U doba kraljeva, podaniku se govorilo: Nekad si bio podanik Kralja A, sada je Kralj A mrtav i - gle čuda! – ti si podanik Kralja B. Onda je stigla demokratija, pa je podaniku ponuđen izbor: Da li ti (kolektivno) želiš da nad tobom vlada Građanin A ili Građanin B?
Običan čovek rado bi rekao: Ponešto od A i ponešto od B, a u drugim prilikama ni A ni B već nešto sasvim drugačije. Država odmahuje glavom. Moraš izabrati, kaže država: A ili B.
Kao što bi u doba kraljeva naivno bilo misliti da će kraljev sin prvenac biti najsposbniji za vladanje, tako je i u našem dobu naivno misliti da će demokratski izabran vladar ujedno biti i najsposbniji.
*
Nekada davno postojali su ratovi (Trojanski rat, recimo) u kojima su se hrabri potezi neprijatelja priznavali, uvažavali pa i pamtili. To poglavlje istorije je po svemu sudeći zaključeno. U današnjim uslovima niko ne prihvata, čak ni u načelu, da i neprijatelj može imati heroje. Na Zapadu se bombaši samoubice smatraju nižim od običnih gerilaca: bombaš samoubica bori se – ako se može reći da se on uopšte bori – prljavim sredstvima.
Vojni preduzimači u SAD rade na stvaranju bojnog polja imperijalne budućnosti na kojima vojni kadar više neće morati da bude fizički prisutan, gde će smrt i razaranje (ljudskom) neprijatelju stizati od vojnika-robota koje elektronski navode tehničari smešteni na nekom ratnom brodu stotinama milja daleko ili čak u nekoj komandnoj sali u Pentagonu.
Pred takvim protivnikom, šta preostaje čoveku koji bi da sačuva čast nego da očajnički i ekstravagantno odbaci sopstveni život?
*
U jednoj knjizi o drevnoj grčkoj religiji, esej autora iz Lajdena po imenu Versnel posvećen je izvesnom broju ispisanih olovnih pločica otkrivenih u hramovima antičkog sveta. Kako se ovim pločicama priziva božja pomoć u ispravljanjeu neke nepravde nanesene moliocu, Versnel ih naziva «kletvene pločice».
Jedna kletvena pločica, četvrti vek pre Hrista, ostavljena u Serapisovom hramu: ....Onako kako on nanese nepravdu meni i mojoj deci, tako neka Serapis i bogovi učine da njega ne sahrane rođena deca te da ni on sam ne mogne sahraniti svoje roditelje. Dokle god ova moja optužba protiv njega ovde leži, neka ga najcrnje muke snalaze, kako na kopnu tako i na moru...
Drama koja nam se upravo odigrava pred očima jeste drama vladara, Džordža V. Buša, čiji hibris leži u poricanju moći kletve bačene na njega i prokletstva uopšte; vladara koji ide čak i korak dalje i tvrdi da on ne može počiniti zločin, budući da sam donosi zakone kojima se zločin definiše.
Prokletstvo oživljava u trenutku kad moćan čovek zastane i u sebi kaže, Ljudi govore, ako počinim ovo delo, da ćemo ja i moj rod biti prokleti – da li da nastavim ovim putem? A onda sam sebi odgovori, Pih! Bogovi ne postoje, ne postoji nikakvo prokletstvo!
Taj bezbožnik navlači prokletstvo na sebe i na svoje potomke; a potomci, za uzvrat, proklinju njegovo ime.
*
Ljudi koji tvrde da iza svake osobine svakog organizma leži istorijat selekcije kroz nasumičnu mutaciju morali bi pokušati da odgovore na sledeće pitanje: Kako to da intelektualni aparat koji se razvio kod ljudskih bića po svoj prilici nije sposban da iole razgovetno pojmi vlastitu složenost? Zašto mi, ljudska bića, po pravilu osećamo strahopoštovanje – nekakvo uzmicanje uma, kao nad provalijom – kad pokušamo da pojmimo, dosegnemo, izvesne stvari, stvari kao što su poreklo prostora i vremena, biće i nebiće, priroda razumevanja samog? Ne vidim kakvu nam evolucionu prednost daje ta kombinacija – nedovoljnost intelektualnog dosega naporedo sa svešću da je taj doseg nedovoljan....Intelektualni aparat obeležen svesnim znanjem o svojoj nedovoljnosti predstavlja evolucionu aberaciju.
---------------------------------------------
I dok, u toj knjizi koja ruši sva pravila žanra, čitate eseje o tome «šta je naopako u današnjem svetu» obavezno bacite pogled ispod tanke crte, na marginu. Tamo, umesto tvrdih stavova koji režu do kosti, teče nežna i setna ljubavna priča:
Prvi put su je moje oči ugledale u perionici. Ima crnu, crnu kosu, kosti lica kao izvajane. Neki zlatast odsjaj na koži, plamsav, to bi mogla biti umesna reč. Crveni haljetak i tange. Dok sam je posmatrao, polako me je obuzimao sve jači bol, metafizički bol, kojem nisam ni pokušaavao da se oduprem.
Ne, nije to bila loša godina. Naprotiv.
Bila je to još jedna dobra godina, majstore.