TOM WAITSova “SIROCAD”

Daniela Stojkovic RSS / 31.07.2007. u 10:45

Godinama pratim muziku Toma Waitsa, i za mene kao vernog, ali i poprilicno kriticnog poklonika njegovog rada, album koji nosi ime Orphans je zaista dogadaj!

 

Ruke su se tresle od uzbudenja, imala sam “leptirice” u trbuhu, put od postanskog sanducica u prizemlju do CD playera u stanu na drugom spratu trajao je predugo. Seprtljavo sam razbusala uredan paketic, gurnula prvi disk, pritisnula “play” i …

 

Orphans sadrzi 54 pesme na 3 cd-a Brawlers, Bawlers i Bastards sa rucno ukoricenom knjigom tekstova i fotografija upakovanom u metalnu kutiju, ali ono sto me je cekalo unuta je unikatan dogadaj na koji me nista u mom zivotu do sada nije moglo pripremiti.

 

Cela ova luda stvar pocela je kao kolekcija rariteta, odbacenih melodija i tekstova od kojih su ovde neki preziveli u novom ruhu, izmedu ostalih sa The Ramblin’ Jack Elliot tribute i dve Ramones stvari. Prvobitna ideja je bila da se ista, neobradena kolekcija izda kao album, ali … Waits je nakon prvog preslusavanja odlucio da “the thing sucks” i kao i svaki umetnik koji drzi do svog ugleda, glavom punom ideja i vremenom na svojoj strani, odlucio da preradi stare stvari i snimi nove. Iz razloga da citava stvar dobije na elasticnosi, ali i zadrzi svoju originalnost i grubost. Rezultat je ovaj tri-diskovni album sa tri imena i tri teme.

 

Prvi disk Brawlers je rock i electic-blues koji ide duboko u korene americke muzike. Ovo je sjajan disk iz prostog razloga zato sto ovako nesto Waits nije izdao nikada ranije – doduse blizu su Heartattack and Wine sa jedne strane i Mule Variations sa druge. Putovanja, kajanje, ubistva, patnja i tuga su samo neke od tema koje se ovde spretno mesaju. Ovaj “vintage roadhouse” je pun prica o americkom drustvenom otpadu, kriminalcima i kafandzijama sa imenima kao Blakjack Ruby i Scarface Ron. I tek kad ti se uho navikne na ovu atmosferu ceka te iznenadenje – The Road to Peace! Tekst je vrlo lako mogao da se pokupi iz dnevnih novina o izraelsko-palestinskom sukobu i pocinje sa: ”Young Abdel Madi Shabneh was only 18 years old…” i proziva imena kao Mahmoud Abbas, Ariel Sharon, Henry Kissinger i George Bush. Jednostavno ponavljanje gitare i bubnja podseca na ritam tradicionalnih jevrejskih melodija i rezultat je jedna od onih cudnih politickih pesama od koje se koza jezi. Samo da pomenem, tu je izmedu ostalih i balada, meni jedna od omiljenijih, Bottom of the World koja zvuci kao “old country gospel” sa uvodom: ”My daddy told me, lookin’ back, the best friend you’ll have is a railroad track”; i The Return of Jackie and Judy, prethodno izdata na Ramones tribute albumu We are happy Family (2003.)

 

Bawlers je most izmedu prvog i treceg diska, a i lako se uoci zasto – najpristupacniji od tri. Uho, a i dusa, brzo naviknu na njegovu atmosferu. Za Bawlers treba izvaditi maramicu za srceparajuce tekstove balada You Can Never Hold Back Spring iz Roberto Benigni-jevog filma The Tiger and the Snow; (ma znate to je ona scena kad se Benigni u svojim snovima zeni u donjem vesu, a njegova nevesta je klokanica), Tell It to Me, koji je poznat kao duet pod imenom Louise sa Ramblin' Jack Elliott tribute. Ovo je ukusan gulas sacinjen od country balada, valcera, ljubavnih i barskih pesama koji ti bez dvoumljenja cupaju srce. Tu je i  “dirty-gritty” verzija pesme The Long Way Home zbog koje mi se cini da Norah Jones u svojoj verziji iste zvuci kao da se izvinjava sto joj kasni voz. I naravno tu je originalna, usamljena i melaholicna obrada Ramones Danny Says posebno namenjena onima koji vole da se osecaju skroz pateticno.

 

Ali prava zabava pocinje na trecem disku, Bastards, gde se mesa poezija Bukovskog i Kerouaca, gde cete naci cudne, izvrnute i nestvarne price i dogadaje, od dokumentarne stvari Armi Ants gde se ide u detalje o ubilackoj prirodi insekata do kabaretsko-karnevalske pesme What keeps Mankind alive na tekst Bertolt Brechta i muziku Kurt Weilla.

Ovaj disk je zaista eksperiment “na ivici” i upozoravam - nije za svacije usi, posebno ne za one koje koje nemaju naviku slusanja Waitsa. (Sto ne znaci i da ne bi trebalo da pocnu!). Istinska mesavina svega i svacega u kome nema pravila, sa Waitsovim glasom kao epicentrom i jedinom vodiljom kroz nepoznato. Ali kakav glas? Sigurno ne onaj koji ce vas ostaviti ravnodusnim! Sa toliko ekspresija i nijansi, glas koji ovde sapuce, cvili, pripoveda, peva, krci, pisti, mumla, smeje se. Taj isti glas nosi i povezuje pesme i monologe sa ovog diska i poziva vas da udete u njihov svet.

Pomenucu na kraju jos samo neke od stvari sa ovog diska: monolog-prica pred spavanje Children’s Story, zatim citanje poezije Bukowskog Nirvana i mozda najoriginalnija stvar ovde - balada Altar Boy, post-moderna salonska pesma koja bi ucinila cak da i Bobby Short pukne od besa.

 

Orphans je, kao i obicno u slucaju sa Waits-om, koproduciran sa Kathleen Brennan, njegovom suprugom i bliskim suradnikom, a i lista muzickih suradnika je zavidna. Meni je interesantan detalj da su dvoje od njegove dece, Casey i Sullivan, takoder prisutni na albumu, na bubnjevima i gitari. Ali sa pravom moze se reci da je jedini muzicki instrument ovde bitan Waits-ov originalan, nesvakidasnji glas!

 

Sta su zapravo Orphans pitacete se na kraju? Neobican muzicki poduhvat koji obuhvata gotovo sve poznate zanrove americke muzike, mozda i neke

koji tek treba da budu definisani? U svakom slucaju. Ali Orphans su mnogo vise od toga.

 

Kako stvari stoje svaki novi album Toma Waitsa jeste dogadaj, voleli vi njegov rad ili ne. Njegova muzika jeste fantasticna, covek jeste genije, ali nije to samo muzika – to je putovanje na koje se niko do sada, sa izuzetkom mozda Boba Dylana, nije usudio da krene. I ako imate srece da putujete sa Waitsom moj savet je – vezite se!

 

p.s. – Jedna natuknica: Orphans je izdat u Evropi 21. Novembra 2006. Ovaj tekst je napisan dakle pre dosta vremena i do sada je spavao na mom desktopu cekajuci svojih 15 minuta slave jer registracija na Blog B92 dugo nije bila moguca.

