Lisabon - predigra

Rejlem RSS / 11.11.2008. u 12:11

10.11.2008.

Veći deo svog dosadašnjeg radnog veka proveo sam u naučnom institutu. Lako ćete pogoditi koji je ako kažem da ima cca 750 zaposlenih, i da se nalazi na 14 km istočno od Beograda. Skretanje kod Tri tiganja (ako još uvek ne znate).Takav monstrum je mogao da se rodi samo u socijalizmu. I dok je po pričama u početku razloge za svoje postojanje nalazio u nečijoj želji da prati trendove svetskih velesil(edžij)a po pitanju razvoja nekih opasnih igračaka, vremenom je ceo taj program pretežno zamro (sa izuzetkom jedne ekipe koja bi i dan danas da ubrzava čestice uz trošenje više desetina miliona nekih zelenih šuški). Ostala je jedna krajnje heterogena masa, fizičari, biolozi, biohemičari, hemičari, ... i poneki inženjer. Inženjerska sudbina je bila da se godinama zatupljuje, ne radi ništa korisno, trune jednom rečju. Do magistarskog ili doktorata magarci bi lipsali. Ili otišli negde drugde.

Poneko od inženjera bi i dočekao kvalitetniju ispašu. Tj. magistriranje. (A onda je došla Bolonjska deklaracija, pa su svi živi postali magistri. Ko se 10 godina zamlaćivao magistarskim studijama, sad je mogao zvanično da dobije potvrdu o besmislenosti 10 godina profesionalnog rada). I na meniju se pojavi ponuda da se ide na međunarodnu konferenciju. Porto, konferencija u aprilu naredne, 2006. godine. 

U glavi mi je naravno odmah bio Lisabon.

Ne pamtim kad sam prvi put poželeo da idem tamo. Možda uz Vendersov film. Ili uz neki putopisni dokumentarac. Znam da su mi u glavi bile neke uske ulice, prolazi i oronule zgrade, uspinjače, tramvaji, klinci koji jure za fudbalskom loptom po sokacima i udžericama. I magična atmosfera koja izvire iz svega.

11.11.2008.

Plan putovanja se nametnuo sam po sebi - prvo nekoliko dana Lisabon, a onda tih 3-4 dana u Porto, da odradimo i ono što se mora službeno. Pozvali smo deku i baku da doputuju u Beograd da 11 dana pomažu ovdašnjoj baki oko klinaca (bolje reći da potpuno preuzmu brigu o njima). Nažvrljalo se nešto za konferenciju, naravno prihvaćeno, kako i ne bi kad je organizator opaučio kotizaciju od 920 evra, normalno da će da prihvati svaki rad. Izi mani.

A onda je počela uvertira. Allegro.

Pre ovog putovanja u pasošima nismo imali nijedan Šengen, prosto - službeno nismo putovali, a na more u Grčku smo išli na nevidljivu (tj. kolektivnu) vizu. Jedina viza koju smo imali u pasošima je bila turska, sa jedinog letovanja tamo 2003. Na netu sam našao e-mail portugalske ambasade, pisao da pitam šta treba od dokumentacije, odmah me obavestili, pa sam i krenuo da prikupljam papire. Gomila toga iz firme, kopiranje svega i svačega,... I naravno poziv organizatora.

Ljubazno sam e-mailom zamolio organizatora da mi pošalje pozivno pismo i za suprugu koja dolazi sa mnom (a koja je i koautor rada).

Dani su prolazili, odgovora nigde. Ponovo raspitivanje mejlom, i ništa. Onda telefonski pozivi, tuc-muc improvizovani engleski sa nekim od osoblja tamo (improvizacija zbog njih - jednostavno nemam pojma da li me neko razume ako ga ne vidim, pa onda počnem da uprošćavam rečenice. Na kraju ispadne neka tarzanština.). Na kraju stiže odgovor. Parafrazirano - „Izvinjavamo se što ste toliko čekali, ali znate Portugal ima dosta problema sa ilegalnom imigracijom, naročito iz Afrike, bla-bla. Ali šaljemo Vam ipak pozivna pisma."

Zemljo, otvori se, pomislio sam.

