Daleko od ociju, daleko od srca

Na prostorima bivse Jugoslavije se oduvijek ponasalo kao da invalidi ne postoje, a ni sada nije bolje na zalost. Zajedno sa malom Sneki sam zavrsila osnovnu skolu u jednom od internata za djecu sa invaliditetom. Sada kad razmisljam o svemu uvidjam da sam, s obzirom da moj hendikep nije veliki, tu osnovnu skolu mogla da zavrsim i kod kuce. I nisam bila jedina koja je to mogla. Sjecam se Andre, Sabire i jos par drugih koji su recimo bili potpuno samostalni.

Medjutim stvari se nisu tako radile u bivsoj Yu. Ako imas hendikepirano djete u kuci podrazumijevalo se da ga posaljes negdje u neku ustanovu, gdje ce se drugi 'brinuti' o njemu. Pri tome se nije razmisljalo o cinjenici da se djeca koja imaju roditelje prave nekom vrstom sirocica. A tako sam se i osjecala. Godisnje sam provodila 4 mjeseca kuci, kao i sva druga djeca smjestena u takve ustanove, mjesec dana zimskog i tri mjeseca ljetnog raspusta. Doslo vrijeme za srednju...ista stvar. A onda je dosao i rat, pa sam postala i izbjeglica. Moji roditelji su mi bili i ostali stranci. Da ne bude zabune, ja ne krivim njih za odluku da me smjeste u te skole itd, pa to je jednostavno bilo normalno i svi su tako postupali. Ni ja sama nisam znala da to moze drugacije.
Onog momenta kada zavrsis skolu odjednom si prepusten na brigu ili nebrigu porodici koja te i ne poznaje. Ja sam taj dio preskocila, jer sam sa 17 godina izbjegla iz srednje skole u Podgorici u inostrantsvo. No to je druga prica. Ali mogu samo da zamislim kakav bi to proces bio, barem u mom slucaju.

Sada zivim vec 15 godina u Holandiji. Tek ovdje sam uvidjela da se stvari mogu rijesiti i drugacije. Jednostavno mi to dole nikada nije palo na pamet. Ovdje djeca idu u skole 'normalnog' tipa kao i sva druga dokle god je to moguce. A iznenadili bi ste se kada bi vidjeli kakvih tu sve vidova invaliditeta ima, pa je toj djeci i dalje omoguceno da idu u skolu u svom gradu/selu, da spavaju pod roditeljskim krovom ne bivajuci liseni roditeljske ljubavi i paznje koja je u tim godinama toliko potrebna. Drugim rijecima imaju normalno djetinjstvo kakvo bi sva djeca trebala da imaju (ne pricam sada o slucajevima gdje roditeljske ljubavi nema ni na vidiku). Naravno da postoje i internati za osobe koje iz nekih razloga zaista nisu sposobne da idu i gradske skole.

A onda stanes pa se zapitas zasto to kod nas nije bilo moguce? Naravano da je bilo moguce, barem u vecini slucajeva, ali zasto to nikome nije padalo na pamet i otkuda dolazi ta ideja da se djeca, pa cak i sa najsitnijim hendikepom salju u domove? Da li je drustvo zeljelo da se ne suocava sa djecom koja imaju hendikep? Tako je najlakse, jednostavno ih nema na ulicama, pa se onda kada zavrse te skole drzava dalje ne mora brinuti o njima, jer su svakako bili, a i ostace, nevidljivi. Za vrijeme skolovanja se manje vise podrazumijevalo da ta ista osoba nikada nece stupiti u radni odnos. Pa toliko je 'zdravih i sposobnih' lica na birou za rad, a onda bi neko trebao da zaposli bas tebe...sa stakom, u kolicima, govornom manom, haha...give me a break. Nakon zavrsene skole ostajes da sjedis kuci, a ako si nepokretan po mogucnosti u nekom stanu na trecem spratu bez lifta tako da ne dolazis u priliku da se mnogo pojavljujes na ulicama.

Prije dvije tri godine kada sam isla na godisnji odmor kod svojih svratila sam do grada u kojem sam zavrsila osnovnu skolu, mada taj grad i ne poznajem jer van tih zidova gdje sam se skolovala nikada nismo vodjeni na izlete u isti. Ali poznajem vrlo dobro taj krug od nekih dva kilometra u precniku. Posjetila sam prazne ucionice, nista se nije promijenilo, vrijeme kao da je stalo. Posjetila sam i sobu gdje sam spavala sa 11 drugih djevojcica sa kojim sam dijelila sudbinu. U sobi je sjedila mala grupa nove generacije nevidljivih. Porazgovarala sam s njima par minuta i bilo je vrijeme da se krene. Ma mogla sam ja da ostanem i duze, nigdje mi se nije zurilo, ali steglo me je jako u grudima pa sam zeljela sto prije da pobjegnem. Nevidljiva generacija me ispratila znatizeljnim pogledima, zeljna paznje i razgovora sa nekim ko dolazi izvan 'kruga'. Da, da draga djeco, postoji i svijet van tog 'kruga' ,ali za sve nas je lakse da vi ostanete unutra.