 

Atačmenti



Komentari (27)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Ruben Ruben 12:45 31.07.2007

Waits

Hvala.
Vec skidam album sa Bit Torrenta
Daniela Stojkovic Daniela Stojkovic 15:08 31.07.2007

Re: Waits

Molim.
Raspucin Raspucin 13:16 31.07.2007

real gone

Waits je naravno svetski mega-car! prethodni album, neverovatno, novi zvuk, svi su mi rekli - klasican Waits, ali cekajte, videcete, NOVI ZVUK!
kroz 20-tak godina muzika ce zvucati tako. stop&getmeonthewaaayup.
Daniela Stojkovic Daniela Stojkovic 15:08 31.07.2007

Re: real gone

Naravno vec legendarni Real Gone, sa mojom omiljenom How's It Gonna End. Ono sto je meni neverovatno na ovom albumu je NJEGOV GLAS! U jednom trenutku opipljiv i realan, muski, a vec u drugom magican, nestvaran, vanzemaljski. Probaj ...
Uzivanje!
Raspucin Raspucin 15:50 31.07.2007

Re: real gone

ma probacu svakako, vec duze vreme mi je na wishlisti na amazonu.
iz principa volim da kupim 'nosac zvuka' kad nesto slusam prvi put.
inace, jako je kul staviti blog o necemu sto ima smisla, ovde vecina ljudi jedno isto - politika, kosovo, sad vidim par njih sa nekim kvazinaucnim blogovima, mislim, sta je u zivotu vaznije od muzike? (a da o tome moze da se pise)
(doduse, pisati o muzici je kao mirisati o baletu ili kako vec ide ta dosetka?) ja waitsa gotivim i zbog poezije. ili u , sto je njegovom slucaju cesce, pojezije. a i duhovit je tip *i'm not able (Abel), i'm just Cain...make it rain! i da, to je taj GLAS, kad on to vikne kao da je stvarno naredio. i sledstveno tome, uvek kad slusam tu pocne kisa.
doduse, zivim u jako kisovitom gradu.
pozdrav
Daniela Stojkovic Daniela Stojkovic 16:04 31.07.2007

Re: real gone

Da li je kul ili nije prepusticu nekim drugima da odluce. Obecala sam sebi da cu probati da se drzim podalje politike. Nije to za mene, tu sam totalni laik (amater), a i ne vidim smisao.
Muzika ... hm .... nisam ni tu bas neki znalac, ali pokusavam ...
dunjica dunjica 16:45 31.07.2007

Divota!!!

Hvala, Daniela, za tekst o najboljem bijelom muzičaru "crnog" glasa!

Orphans sam dobila prije 2 mjeseca na poklon od prijatelja koji rado naglašava da Waitsov
glas koji ovde sapuce, cvili, pripoveda, peva, krci, pisti, mumla, smeje se.
ne smatra pjevanjem i ta njegova (drugarova) tvrdnja skoro da dovodi u pitanje naše drugarstvo ;-)



Maybe God himself is lost
And needs help
He´s out up on the road to peace

Maybe God himself is lost
And needs help
Maybe God himself needs
All of our help
And he´s lost upon
The road to peace
(Road to Peace, Brawlers)
Daniela Stojkovic Daniela Stojkovic 16:55 31.07.2007

Re: Divota!!!

Da li Waits peva?

Mislim da da.
A slazem se delimicno i sa onima koji misle suprotno.

Sta kazes na ovo?


Ma vazno je da ima sta da otpeva, kaze, otcvili ili izmumla, zar ne?
Hala na komentaru.

dunjica dunjica 16:55 31.07.2007

TW prica djecju pricu

uz muziku s Orphans:
Children Story
Daniela Stojkovic Daniela Stojkovic 17:00 31.07.2007

TW prica djecju pricu

Dunjice,

Bile smo u isto vreme sa istom stvari.
Ovu verziju jos nisam videla.
Interesantno.
dunjica dunjica 17:08 31.07.2007

Re: TW prica djecju pricu

Nista nije slucajno, rekli bi neki.

Ova verzija koju sam postavila je djelo jedne Waitsove poklonice, zato mi je bilo zanimljivo, interpretacija.

Evo jos nesto:
Lie To Me
dunjica dunjica 17:17 31.07.2007

Martha

Jako mi je draga ova njegova stvar s Asylum Years, opet interpretacija, instrumental:



Operator, number, please:
it's been so many years
Will she remember my old voice
while I fight the tears?
Hello, hello there, is this Martha?
this is old Tom Frost,
And I am calling long distance,
don't worry 'bout the cost.
'Cause it's been forty years or more,
now Martha please recall,
Meet me out for coffee,
where we'll talk about it all.

