Rođena sam u Ulici bratstva i jedinstva.
Ulica i jeste i nije mala, što će reći, par kuća u parnom i par u neparnom nizu, ali višekatnice, pa bilo živahno u njima. Živjelo se, radilo, za sunčana vremena vješao čisti veš na prozore, a prljavi gurao po skrivenim ćoškovima stanova. Djeca se igrala po dvorištima, susjedi uzajamno pomagali, ponekad neki podviknuo na onog drugog ili komšinica komšinici – skoro pa iz milošte – kose počupala, ali nikada se ozbiljnije kavge nisu događale.
Svaka kuća imala dvorište, neka veće, neka manje. I u svakom neke zanimljivosti. Kod jednih lijepo uređeno dječje igralište, kod drugih bilo praktično klofati tepihe, treći imalo bazenčić oko kojeg se skupljalo za ljetnih vrućina, dok se u drugima lijepo bilo polijevati komšijskim šlauhom i graditi kule u pješčaniku, jedno u hladovini prastarog oraha prosto stvoreno za popodnevno ispijanje kavica, u jednom pod konac poslagana drva za zimu – dušu dalo za dječje pentranje i igre „indijanaca i kauboja“ ili „partizana i Švaba“.
Kako je sve podložno promjenama, tako i ulici u neko doba promijeniše ime i nazvaše je Ulica Svoj Na Svome. Zapravo, prvo je došlo da su su susjedi i komšije počeli nekako čudno ponašati, svađe postajale sve glasnije, prestalo se ići jedni drugima u dvorišta i stanove, neki čak stanove i napustili – što od straha, što jer ih potjeralo, prozori se sve rjeđe otvarali i za lijepih dana. I tako, mic po mic, ozbiljno se zametnula kavga, udarilo jedno na drugo, ... ma, šta da vam pričam kad sve znate.
E, jelte, sve se mijenja, ali i sve dođe kraju, znamo. Ona najgora gungula prošla. Tako i ulici u kojoj sam rođena i odrastala opet promijeniše ime. Sada se zove Ulica Mili Moji Kuda Koji. Čini mi se da će se ovo zadnje ime duže zadržati.
Ja bila odselila iz ulice svog djetinjstva baš nekako u predvečerje velike gungule. Otišla u drugi grad, pa onda, reko´, da isprobam još jedan i tako par puta, dok se nisam skrasila tu gdje sam. I prija mi, šta da vam kažem.
Nego, znam ljude iz moje ulice, one o kojoj vam pišem. Odoše i oni onomad ili nešto kasnije, pokupiše stvari, a neki samo s glavom na ramenu. Rasuše se po drugim kvartovima ili odoše kao i ja na neka dalja mjesta. Čujem ih ponekad, ponekad ih čitam. I ne mogu da shvatim: otišao narod iz naše ulice, iz nekih zgrade većina iselila, iz nekih tu i tamo netko. Neki kao da nisu otišli. Tko o čemu, a ti isti samo pričaju o našoj ulici, o svojim bivšim zgradama. Te je loše renovirana, te ružno ofarbana, te komšijska bolje prošla u gunguli, te ne valja kućni savjet, te u kućnom savjetu one susjedne zgrade sve banda lopovska, te kućni savjet zgrade iz koje su otišli mafija pogana, te ... ma, stalno nešto žubore.
Pitam ja ponekad: je l´ , a kakav je taj grad u kojem sada živiš? Kakva ti je ulica, kuća? Šta se događa? Nerviraš li se što ti pred ovom sadašnjom kućom parkirali javni kontejner? Znaš li te ljude iz kućnog savjeta zgrade u kojoj živiš, susjede tvoje? Poznaješ li kućni red tamo gdje si? Onda blenu neki, nelagodno nekima, neki bi da se svađamo. Šta se to mene tiče, kažu. Nego: kako ja podnosim da zgrada našeg djetinjstva tako propala? Baš ih briga za to gdje su, to je privremeno. (Privremeno kao što je i život privremeno dan nam na korištenje, mislim ja.) Nego se usprdežili oko djedovine, oko onog što su napustili i gdje se vjerojatno nikada neće vraćati. Pa bi da ove nove stanare prosvijetle kako treba i kako treba domaćinski kuću voditi.
A prema kući u kojoj sada žive, ništa domaćinski. Tamo jedu, spavaju, gledaju televiziju, podižu djecu, odlaze na i vraćaju se s posla, tamo stavljaju večerom glavu na jastuk, a jutrom ustaju. Komšije slabo poznaju, ne zanima ih kućni savjet, ni boja fasade, ne zanima ih kakvo im je dvorište i kako mogu pridonijeti da svima u zgradi, pa i komšiluku bude dobro. Tamo nisu svoj na svome, pa što da se trpaju?
Nego brigu briguju i zanovijetaju kako treba da je u Ulici Mili Moji Kuda Koji. Koju su tijelom napustili. A duša tek treba nekamo da stigne.