Danas sam bio u „Ruskom caru". U tom sam prostoru sigurno bio pre više od dvadeset godina. Tada se „to" zvalo „Zagreb". Bilo je golo, brljavo i bazdilo je na menzu. Kad sam bio student u „Zagreb" sam svraćao češće. Jeo sam nešto što se nazivalo „ruska salata" od čega bi mi danas verovatno pripalo muka. Par puta sam popio i neku žestinu, onako s nogu, da bih se malo dokazivao.
Imao sam ceo sat do sastanka pa sam prvo, u krugu Trga republike, tražio neki kafić u kojem postoji bežični internet. Na kraju, otkrivam da on postoji samo u „Ruskom caru".
„Ruski car" je pravo ruglo kiča i jeftinoće. Mislim na estetski koncept a ne na cene proizvoda. Osoblje je obučeno u rubaške raznih boja: bele, plave i zelene. Srećom nisu u čizmama. Ventilacija je dobra, nema mirisa menze i teškog zadaha pušenja, čuje se neka diskretna (bljak) muzika na ruskom. (Ništa „Blatnaje pesme" ili Okudžava.) Oko tri sata „Ruski car" je poluprazan. Većina gostiju su turisti, verovatno oni koji dolaze rečnim brodovima. Pogledao sam malo u vitrinu sa kolačima i video basnoslovne cene kolača ukrašenih pistaćima. Onda sam naručio jednu produženu kafu sa mlekom (cena 170 dinara) uključio laptop i bez problema krenuo u svet. Bežični internet u „Ruskom caru" stvarno je odličan.
Kad neplanirano dobijem pola sata ili sat vremena onda je to pravi blagoslov. Tada mogu da napisem par pisama ili da započnem neku priču. Priče najčešće ostanu nezavršena za razliku od pisama. Iz „Ruskog cara" pišem prijateljima koji su donedavno živeli na Tasmaniji a sada su u Kardifu. Podsećam ih na kitove koje su mi živopisno opisivali kako su bili udaljeni manje od sto metara od obale. Onda se setim kako su komunicirali sa jatom delfina i dočekali Novu godinu na plaži.
U medjuvremenu „Ruski car" se skoro ispraznio. Razmišljam o tome kako je bruka da na takvom mestu bude ovakva kulturna travestija. To je, naravno, nešto što je u potpunosti prepušteno privatnoj inicijativi. Nije na gradskim vlastima da određuju koliko ukusa i mere moraju da pokažu vlasnici raznih kafana, poslastičarnica i kafića. Inspekcija će da kontroliše račune, higijenu zaposlenih, toalete... Kod „Ruskog cara" problem je, možda, i u tome što je u pitanju imitacija jedne tradicije koja se u Srbiji nije održala. Beogradski „Ruski car" ne samo da nema nikakve veze sa pređašnjom Rusijom ili, još više sa emigrantskom Rusijom u Beogradu, nego je njihova direktna negacija. Nisam bio u današnjoj Rusiji pa ne mogu to da upoređujem. Moguće je da je to taj model. Ipak, mislim da je tu mnogo više reč o tome da se udovolji opštem („kolektivnom") duhu vremena koji u Srbiji diktira selektivnu mistifikaciju i obožavanje prošlosti sa jedne strane, a sa druge, odsustvo svakog saznanja i pameti o sopstvenoj prošlosti.
Često pominjem suočavanje sa prošlošću na šta su mnogi veoma alergični jer misle da je ovde reč isključivo o Srebrenici i Ovčari. Suočavanje sa prošloću znači, po meni, suočavanje sa društvenom, političkom, a nadasve kulturnom situacijom u kojoj se slobodno mogu upoređivati i analizirati različiti vrednosni modeli. U Srbije je danas, na žalost, dovoljno nešto krstiti kao odbranu tradicije pa će svaka rasprava o tome kakva je ta tradicija uopšte bila, da li je potrebno da se oživljava, i šta nam ona uopšte znači, izgleda kao nešto krajnje blasfemično.
Kad vidim nešto poput „Ruskog cara" kao da vidim karikaturu svemu onome što se slavi kao lepa i dostojanstvena tradicija.