Na blogu je ovih dana ionako aktuelna tema pušenja. Nezavisno od toga, a baš ovih dana, shvatila sam da ja pušim već 14 godina. To saznanje me je baš zabrinulo, jer nemam još ni 30. A volim da pušim. U stvari obožavam. I to priznajem samo sebi, naročito kad palim prvu cigaretu koju obavezno prati i prvi gutljaj još uvek veoma tople kafe. Crne, turske, prve jutarnje.
Na kafu sam se navukla još ranije nego na cigarete. Ujutro ne mogu da funkcionišem sve dok ne popijem ogromnu šolju kafe. Makar to bilo i u podne, a probudila se recimo u 7. Bez kafe - ništa. K'o mrtva, što bi rekli. Ako negde treba da odem iz kuće a da nisam prethodno podigla sistem svojom omiljenom tekućinom, izbegavam da vozim. Jer stvarno osećam kao da još uvek spavam.
Svi ljudi koji me poznaju, znaju da za mene ne postoji doba dana kada nisam za kafu. Ponekad se dešava da pitam "Jel neko za kafu?" dok perem šoljice od ove koju smo upravo popili. Volim kafu, pa to ti je. Uveče nemam problem da zaspim iako sam tek sručila jednu.
Kafu ne volim kada je hladna i kada je slaba. Hladnu kafu ću popiti baš u retkim slučajevima, kada nema druge, a radije ću je prosuti i skuvati novu, pa srkati dok je još vrela. Slabu kafu ne kuvam, pa je pijem samo iz kurtoazije kad je neko drugi skuva. I kurtoazija je relativan pojam kada je kafa u pitanju, pa već kod trećeg ispijanja slabe kafe, kurtoazno napomenem da me od slabe kafe uvek boli želudac. I to pali.
Ipak, kafa bez cigarete je nešto najgore. Svaki strastveni pušač to zna. Radije ću odbiti kafu, nego je piti bez cigarete. Kada mi se pritisak već zalepio za patos, organizam traži kafu, a recimo nema cigara, doživljavam pravu krizu. Nervozna sam, šetam gore-dole, smišljam način da što pre negde i nekako nađem makar jednu. Bolest zavisnosti? Ma neeeee....
Ok, pokušavala sam da prestanem. Sa pušenjem - ipak bi mi prevelik šok bio da ostavim i kafu i cigarete odjednom. Ali nikada nisam želela da prestanem onako iz dna duše. Jer, kao što već rekoh, obožavam da pušim. Ali sam davala sve od sebe da makar smanjim.
Prvo sam pokušala da pušim samo uz kafu. S obzirom na to da kafu pijem 4-6 puta dnevno, a uz svaku kafu popušim 3 cigarete, i dalje sam pušila skoro kutiju dnevno. Onda sam shvatila da u stvari najviše pušim u firmi. Kad raspazarim sve knjige po stolu, pa krenem da obračunavam zaduženja, razduženja, troškove, palim jednu za drugom a da i ne osetim. Isto je i kad nema posla. Sedim zaludna, ne znam šta ću sa rukama, pa opet dimim li dimim.
Onda sam došla na genijalnu ideju da, kad uhvatim sebe da pušim jer su mi ruke slobodne, trknem preko i kupim nešto za grickanje - semenke, kikiriki ili integralne grisine. To sa grickalicama je funkcionisalo neko vreme, a onda sam shvatila da sa takvim žarom grickam, da mi već za pola sata vrh jezika utrne od semenki, ili me cela vilica boli od toga koliko su tvrde integralne grisine. Onda bacim to i zapalim cigaretu.
Primetila sam da mnogo pušim i u slobodno vreme, recimo dok blogujem. Kada nema ničega zanimljivog na blogu, onda zapalim cigaru i kažem sebi "Evo samo dok popušim ovu provrteću se ovde, i onda idem". Naravno, onda krenem da tako fanatično klikćem po svim mogućim korisničkim imenima i temama, tražeći mesto gde bih mogla da makar započnem trol, i onda čim mi neko odgovori, palim sledeću sa izgovorom "samo još ova, a i da čovek ne čeka". To nekad traje i satima.
Kada je na blogu neka rasprava u toku, tada najviše i zdimim s ove strane monitora. Nema ništa lepše nego kad te neko isproziva, pa ti otvoriš prozor za kucanje odgovora i onda zapališ jednu misleći se u sebi "E sad kad ti sročim, ima da te nema". Najbolji fajt na blogu uvek je obavijen dimom cigareta.
U pokušaju da se odviknem od tolikih cigareta, pokušala sam da se odviknem i od bloga. U slobodno vreme igrala sam tenis na SP-u. Krenem na neki turnir, već u četvrtfinalu udaram na neku Serenu ili Žastin Enan, pa onda zapalim jednu da se koncentrišem kad ubacujem as, da bih već u finalu u pepeljari imala pregršt pikavaca. Posle par dana trebalo mi je odvikavanje i od cigareta i od SP-a. Najgore je što kad igram tenis na SP-u, muž ne može da gleda tv, pa se onda isvađamo pošteno oko termina, uglavnom ja histerišem kako ne mogu da prekinem jer sam tek sad ušla na Vimbldon, a moram da branim poene od prošle godine. Onda on jadan sedne pored mene, zapali jednu i navija.
Kad ima neka utakmica, opet oči vadimo, onda me on odgura u sobu i sav umiljat me podseti kako sam zbog tenisa potpuno zapostavila blog. Donese mi i cigare, skuva mi kafu, i tako se moje zavisnosti samo nižu jedna za drugom.
Sad mi nije baš jasno kako da nastavim sa odvikavanjem, jer sam se u pokušaju da ostavim cigare navukla na semenke, integralne grisine, blog i tenis na SP-u. Možda da samo nastavim da pušim kao i ranije.