Jos koliko ima do pocetka casa?
Hej!!! zar to vec zvoni ?nevoljko je odgovorio drug iz klupi nesiguran cuje li se to skolsko zvono . Nije ovo bilo prvi put da je zagor ucione,ono bar na trenutke, nadglasavao inace glasno skolsko zvono. Bili smo drugi razred I vec smo postali "stari" gimnazijalci I malo ko se sjecao tih prvih nedelja u prvom razredu kad smo,jos ne poznavajuci jedni druge, s nekom strepnjom al I uzbudjenjem cekali prve profesore.
I ovog puta ocekivali smo jednog profesora po prvi put jer predmet psihologija pojavila se tek tad u nasem rasporedu. Hej, nismo vise bili "fazani I nismo vise imali taj "strah" I uzbudjenje cekajuci nekog novog profesora. Nitko nije imao bas nikakve informacije ko bi nam mogao biti professor, I nitko nije narocito mnogo ni pricao o tome.
Onda je poznati zvuk skripe vrata uvijek podrzan ehom velikog hodnika stvorio momentalni tajac u razredu. Kad po prvi put imate neki cas I ocekujete novog profesora nema toga djaka koji ne pogleda ka vratima. Ni ovaj put nije bilo drugacije,samo ipak neka cudnija tisina je vladala razredom ovaj put. Prizor koji je usljedio ucutkao je I one nahrabrije koji bi prvi nesto dobacili izazivajuci salvu smijeha.
Starija ggospodja ga je drzala ispod ruke istovremeno mu objasnjavajuci kako izgleda stol. Njegovi relativno mali koraci odavali su nesigurnost. Zena ga je Dovela do ivice stola I on je vec rukom opipavao po stolu I sad vec mnogo slobodnije krenuo oko istog ne prestajuci koristiti ruke kako bi valda osjetio oblik stola ,stolice.....
Nosio je tamne naocale I bilo mi je ovo prvi put da se susrecem s sljepim covijekom koji ce nama postati te godine professor psihologije.
Sjecam se da se salio taj prvi dan. Ne sjecam se oko cega, ali ono sto pamtim jeste taj osjecaj straha ili bolje reci nelagodnosti koje sam osjecao posebno dok bi lupkajuci stapom a nekad I bez istog prolazio pored I moje klupe dodirivajuci rubove klupa.
Nekad dok bih cekao gradski bus I on je stajao tamo s istom onom gospodjom koja bi ga svaki put kad smo imali cas dovodila I odvodila iz ucione. Nisam imao problem pricati s profesorima van skole ,il pozdraviti ih ako ih slucajno vidim, ali ovog puta nisam ni prisao profesoru psihologije. Taj osjecaj nelagode odvesce me svaki put na "sigurnu" distancu od njega kako na stajalistu tako I u samom gradskom prevozu. Nije ni cudo onda sto sam tek u drugom srednje imao prvi bliski susret s jednom sljepom osobom jer je tad nisam mogao izbjeci bar ne u razredu.
Boze kako moze ovako da zivi razmisljao sam dok sam gledao kako prelazi prstima po jednolicnom papiru citajuci nasa imena. Nelagodnost I strha dolazili su od neznanja o takvim ljudima I od straha da uopce I razmisljam o tome. Bilo je to po onoj narodnoj :daleko bilo,zlu ne trebalo.
Nepune dvije godine poslje izgubicu vid zbog radi "igranja vatrom, pardon ratom". S svojih 18 godina kao gimnazijalac ranjen sam u jednoj od mnogobrojnih "oslobodilackih" akcija u bivsoj nam zemlji. Doduse moj vid se godinama vracao ali ni blizu onoga sto bi nazvali nekim prosecnim vidom.
Deceniju poslje sudbina ce jos jednom pokazati kako zivot pise romane.
Ponovo I po prvi put nakon nesto vise od deset godina vraticu se u srednju skolu. Ovog puta kao ucitelj. Ne, meni nije trebao stap il jos manje da me neko uvodi u ucionu , ali moj vid je ostao ipak dosta ostecen dovoljno da bi bio kvalificiran kao "legally blind".
Moje prvo predavanje bit ce upravo 10 razredu ( isti razred koji sam bio I ja taj put kad smo dobili sljepog profesora".
Ucenici su ulazili u ucionu dok sam ja pripremao stvari na komputeru I primjetio sam da je nekima bas bilo cudno sto cuju moj computer kako "prica".
Bio je to moj prvi susret s djacima I odlucio sam nesto reci o sebi .
Trudio sam se malo nasaliti pa sam tako "zamolio" ove u zadnjim klupama da barem ne hrcu jer ja ipak losije vidim I bolje cujem.
Usprkos mom pokusaju da opustim tu prvu zategnutu atmosferu nije mi uspijelo.
Jasno sam osjecao njihovu nelagodu. Istu onu koju sam ja osjecao prema svom profesoru 15 godina ranije.
Sledeci dan odlucio sam im ispricati moju pricu o mom profesoru I mojoj nelagodnosti I strahu.
Prolazeci hodnicima skole cesto, nekad I precesto, mogao sam cuti ono hy mister pa nespretno izgovoreno moje prezime.
Djaci bi mi prilazili dok sam cekao ispred skole da sestra dodje po mene. Maltene uvijek sam bio "okupiran" I kolege su to gledale s nevjericom.
Za razliku od djaka neke kolege su hodnicima nekad suskali :"to je onaj ucitelj sto ne vidi dobro", zaboravljajuci valjda da taj ucitelj ipak cuje .
Poznat mi je taj strah I nelagodnost , ali nisu oni moji ucenici vec odrasli ljudi sta ja imam da im pricam o tom.
Cudili bi se kad bi im rekao da nemam nikakvih problema s mojim djacima.
Djeca mogu da budu zla,upozoravala me je moja mentorka prvih nedelja.
Ni blizu kao odrasli,odgovorio sam.
Na nama odraslim je da pomognemo djeci da pobjede strah nelagodnost I predrasude ,ali mozemo li to ako ih I sami imamo?
Ovo bi se trebali pitati izmedju ostalih i "odrasli"gradski oci glavne prestolnice.