Garret Hardin
Ove je naslov poznatog eseja Gareta Hardina (Garrett Hardin, 1915-2003) koji je, u vreme kad je štampan u časopisu Science, 1968., izazvao veliko interesovanje medju environmentalistima, filozofima, sociolozima, a kasnije su teze iz tog rada prihvaćene i od strane ekonomista, biologa, ekologa, itd. Radi se o konceptu koji nije revolucionarno nov, ali je Hardin uspeo da ga formuliše u modernoj, egzaktnoj formi tako da ga je moguće tretirati matematički u okviru teorije igara. Ja sam, razume se, očekivao da će neko od strucnjaka za ekologiju ili ekonomiju na ovom blogu da napiše par reči na ovu temu. Kako se moje čekanje oduzilo, odlučio sam da probam sam, ali sa tezištem na nečemu drugom.
I jedna vazna napomena: ovo nije politički blog.
Šta je "Tragedy of the Commons?"
To je, pre svega, koncept o tome kako slobodan pristup i nekontrolisano korišćenje nekog opšteg dobra dovodi do propasti (uništenja, tragedije) tog dobra. Ova ideja nije nova i moze se naći još kod Aristotela. Štaviše, ja mislim da ovaj koncept propasti na precizan način ilustruje fundamentalnu kontradikciju u načinu čovekovog delovanja i postojanja, ali o tome nize.
Da bi ilustrovao osnovnu ideju, Hardin uvodi parabolu o javnom pašnjaku (opštem dobru, ili Commons) na koji svako moze prema zelji da dovodi svoje zivotinje na ispašu. U interesu pojedinca je da dovodi što više zivotinja jer mu tako dobrobit raste. Dodavanjem svake nove zivotinje pojedinac profitira, ali se time za neki iznos degradira pašnjak i svi po malo gube. Zarada je individualna, a šteta kolektivna - nešto kao u doba socijalističke ekonomije: zaradu pokupi preduzeće, a gubitke pokriva drzava (kolektiv). Konačni ishod ovog procesa je propast opšteg dobra, u ovom slučaju totalna degradacija pašnjaka.
Obično se smatra da nema ničeg lošeg u tome što pojedinac pokušava da maksimizira svoju dobit - to je sastavni deo ljudske prirode - i pojedinac nije rukovodjen nikakvim posebno zlim namerama prema drugima. On jednostavno radi ono što njemu odgovara. Ipak, takvo delovanje dovodi do propasti. Osim, naravno, ako su resursi (veličina pašnjaka, recimo) neograničeni, što je retko, ili nikada, slučaj.
Ovu vrstu razmišljanja moguće je primeniti na ekologiju, na primer. Ljudi, kao jedini garbage producing animals u prirodi, će da recikliraju otpad, na primer, ako veruju da će i drugi da se pridruze ovoj akciji i da tako, kolektivno, doprinesu opštem poboljšanju okoline. Medjutim. Ako pojedinac ne veruje da će i drugi reciklirati, onda se i on rukovodi logikom: "Zašto ja da recikliram, kad je potencijalno poboljšanje beznačajno u odnosu na zagadjenje koje drugi proizvode?". Jasno je da se slična logika moze upotrebiti i kad se razmišlja o preteranom ribolovu, degradaciji puteva i saobraćajnom kolapsu, zagadjenju bukom, kontroli radjanja i planiranju porodice, itd. Mnogo je primera ljudskih delatnosti gde neograničeno korišćenje resursa dovodi do kolapsa tih resursa. Vazno je primetiti još i da se ovaj fenomen pojavljuje sa povećanjem broja ljudi na Zemlji - u vreme kad je homo sapiens ziveo u manjim grupama i lovio za hranu, resursi su bilo ogromni (praktično neograničeni), a ljudi malo, tako da ovaj problem nije ni postojao.
Jedan način da se reši ovaj paradoks je uvodjenje kontrolisane ekploatacije. Medjutim, ovo nas razmišljanje sada dovodi do već političkih pitanja, kao: "Ko će da propiše i nadgleda kontrolu?" Ali, ostavimo ovo pitanje po strani.
Mene ovde zanimaju, druge, opštije implikacije celog problema. Da bi do njih došli, moramo prvo da se slozimo oko toga šta je to, zapravo Commons?
