, Hrvata i drugih u odnosu na Jugoslaviju, te raznih novostvorenih „manjina" u post-jugoslavenskim državama) da će njihov novi status biti lošiji nego što je bio u socijalizmu, te da će s tom promjenom samo izgubiti. Sve su one reagirale isto: otcjepljenjem teritorije na kojoj su bili većina (ili imali šansu da postanu većina) od veće teritorije na kojoj su (sad postajale i službeno) manjina. Na teritorijama na kojima nije bilo jasno tko je većina, a tko manjina, "trebalo je" to „pojasniti": ako treba i istjerivanjem drugih, ili čak i kampanjama „etničkog čišćenja". Rat je bio najgori upravo u takvim područjima (npr. Vukovar i cijela Bosna), te u onim „enklavama" gdje su pripadnici „manjine" remetili kontinuitet novostvorene „većinski kontrolirane teritorije".

Da se vratimo na Milutina Baltića i Baracka Obamu. Milutin Baltić postigao je - barem simbolički - ono za što je Baracku Obami trebalo još dvadeset godina. On, doduše, nije bio izabran na demokratskim izborima, nego na unutarpartijskim i unutar-elitskim „izborima" na kojima se znalo da jedan predstavnik „manjeg naroda" mora uvijek biti predsjednik jedne od glavnih institucija u Hrvatskoj. (On lično na demokratskim izborima nikada ne bi mogao postati predsjednikom, ne toliko zbog toga što je Srbin, nego zato što su njegove retoričke sposobnosti, izgled i godine, kao i politički program kojeg je nudio - daleko od Obaminih.) Barackova je pobjeda na demokratskim izborima daleko značajnija:  ona pokazuje da većina može izabrati nekoga tko je pripadnik manjine, te da je spremna za njega glasati. Da su u Jugoslaviji ikada bili slobodni izbori (nakon 1945., kad nijedna grupa više nije imala većinu), bilo bi nužno da neki pripadnik manjine (jer nitko nije bio većina) pobjedi. Pitanje nije, dakle, bi li on (ili ona) mogao pobjediti: morao/morala bi, jer tko god pobjedio, bio bi pripadnik neke grupe kojoj pripada ispod 50 posto stanovništva.  

Pitanje je, međutim, bi li nakon toga mogao/mogla održati jedinstvo i stabilnost zemlje.