Ruke su se tresle od uzbudenja, imala sam “leptirice” u trbuhu, put od postanskog sanducica u prizemlju do CD playera u stanu na drugom spratu trajao je predugo. Seprtljavo sam razbusala uredan paketic, gurnula prvi disk, pritisnula “play” i …
Orphans sadrzi 54 pesme na 3 cd-a Brawlers, Bawlers i Bastards sa rucno ukoricenom knjigom tekstova i fotografija upakovanom u metalnu kutiju, ali ono sto me je cekalo unuta je unikatan dogadaj na koji me nista u mom zivotu do sada nije moglo pripremiti.
Cela ova luda stvar pocela je kao kolekcija rariteta, odbacenih melodija i tekstova od kojih su ovde neki preziveli u novom ruhu, izmedu ostalih sa The Ramblin’ Jack Elliot tribute i dve Ramones stvari. Prvobitna ideja je bila da se ista, neobradena kolekcija izda kao album, ali … Waits je nakon prvog preslusavanja odlucio da “the thing sucks” i kao i svaki umetnik koji drzi do svog ugleda, glavom punom ideja i vremenom na svojoj strani, odlucio da preradi stare stvari i snimi nove. Iz razloga da citava stvar dobije na elasticnosi, ali i zadrzi svoju originalnost i grubost. Rezultat je ovaj tri-diskovni album sa tri imena i tri teme.
Prvi disk Brawlers je rock i electic-blues koji ide duboko u korene americke muzike. Ovo je sjajan disk iz prostog razloga zato sto ovako nesto Waits nije izdao nikada ranije – doduse blizu su Heartattack and Wine sa jedne strane i Mule Variations sa druge. Putovanja, kajanje, ubistva, patnja i tuga su samo neke od tema koje se ovde spretno mesaju. Ovaj “vintage roadhouse” je pun prica o americkom drustvenom otpadu, kriminalcima i kafandzijama sa imenima kao Blakjack Ruby i Scarface Ron. I tek kad ti se uho navikne na ovu atmosferu ceka te iznenadenje – The Road to Peace! Tekst je vrlo lako mogao da se pokupi iz dnevnih novina o izraelsko-palestinskom sukobu i pocinje sa: ”Young Abdel Madi Shabneh was only 18 years old…” i proziva imena kao Mahmoud Abbas, Ariel Sharon, Henry Kissinger i George Bush. Jednostavno ponavljanje gitare i bubnja podseca na ritam tradicionalnih jevrejskih melodija i rezultat je jedna od onih cudnih politickih pesama od koje se koza jezi. Samo da pomenem, tu je izmedu ostalih i balada, meni jedna od omiljenijih, Bottom of the World koja zvuci kao “old country gospel” sa uvodom: ”My daddy told me, lookin’ back, the best friend you’ll have is a railroad track”; i The Return of Jackie and Judy, prethodno izdata na Ramones tribute albumu We are happy Family (2003.)
Bawlers je most izmedu prvog i treceg diska, a i lako se uoci zasto – najpristupacniji od tri. Uho, a i dusa, brzo naviknu na njegovu atmosferu. Za Bawlers treba izvaditi maramicu za srceparajuce tekstove balada You Can Never Hold Back Spring iz Roberto Benigni-jevog filma The Tiger and the Snow; (ma znate to je ona scena kad se Benigni u svojim snovima zeni u donjem vesu, a njegova nevesta je klokanica), Tell It to Me, koji je poznat kao duet pod imenom Louise sa Ramblin' Jack Elliott tribute. Ovo je ukusan gulas sacinjen od country balada, valcera, ljubavnih i barskih pesama koji ti bez dvoumljenja cupaju srce. Tu je i “dirty-gritty” verzija pesme The Long Way Home zbog koje mi se cini da Norah Jones u svojoj verziji iste zvuci kao da se izvinjava sto joj kasni voz. I naravno tu je originalna, usamljena i melaholicna obrada Ramones Danny Says posebno namenjena onima koji vole da se osecaju skroz pateticno.
Ali prava zabava pocinje na trecem disku, Bastards, gde se mesa poezija Bukovskog i Kerouaca, gde cete naci cudne, izvrnute i nestvarne price i dogadaje, od dokumentarne stvari Armi Ants gde se ide u detalje o ubilackoj prirodi insekata do kabaretsko-karnevalske pesme What keeps Mankind alive na tekst Bertolt Brechta i muziku Kurt Weilla.
Ovaj disk je zaista eksperiment “na ivici” i upozoravam - nije za svacije usi, posebno ne za one koje koje nemaju naviku slusanja Waitsa. (Sto ne znaci i da ne bi trebalo da pocnu!). Istinska mesavina svega i svacega u kome nema pravila, sa Waitsovim glasom kao epicentrom i jedinom vodiljom kroz nepoznato. Ali kakav glas? Sigurno ne onaj koji ce vas ostaviti ravnodusnim! Sa toliko ekspresija i nijansi, glas koji ovde sapuce, cvili, pripoveda, peva, krci, pisti, mumla, smeje se. Taj isti glas nosi i povezuje pesme i monologe sa ovog diska i poziva vas da udete u njihov svet.
Pomenucu na kraju jos samo neke od stvari sa ovog diska: monolog-prica pred spavanje Children’s Story, zatim citanje poezije Bukowskog Nirvana i mozda najoriginalnija stvar ovde - balada Altar Boy, post-moderna salonska pesma koja bi ucinila cak da i Bobby Short pukne od besa.
Orphans je, kao i obicno u slucaju sa Waits-om, koproduciran sa Kathleen Brennan, njegovom suprugom i bliskim suradnikom, a i lista muzickih suradnika je zavidna. Meni je interesantan detalj da su dvoje od njegove dece, Casey i Sullivan, takoder prisutni na albumu, na bubnjevima i gitari. Ali sa pravom moze se reci da je jedini muzicki instrument ovde bitan Waits-ov originalan, nesvakidasnji glas!
Sta su zapravo Orphans pitacete se na kraju? Neobican muzicki poduhvat koji obuhvata gotovo sve poznate zanrove americke muzike, mozda i neke
koji tek treba da budu definisani? U svakom slucaju. Ali Orphans su mnogo vise od toga.
Kako stvari stoje svaki novi album Toma Waitsa jeste dogadaj, voleli vi njegov rad ili ne. Njegova muzika jeste fantasticna, covek jeste genije, ali nije to samo muzika – to je putovanje na koje se niko do sada, sa izuzetkom mozda Boba Dylana, nije usudio da krene. I ako imate srece da putujete sa Waitsom moj savet je – vezite se!
p.s. – Jedna natuknica: Orphans je izdat u Evropi 21. Novembra 2006. Ovaj tekst je napisan dakle pre dosta vremena i do sada je spavao na mom desktopu cekajuci svojih 15 minuta slave jer registracija na Blog B92 dugo nije bila moguca.