And those were the days of roses,
poetry and prose and Martha
all I had was you and all you had was me.
There was no tomorrows,
we'd packed away our sorrows
And we saved them for a rainy day.

And I feel so much older now,
and you're much older too,
How's your husband?
and how's the kids?
you know that I got married too?
Lucky that you found someone
to make you feel secure,
'Cause we were all so young and foolish,
now we are mature.

And those were the days of roses,
poetry and prose and Martha
all I had was you and all you had was me.
There was no tomorrows,
we'd packed away our sorrows
And we saved them for a rainy day.

And I was always so impulsive,
I guess that I still am,
And all that really mattered then
was that I was a man.
I guess that our being together
was never meant to be.
And Martha, Martha,
I love you can't you see?

And those were the days of roses,
poetry and prose and Martha
all I had was you and all you had was me.
There was no tomorrows,
we'd packed away our sorrows
And we saved them for a rainy day.

And I remember quiet evenings
trembling close to you...
Daniela Stojkovic Daniela Stojkovic 22:33 31.07.2007

Re: Martha

Samo cu reci ...

But I must be insane
To go skating on your name
And by tracing it twice
I fell through the ice
Of Alice
There's only Alice
johnny011 johnny011 18:22 31.07.2007

tema

Huuuuu, sjajan tekst, posle duuugo vremena na ovom blogu, bar kad je o muzici reč :))

Nisam slušao Orphans, ali potražiću ga, naravno.

Waitsova dva omiljena albuma su mi Mule Variations i Rain Dogs. Volim njegove varijacije na tradicionalnu američku muziku, od bluegrassa i countryja, preko gospela do mjuzikla i Las Vegas styla. Naravno, i neki klasični blues, kao My Blue Valentine, npr. Itd itd.

U tekstu mi se samo 1 detalj nije svideo, a on glasi:
to je putovanje na koje se niko do sada, sa izuzetkom mozda Boba Dylana, nije usudio da krene.

Hmmm, a Nick Cave??
Ili, na potpuno drugi način, Johnny Cash?
Naravno, ukusi su stvar ukusa :)

Sjajno, Daniela, čestitke još jednom.
Daniela Stojkovic Daniela Stojkovic 22:24 31.07.2007

Re: tema

Johnny 011,

Prvo izvini za kasan odgovor. Neke privatne stvari su se umesale, evo do sada.

Slazem se za Casha, ali on je u drugacijoj klasi. Neznam da li se Waits i on mogu poredivati. Sa svim postovanjem Cash zaista nije imao nikakav glas.

Nick Cave ... hm... neznam ...
ali naravno ukusi su stvar ukusa.


p.s.- nemoj me mnogo hvaliti, onda se nekako opustim i sve ode nizbrdo.

johnny011 johnny011 07:42 01.08.2007

Re: tema

Ma daj, od pohvala ne boli glava :)

Verovetno ćeš se ovde, vremenom, susretati i sa kritikama, tako da nije loše da počneš sa pohvalama, pogotovo jer su potpuno zaslužene.

PS: Dobro, ovo da Cash nema glas, a Dylan ima, dok Cavea ne bi da komentarišeš.......hmmmm
Daniela Stojkovic Daniela Stojkovic 09:24 01.08.2007

Re: tema

PS: Dobro, ovo da Cash nema glas, a Dylan ima, dok Cavea ne bi da komentarišeš.......hmmmm


Ok, Cash nema glas, ali je faca, tihi "daredevil".

Dylan je nekada bio faca, gospodin Robert Allen Zimmerman sad je ... alkoholicar! Znas ono, vadi se na staru slavu. Ali energiju koju je imala njegova muzika pre nekoliko (desetina) godina je neverovatna... seti se samo nekih stvari ... Blowin' in the Wind i The Times They Are a-Changin. To su bile himne u anti-ratnom pokretu u Americi. A da ne spominjem Knockin' On Heaven's Door! Koliko verzija si samo cuo? Cak i neprevazideni gitarista Jimmi Hendrix je bio lud za Dylanom - otuda i fantasticna obrada All Along The Watchtower.

O Caveu ... he's not my cup of tea.
Raspucin Raspucin 12:29 01.08.2007

Re: alkoholicar

ako nije trol - nemoj suditi o Dylanu sada dok ne odes na bar 3-4 njegova koncerta. ili bar preslusas modern times (2006) toliko puta. to je iz nekoliko uglova njegov najjaci album do sada.
on je nesrecnik morao da radi sve ono djubre 60-tih, ali konacno je postigao da bude ono sto je jedino trebao i biti - fenomenalni pevac (poput Waitsa, doduse - ali ako to nije pevanje, onda blues nije muzika). da, Dylan i Waits su braca po pesmi,....ili mozda pre otac i sin.
a to bi mogli biti i Cash i Cave, najvise po glasu.
sto se pisanja pesama tice Cash je tata svima, a bas da vidimo ko moze da napise i u 97 sekundi otpeva "I still miss someone". e, tu se vidi tata za pesmu! lako je pevati Dylan/Waits/Cave poeme od po 12-tak strofa (cuj lako, uzasno tesko, ali njima ide), ali poenta je svih tih 12 strofa staviti u 3 i otpevati sve ispod 2 minuta.
i ako cemo pravo, i Dylan i Waits i Cave su bili ludi za Cashom.
Daniela Stojkovic Daniela Stojkovic 15:15 01.08.2007

Re: alkoholicar

Veruj mi ne bih se usudila suditi nikoga (u svakom slucaju barem pokusavam), ali Dylana sam ne tako davno videla i cula uzivo. I jeste da sam ga videla samo jednom, on mozda ipak zasluzuje vise ... ali nije mi se svideo Robert Allen Zimmerman sa gitarom u jednoj i flasom u drugoj ruci. Boba Dylana te veceri nije bilo na sceni. Koncert nije imao ni malo od one snage kakvu ocekujes. I to je bilo ... tuzno. Nemam druge reci.

Inace za mene je dobar tekst onaj koji te gadja pravo u centar. Bez obzira na duzinu strofa ili duzinu pesme same. I ako se velikim delom slazem sa konstatacijom da je Cashova "I still miss someone" fantasticna stvar koja kaze sve u 97 sekundi, ipak meni se vise jezi koza na ...

I disappear in your name
But you must wait for me
Somewhere across the sea
There's a wreck of a ship
Your hair is like meadow grass on the tide
And the raindrops on my window
And the ice in my drink
Baby all I can think of is Alice

ili ...

Davenports and kettle drums
and swallow tail coats
table cloths and patent leather shoes
bathing suits and bowling balls
and clarinets and rings
and all this radio really
needs is a fuse
a tinker, a tailor
a soldier's things
his rifle, his boots full of rocks
and this one is for bravery
and this one is for me
and everything's a dollar
in this box

Gotovo da mozes da opipas emociju koja moze da te odvede (ako joj se prepustis i dopustis) na najcudnovatija mesta gde ne moze svako. I ako zatvoris oci, vidis celu scenu pred sobom. I mogu onda i da placem, da se smejem, da mi je toplo ili ... To je za mene tekst, poezija, pesma, muzika, zivot ... vecnost.


Ali mi se svida ....

da, Dylan i Waits su braca po pesmi,....ili mozda pre otac i sin.
a to bi mogli biti i Cash i Cave, najvise po glasu.



Raspucin Raspucin 16:38 01.08.2007

Re: alkoholicar

pa to i nije moglo biti toliko skoro, posto pomenuti gospodin vec 3-4 godine ne svira gitaru, vec klavijature.
i od tada nije vise ni Bob Dylan ni gospodin sa flasom, od tada se igra zove sasvim drugacije.

medjutim za Alice se slazem. a i tu je sve u glasu. to treba otpevati.