Zahvalio sam se bog zna kako, izgleda da sam to mnogo lepo sročio jer je organizator u daljem toku bio vrlo predusretljiv, izlazeći nam u susret oko svega što je trebalo za dobijanje viza. A trebalo je poprilično. Najviše živaca.

Ukapirao sam iz spiska traženih dokumenata da treba pokriti hotelskim rezervacijama ceo boravak tamo, dakle i Lisabon i konferenciju u Portu. Ok, za Porto smo imali, a za Lisabon sam našao preko neta. Stigla potvrda faksom, na moje ime dvokrevetna soba.

Drugi stav. Romanza.

Prvi odlazak u portugalsku ambasadu, oko mesec i po pre putovanja. Kućica sa dvorištem na Dedinju. U konzularno se ulazi na zadnji ulaz. Nikakva dramatična pretresanja, a u čekaonici konzularnog samo još jedan par. Nema ni šaltera, već nas dočekuje teta Srpkinja koja prima sve te dokumente. Sedamo za sto i krećemo da joj izlažemo o čemu se radi, konferencija + turizam. „A smeštaj za suprugu u Lisabonu?", upita listajući. „Evo vidite tu je, dvokrevetna soba". „Da ali to je na Vaše ime, potrebno je da bude rezervacija i na njeno ime. Gospođa Portugalka koja je zadužena za odobravanje viza može da odbije suprugu. Sredite to pa dođite ponovo."

Sređeno. Menuetto.

Drugi dolazak. Cca mesec dana do putovanja. „Potrebno je da organizator na faks ambasade pošalje pismo na portugalskom gde potvrđuje navode iz pozivnog pisma. Inače možete da budete odbijeni. Sredite to pa dođite ponovo."

Sređeno. Rondo.

Treći dolazak. Do putovanja još oko 2 nedelje, već nas hvata panika. „Potrebno je da kotizacija i smeštaj u Portu budu plaćeni unapred. Žao mi je ali gospođa koja je zadužena za vize traži, inače možete da budete odbijeni....Sredite to pa dođite ponovo."

Sređeno, firma platila. Crescendo!

Četvrti put konzularnom u pohode. Još nedelju dana do puta. Bili smo u međuvremenu prinuđeni da KUPIMO AVIONSKE KARTE, jer u agenciji više nisu mogli da nam drže rezervaciju. „Nisu dovoljne avionske karte, potrebno je da..."

Šala. Nije bilo potrebno više ništa, konačno nam primiše pasoše i sve. "Biće gotovo za dva dana".

Zovemo telefonom za dva dana. „Gospođa danas nije tu, ja sam joj ostavila sve pripremljeno na stolu. Zovite sutra." Sutradan isto.

Trebalo je da putujemo u sredu rano izjutra. Vizirane pasoše smo dobili u ponedeljak kasno popodne.

Od tada smo u poslednjih par godina dosta putovali, Italija, Španija, Grčka u Šengen varijanti, UK, i vremenom smo se potpuno uigrali oko prikupljanja dokumentacije. Pasoši su nam sad puni viza, tako da nekih problema oko dobijanja novih viza nema, ne verujem da bi nam čak ni Portugalci pravili frku. Ali, svaki sledeći put, bez obzira što znam napamet sve šta treba da prikupim, sve više mi pripada muka. Kao da sam u zatvoru pa svaki put kad hoću na vikend pišem molbu za otpust. A sam ničim nisam doprineo da me tako tretiraju.

Lisabon je bio obasjan suncem kad smo sletali, 12. aprila 2006. Izašli iz aviona, uzeli prtljag, pravo na vrata gde je pisalo „Saida - Exit", i... pravo u hol. Nije nam bilo jasno da li smo možda prošli tamo gde ne treba, umesto da prođemo neku kontrolu, pa smo se vratili da pitamo gospođu iz obezbeđenja koja je bila na vratima. Samo se nasmešila i poželela nam dobrodošlicu. Tek tad smo shvatili da smo pasošku kontrolu prošli u Frankfurtu, a da ovde nema razloga da nas neko kontroliše.

Taxi, „Pensao Avenida Alameda, Avenida Sidónio Pais". Lisboa, eto nas!!!!



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana