Nostalgija

[03] LUCIDA INTERVALLA: PLAçA DE CATALUNYA

bojan ljubomir jugovic RSS / 26.11.2008. u 15:11

1312_1074937989667_4274_n_zps9c0800a7.jpg

    Otvaram oči i ti si slikarka kojoj sam nakon toliko godina napokon došao u posjetu u atelje u mali grad u unutrašnjosti ali nikako ne mogu da se sjetim u koji. Još uvek si lijepa - vezuješ svoju dugu plavu kosu u rep, mirišeš na Nivea šampon, izazovno si meka, u stvari samo mi djeluješ tako (nismo se još dodirnuli), primjećujem da povremeno češeš lijevo rame, što znači, ako se dobro sjećam, da si srećna ali ti ne vidim oči jer nosiš velike plastične naočari sa tamnim, grimiznim staklima i ružičastim okvirom. Sa njima izgledaš nekako baš smiješno i ja ti se smijem od srca ali kada me pitaš zašto se smijem, iz nekog razloga (strepim od tvoje reakcije - udaljili smo se, šta li?) ne želim da ti priznam zbog čega već brže bolje izmišljam da sam se sjetio jedne stare anegdote o nekom tipu sa studija koga smo u šali prozvali Otrov.

   Ti se naravno ne sjećaš Otrova pa ti ja polagano pričam o njemu dok nam na štednjaku u dnu prostorije pripremaš kafu i usput govoriš kako od kafe vremenom požute zubi. Pritom, baš kao nekad, namjerno pokazuješ svoje koji su i dalje besprekorno lijepi i čisti - kao sa reklame za Aquafresh - a ja osjećam kratkotrajnu nelagodu i nastavljam anegdotu.

    Međutim, kad je okončam ti se uopšte ne smiješ (zašto? to mi je čudno) i ja sad jedno izvjesno vrijeme proživljavam neku vrstu blamaže, bez obzira što si to ti, osjećam se neugodno, ispada kao da sam stvarno nespretno ispričao neki odličan vic. A znam da nisam. Priča je zaista smiješna, solidno sam je dočarao samo se ti iz nekog razloga ne smiješ. Ne mogu da povjerujem da ne kopčaš. Zanima me šta misliš ali ti samo ćutiš, kao da ti je neko ovdje oduzeo moć govora.

    Ućutim i ja i gledam u jedan tvoj rad, veliku uramljenu sliku okačenu na zidu između prozora. Na njoj je vjerno prikazan gospodin u godinama, razbarušene kose u crnom odijelu i bijeloj košulji kako sjedi ispred zavjese i kao da pokušava da govori na fiksiran mikrofon ispred sebe dok u ustima ima nekakvu krpu roza boje. Izgleda poprilično čudno, ali djeluje mi srećno. Samo u želji da se otrgnem tišine i nelagode, pohvalim ti rad a ti se tad glasno nasmiješ. Onako, grohotom. I dok u meni raste nada da si tek sad ukapirala onu anegdotu o Otrovu, ti mi saopštavaš jasno i glasno, bez pardona, da sam prava pravcata neznalica, da to uopšte nije tvoj rad, da to čak nije ni slika već zapravo uvećan kadar izdvojen iz video snimka skinutog sa You Tube-a u kojem neki slavni američki režiser žvaće tople ženske gaćice.

    I da, jeste, kad malo bolje pogledam, meni sad taj nastrani, perverzni dedica izgleda poznat ali ja postajem ljut i više mi se uopšte ne dopada taj, taj imbecilni uramljeni kadar dok ti još dodaješ, uz obavezno „by the way“ kako više ne slikaš zato što, pucneš prstima, evo upravo sad možeš na Google-u pronaći svaku moguću ideju koja ti padne na pamet.

    Potom pričamo o tim tvojim raznobojnim grudnjacima različitih brojeva što vise duž zida prostranog ateljea okačeni o dugačku špagu kao da se suše ali se ne suše jer uopšte nisu mokri već je to, pojašnjavaš mi, tvoja nova “wonderbra“ instalacija radnog naziva „Ljubomora”, i odmah mi, u onom dobro poznatom sujetnom umjetničkom zanosu kakav ti je svojstven, približavaš čitav smisao tog tvog glupavog štrika sa grudnjacima i on mi naravno izmiče jer pritom upotrebljavaš termine poput „tipologija“, „geneza“, „restruktuiranje“, „generisanje“. Kažem „Izvini“, slegnem ramenima iako mi iskreno i nije žao što ne razumijem ali ti tvrdiš:

- “Oh razumiješ ti to, druškane, znaš ti vrlo dobro o čemu mi ovdje pričamo, ne pravi se lud, skidao si i ti nekad moje!“ - što možda treba da znači da to nisu tvoji grudnjaci već da si ih zapravo skinula sa nekoga ili da si ih, po svoj prilici, skidala sa više žena, modela, možda sa svojih ljubavnica ili tako nešto, pa bih zbog toga trebao da u potpunosti razumijem taj tvoj rad, budem ljubomoran na te žene ili šta već...

- „Gdje je Bahus – tu je i Venera.” - svečano kažem dok palim cigaretu uz kafu koju si nam (napokon!) servirala a kroz poluotvoren prozor se u tom trenutku začuje kako neko, dole na ulici, izbezumljeno viče:

- “Svijet nije po mojoj mjeri! Ovaj svijet nikako nije po mojoj mjeri!”

39079_1521324749057_3283079_n_zps023bf23e.jpg    I ja se u potpunosti slažem s glasom koji dopire sa ulice jer ovaj svijet nije ni po mojoj mjeri ali kada se odozdo začuje bolni ženski vrisak, potom još jedan muški, pa još nekoliko, mi oboje znatiželjno i oprezno prilazimo prozoru i tek sada se kroz njegovo zamašćeno, musavo staklo pregledno i sasvim jasno vidi Katalonski trg [Placa de Catalunya] koji vrlo dobro poznajem ali jedino preko Facebook-a, Wikipedia-e i Google Earth-a i ja tek tada shvatam da mi uopšte nismo u domovini već da smo u stvari u Španiji, to jest da ti sada živiš u prelijepoj i magičnoj Barseloni i uslijed tog saznanja - bez obzira što se dole na trgu odigrava nekakva drama, možda baš teška drama jer neki uvrnut tip sa lancima u po bijela dana bije ljude koji izlaze iz metroa a narod na trgu se povlači u panici pozivajući policiju u pomoć – ja se tako dobro osjećam, ali stvarno tako srećno i ushićeno da zaista imam potrebu da te zagrlim i podijelim to s tobom.

    Pogledam te, češeš svoje lijevo rame, skidaš te smiješne naočari i ja konačno mogu da vidim tvoje oči. U desnom ti još uvek treperi jedna mrljica za koju samo ja znam da postoji i samo ja znam kako se pokreće.

    I tako, stojimo pred tim napetim, stravičnim prizorom i grlimo se, nakon toliko vremena, osjećam, iskreno i nježno, bez obzira na sve one ružne stvari koje su se nekad desile između nas.“

Atačmenti

  • 01.jpg / 61.68 / KB image/jpeg


Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana