Nedavna najava novoizabranog američkog predsjednka Baracka Obame - da će odmah po polaganju zakletve (20. siječnja) početi proces zatvaranja internacijskog logora Guantanamo, te povlačenja američke vojske iz Iraka, otvara pitanje: je li „rat protiv terorizma" gotov?
„Rat protiv terorizma" je bila glavna ideja na kojoj se temeljila američka vanjska i sigurnosna politika nakon 11. rujna 2001. Ona je omogućavala jednu vrstu povratka na stanje koje je vladalo u „Hladnom ratu" (1949-1989), i za koje se mislilo da je konačno napušteno padom Berlinskog zida, prije sada skoro već dvadeset godina. Odmah nakon 1989, naime, svijet je - objašnjavali su Amerikanci - postao jednopolan, a SAD su u tom svijetu sebe vidjele kao jedinu supersilu. No, 11. rujan je Americi pokazao da čak ni ona nije sigurna, te da i dalje ima opasne (iako manje vidljive i uglavnom nedržavne) protivnike.
Nakon 11. rujna 2001. mijenja se karakter američke politike prema drugima. Amerika se vraća na retoriku i političku praksu „Hladnog rata". Bori se protiv neprijatelja - i „neprijatelja". S jedne strane: svima je vidljivo da ima stvarne i opasne protivnike. S druge, međutim, ponekad i sama konstruira ideju o opasnostima, ne bi li opravdala svoje vanjskopolitičke i sigurnosne akcije: invaziju Iraka i otvaranje Guantanama.
Obamina najava da će se povući iz Iraka i ukinuti Guantanamo, dakle, pokazuje da je on možda spreman potpuno napustiti retoriku „rata protiv terorizma". Problem je, međutim, u tome što se on „nema gdje vratiti": onaj svijet koji je postojao od 1989. do 2001 - u kome je Amerika bila jedina supersila - više ne postoji. Obama će, dakle, morati stvoriti novu sliku svijeta i pozicionirati svoju Ameriku unutar te slike.
Kakva će ta slika biti? Obama bi morao prihvatiti da je današnji svijet u velikoj mjeri „multipolaran", i da u njemu Amerika predstavlja vjerojatno najsnažniju, ali nikako ne i jedinu globalnu silu. Amerika bi morala - i simbolički i stvarno - pokušati uspostaviti neku vrstu „oligopolskog" političkog poretka, u kome bi pitanja ekonomske i političke sigurnosti bila dogovarana između postojećih „regionalnih sila". To su, prije svega, Europska Unija, Rusija i Kina, a možda i Indija, Indonezija, Iran i Brazil. Najspornije će biti uključivanje Irana, koji je u dugom procesu transformacije od „teokracije s demokratskim elementima" prema (možda) „demokraciji s teokratskim elementima". Pitanje odnosa prema Iranu nije, dakle, slučajno bilo jedno od najosjetljivijih tema same američke predsjedničke kampanje. No, bio Iran unutar ili izvan tog novog „oligopola", sigurno je da će i neka zemlja islamskog svijeta morati biti uključena.
Pomicanje s „jednopolnog" na „višepolni" međunarodni poredak stvorit će i novu šansu za Europsku Uniju - ali samo ako ona bude u stanju uspostaviti bar minimalnu razinu unutrašnje kohezije. Ako to ne bude mogla, Britanija, Njemačka i Francuska (a možda i Poljska) bit će glavni pojedinačni kandidati za status evropske "regionalne sile".