SKADARLIJA KOJE VIŠE NEMA

normalan1 RSS / 20.11.2008. u 10:07

 

Skadarska ulica ucrtana je u plan Beograda 1854. godine; trinaest godina kasnije pojavljuje se i na urbanističkom planu, a sredinom 1872. dobija ime koje i danas nosi. Za vreme austro-ugarske okupacije, Skadarska postaje Ružina ulica. I to je jedini put kada joj neko menja ime, što za bezbroj beogradskih ulica nije slučaj.

Zanimljivo je da je sredina ulice, kojom je tekla voda u kišnim danima bila i administrativna granica palilulskog i dorćolskog kvarta. Ta preteča moderne kanalizacije, bila je i svojevrsna zabava za ljubitelje skadarlijskih noći, ali i ne samo zabava već i izbeglištvo od žandarskih batina. Naime, palilulski(desni deo) ulice, po kvartovskim pravilima bio je spas za mnoge noćobdije, pijance, muzikante kada bi se desnom, dorćolskom stranom pojavili žandari koji bi ih batinama uterivali u javni red i mir. Dorćolski strožiji propis o javnom redu i miru, nalagao je da se isti striktno poštuje, te bi na pojavu žandara vesela bratija preskakala kanalčić i uz ciku, viku, ćemane i po koju pijanu psovku častila dorćolske žandare. Što se tiče psovki ni ovi im nisu ostajali dužni, mahali bi batinama, pretili, ali kanalčić nisu prelazili.

Priča se da su beogradski boemi(glumci, slikari, književnici…) zaposeli kafane Skadarske ulice početkom XX veka, kada je srušena kafana “Dardaneli” koja se nalazila na mestu današnjeg Narodnog muzeja, u kojoj su do tada najviše obitavali.

Tada su po Skadarlijskim kafanama lumpovali: Bora Stanković, Jovan Jovanović Zmaj, Stevan Sremac, Đura Jakšić, Ivan Meštrović, Janko Veselinović, Čiča Ilija Stanojević, Antun Gustav Matoš, Tin Ujević, Radoje Domanović, Milovan Glišić, Vojislav Ilić, Simo Matavulj, Stanislav Vinaver, Dobrica Milutinović, Rade Drainac, Pjer Križanić, Toša Jovanović, Vela Nigrinova, Branislav Nušić i još sila umetničke vesele bratije.

Ovde su nastajala mnoga dela, pisane pesme, koje se i danas pevaju na salvetama, kafanskim čaršavima a za tako napisanu pesmu moglo se i dobro popiti i dobro pojesti. Priča se da je svoju pesmu “Otadžbina” Đura Jakšić napisao na masnom papiru u kome je bio zavijen netom pojeden burek.

Anegdota o Đuri ima bezbroj, jedna glasi: naši književnici su i pre mnogo godina dangubili po kafanama i lupali glavu kako će kad dođe vreme fajrontu da plate račun. Tako je primera radi Đura Jakšić predložio krčmaru da mu napiše pesmu, pa, ako mu se svidi, da gazda ne naplati večeru. Večeru je posle više pokušaja zaradio tek ovim dvostihom: „Ej, keso moja sa mnogo dinara. Izađi iz džepa, isplati krčmara“.

Međutim kniževnici se nisu samo nadmetali sa gostioničarima, već i sami među sobom, tako su sedeli u kafani za dva različita stola srpski pesnici Đura Jakšić i Radomir Brzak. U jednom trenutku konobar donese Đuri Jakšiću ceduljicu od Radomira Brzaka na kojoj je pisalo:

"Stihoklepcu koji je svakom mrzak, mućak jaje, mućku daje, Brzak."

A Đura mu na poleđini pomenute ceduljice odgovori: "Oj, pesniče glasa štura! Pa zar daje koji prosi? Pa zar ćuran jaja nosi? Đura."

Opet, Čiča Ilija Stanojević je ulazeći u jednu od skadarlijskih kafana glasno doviknuo kelneru: “Žedan sam!”, kelner mu brže bolje donese bokal s vodom i čašu. Ćića Ilija ga mrzovoljno pogleda i reče: “Nisam hteo da se kupam nego sam rekao da sam žedan. Daj vina!”

Današnja Skadarlija nikako da pomiri XIX i XXI vek. Zbratimljena sa umetničkim kvartom Pariza Monmartrom(1977. godine) danas je ona turistička atrakcija iz kojih se i dalje čuje muzika tamburaša sa pesmama skadarlijskih boema iz malo preostalih starih kafana ali i glasna muzika iz kafića, klubova… Na njenoj kaldrmi ne oseća se samo miris ćevapa i pljeskavica već i palačinki, hot-dogova, hamburgera… Samo oni retki, koji osećaju mirise i zvuke prošlosti, ulazeći u, sada više ne, zadimljene kafane, dok im kelner uzima kapute, s nevericom protrljaju oči i vrate se u stvarnost: samo njima učini se da na mestu garderove stoji čiviluk sa velikim crnim šeširom Radoja Domanovića, polucilindrom Branislava Nušića, kaputom Đure Jakšića. Protrljaju oči, a na stolu umesto čokančeta domaće rakije služe se pića, čija imena naši stari pesnici ne bi ni izgovarali da ne bi “krjali jezik”.

Ova knjiga je priređena za sve one kojima su pesme skadarlijskih boema na srcu. Kada ih budete “skidali” na gitari, klavijaturama ili pevali a nešto osetite u grlu, to je poziv da se podsetite velikana koji su uz te pesme dočekivali jutra u Skadarliji. Natočite jedan čokanćić, ma nema veze, čašicu domaće rakije(kakve brlje po mogućstvu) i kapnite koju kap na tepih. Ako vam se pričini neko od gore pomenutih, ne bojte se, prizivanjem njihovih duhova prizvaćete najlepše godine stare Skadarlije, godine kojih više nema!

 


 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana