U razmaku od 30 godina, ovaj argentinski fotograf, u društvu svoje kamere i članova porodica i prijatelja, posećuje ista mesta na kojima su fotografisani zajedno sa svojim bližnjim koji su kasnije „nestali". Pokušava da iznova napravi fotografiju ali ovog puta bez voljene osobe.
Praznina boli.
Pitao sam ga kako je došao na ideju da uradi ovako nešto. Odgovorio mi je samo da praznina boli.
Ne mogu da izdržim i nastavljam.
Nedostatak, odsutnost. Jednostavno je, samo dve fotografije. Dve fotografije i imamo fatamorganu. A onda ona dobije formu i kontekst. Starija fotografija je original. Novija je proizvod rekreiranja. I dobijemo dijalog, dijalog između pristunih i odsutnih, onih koji su tu i onih kojih više nema. Faktor vremena i okolnosti i ljudi koji nisu ljudi. Vidi se da je ovih 30 godina prošlo sa permanentnom prisutnošću odsutnosti. 30 godina proživljenih i 30 godina neproživljenih onih koji se nestali, onih koji su ubijeni tokom diktature u zatvorima, posebnim kućama za torturu ili jednostavno izbačeni iz vojnih aviona u Atlantski okean dok su još bili u životu.
Mislim da je to, precizno rečeno, ono što čini velikim ove kratke momente svakodnevnog života običnih ljudi. Taj kapacitet da se govori o prošlosti - kako ljudi tako i društva - i na kraju samog života. Ne poznatih, velikih, važnih ljudi ili događaja. To su momenti koji nisu zabeleženi uudžbenicima istorije ali čine istoriju. Svaka slika predstavlja istoriju.
Koliko li bi se ovakvih i sličnih fotografija moglo napraviti u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu?
http://www.youtube.com/watch?v=cnJ_c8jJQfI