Etika
Oslanjajući se oprezno na svoj štap, kroz blato neurednog gradilišta, koje je stvarala dosadna sitna jesenja kiša, nesigurno je gacao stari profesor Konstantinović; niko ga od pokislih, turobnih, mrzovoljnih i ukaljanih radnika koje je usput oslovljavao i nešto zapitkivao, nije udostojio pažnjom. U dnu gradilišta pod montažnom nadstrešnicom koja se naslanjala na veliki kontejnjer, verovatno biroa gradilišta, profesor je uljudno pozdravio dvojicu mlađih lepo obučenih muškaraca.
- Dobar dan želim gospodo... - uz laki naklon skida šešir stari gospodin.
- Šta je matori šta hoćeš - upada u reč niži sa drečavom kravatom.
- Ako znate čija su ona luksuzna kola na ulazu... - pokazujući prema kapiji gradilišta.
- Daj ba stari pusti auto - odmahuje rukom viši u vindjakni.
- ..slobodan sam da vam kažem... - uporan je profesor.
- Ama šta ti smeta auto jarane - krešti vindjakna.
- ..ostala su upaljena svetla i može nastati šteta... - žilavo se drži profesor.
- Dobro de, rek'o si 'ajde sad - odbrusiše nestrpljivo vindjakna i mašna u glas.
- Olako se prelazi preko nepažnji koje prave štetu... - mrmljao je posramljeno stari profesor, posrćući nesigurno ka izlazu iz gradilišta.
Stari univerzitetski profesor etike je godinama radio uzalud!