Commons, ili opšte dobro, je resurs pristupačan svima. Voda, vazduh, radio frekvencije, Antarktik, svemir, internet, itd, su primeri na koje odmah pomislimo (primetimo da skoro ni jedan od ovih resursa nije neograničen). Korišćenje nekih od ovih resursa je regulisano, nekih još nije. Povećanjem broja stanovništva (a pravo na neograniceni broj dece imamo svi, u principu), sve je manje neregulisanih resursa, i sve više zakona koji ograničavaju način njihove eksploatacije. Moguće je čak reći da je priča o istoriji čoveka zapravo priča o redukciji opšteg dobra i kompeticiji za isti.
Kada je Kolumbo otkrio Ameriku, Evropa (tačnije evropske imperije Španija i Portugalija) su novi kontinent videle kao opšte dobro koje se moze eksploatisati neograničeno. Danas, pola milenijuma kasnije, tako nešto je nezamislivo. Na sličan način su evropske zemlje videle Afriku kao Commons, i tako je koristile, pa smo sada suočeni sa degradiranim i unazadjenim kontinentom koji se bori da se spasi bolesti, gladi i siromaštva. Ditto za odnos SAD prema Juznoj Americi, a siguran sam da mnogi mogu da se sete svojih primera. Neki ljudi dozivljavaju da su vlast i novac, na primer, opšta dobra koje oni mogu da eksploatišu prema svojim sposobnostima i nahodjenju.
Sada dolazi špekulativni deo ovog bloga.
Interesantno je da Commons ne mora obavezno da bude neki materijalni pojam, kao taj pašnjak na primer. Recimo, mnogi ljudi smatraju da je sloboda govora opšte dobro i da čovek kao pojedinac ima pravo da iskaze svoje mišljenje. Medjutim, i sloboda govora je regulisana - niste slobodni da se u bioskopu razderete :"Pozar!", ako pozara nema.
Pre nekog vremena čitao sam komentar neke osobe (ne sećam se imena - znam sigurno da nije Timoti Liri) koja se zalagala za totalnu deregulaciju zakona o narkoticima. I, pored ostalog, taj kaze: "Drzava reguliše koje psiho-aktivne supstance je legalno koristiti, a koje nije. Mozete da se napijete alkoholom, ili koristite lek protiv bolova, ili da konzumirate nikotin, ili lepak. Ja volim da konzumiram heroin, ili LSD, zato što tako sebe dovedem u stanje euforije, ili halucinacije, ili već čega, i to je moja stvar, nikom drugom ne škodim Odakle drzavi pravo da zabrani LSD i tako reguliše moja mentalna stanja". Ha?! Odakle drzavi pravo da reguliše moja mentalna stanja?!
Tada sam prvi put čuo za ideju da mentalna stanja mogu da se tretiraju kao Commons (mada taj ovu paralelu nije eksplicitno pomenuo). Moje mentalno stanje je moja stvar, i ja ga mogu koristiti kako zelim - ovo je stvar vezana za bazične slobode; naizgled jednostavna propozicija. Dakle svi oni koji pokusavaju da mi u glavu usade misao da je Pepsi bolji od Švepsa, ili da kupim ovu pastu za zube, ili glasam za ovog ili onoga, ili da volim/mrzim ove ili one narode i u to ime se naoruzam i borim se na nekoj strani, i slično, zapravo mene tretiraju kao opšte dobro, kao Commons, koji se moze prema njihovom nahodjenu eksploatisati. Ukratko, moja svest je, dakle, medijum za indoktrinaciju i "pranje mozga". (Američke "psyop" aktivnosti u Iraku, na primer, su smišljene "to win hearts and minds of the Iraqi people"). Nimalo zavidan polozaj.
Nove tehnologije kreiraju nove granice, nova opšta dobra, nove Commons - internet je jedan primer. Razvojem interneta pojavio se, na primer, blog kao opšte dobro. Prvi impuls korisnika bloga (ne svih, razume se) je da ovaj resurs koriste na nekontrolisan način. I već su se pojavile kritike na ovaj način korišćenja javnog medija. Neograničeno i nekontrolisano korišćenje bilo kog resursa postoji samo u bajkama, jer takva eksploatacije pre ili kasnije dovodi do propasti, degradacije tog resursa, i kako kaze Hardin, "Therein lies the tragedy of the Commons".