I ako zatvoris oci, vidis celu scenu pred sobom. I mogu onda i da placem, da se smejem, da mi je toplo ili ... To je za mene tekst, poezija, pesma, muzika, zivot ... vecnost.

johnny011 johnny011 18:02 01.08.2007

Re: alkoholicar

jes' da nije, ali neka bude da jeste

November

No shadow
No stars
No moon
No care
November
It only believes
In a pile of dead leaves
And a moon
That's the color of bone

No prayers for November
To linger longer
Stick your spoon in the wall
We'll slaughter them all

November has tied me
To an old dead tree
Get word to April
To rescue me
November's cold chain

Made of wet boots and rain
And shiny black ravens
On chimney smoke lanes
November seems odd
You're my firing squad
November

With my hair slicked back
With carrion shellac
With the blood from a pheasant
And the bone from a hare

Tied to the branches
Of a roebuck stag
Left to wave in the timber
Like a buck shot flag

Go away you rainsnout
Go away, blow your brains out
November
MuadDib MuadDib 20:54 12.08.2007

Nemojmo, nemojmo...

Ако су за Бинг Крозбија говорили да пева као кроз олук, мени се чини да Џонијев баритон долази из дубине пећине а онда излази кроз плавичасту челичну цев колта 45...
Џони Кеш је одрастао усред економске депресије 1930-тих као једно од седморо деце сиромашног фармера у Арканзасу, а гитару је научио да свира од своје мајке. Прославио се сопственим хитовима Folsom Prison Blues и I Walk the Line средином 1950-тих, у истој дискографској кући (SUN) која је лансирала Елвиса Преслија и Џери Ли Луиса. До своје смрти 2003. године остао је веран кантри стилу . Током каријере дуге 33 године освојио је 11 Гремија и свакојаких других награда и у САД га обожавају и сматрају га једнако вредним делом националног наслеђа као и реку Мисисипи или Стеновите планине.
Али Џони Кеш је највише од свега уживао у томе да одржава бесплатне концерте по затворима. Имао сам LP плочу на којој уживо запева у злогласном затвору: ''San Quentin, I hate every inch of you!” после чега (може се лако замислити) уследе лудачке овације подивљалих робијаша.Ову плочу сам, током тешких година 1993-2000., продао са још преко 400 других.
Пуно тога се у међувремену и вратило. Хвала торентима. А понајвише хвала Вама Даниела за тип, као и за веома инспиративан приказ троструког CD-a: сада знам шта ћу следеће потражити.
Daniela Stojkovic Daniela Stojkovic 09:04 13.08.2007

Re: Nemojmo, nemojmo...

Uzivajte u Sirocicima ... dajte im vremena da vam srastu za srce. Gruba i divlja su to deca, vecina, neki su doduse fini i meki, i ne zamerite im odmah nakon prvog slusanja, odrasli su bez ljubavi i sada sami, pusteni u svet istu traze.
U njihovo ime trazim/molim samo malo strpljenja ... a nakon toga ... naci cete sami vi vec svoj put.


Kazezoze Kazezoze 17:37 13.08.2007

Re: Nemojmo, nemojmo...

kad se vec spominju glasovi koji dolaze iz 'dubine pecine' evo jednog neobichnog;-)
Daniela Stojkovic Daniela Stojkovic 18:38 13.08.2007

Re: Nemojmo, nemojmo...

Hej, ne mogu da otvorim 'pecinka' ...
Kazezoze Kazezoze 21:04 13.08.2007

Re: Nemojmo, nemojmo...

chudno, meni se otvori)))
Daniela Stojkovic Daniela Stojkovic 08:21 14.08.2007

Re: Nemojmo, nemojmo...

Cak ni Suzame, Sezame, Surdulice ne pomaze!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana