"Grad Beograd je odbio da nastavi finansiranje Svratišta 2009. godine.Ovakva odluka će nekoliko stotina dece koja žive i rade na ulici ostaviti bez obroka, lekarske pomoći, mesta gde se mogu ogrejati... - ovu informaciju sam dobila od Lazara Pavlovića, a može se pročitati i na facebook otvorenoj grupi za podršku "Sprečimo zatvaranje svratišta za decu ulice!!!!", ciji je oficer Milica Đorđević, a admin Milica Kolaković
Sergeja sam upoznala dok je Damir, fotograf, slikao kucu u kojoj se nalazilo Svratiste za decu ulice. Muvao se oko ulaza u zatvoreno prihvatiliste. Sergej ima 20 godina, kapu sa usima, dva dzempera, osnovnu skolu i frizerski kurs. Do pre dve godine ziveo je u domu Vasa Stajic, a od tada, kao Hobit, u jednoj rupetini u zemlji, ispod porusene kuce nedaleko od Bitef teatra.
Kad sam napunio 18 godina, u domu su mi rekli mars napolje. Tamo ne moze da se bude posle tog roka. Svratiste je bilo super, svaki dan sam dolazio - kaze Sergej i pita me da li hocu da vidim gde stanuje.
Kazem da hocu, naravno.
Spustamo se po metalnoj stangli u razvaljeni podrum. Dole dva kauca, cebad, djubre i pogled u nebo, jer pola "krova" fali, pa sneg i kisa slobodno padaju.
- Jezivo, brate! - kaze fotoreporter.
- Jeste, brate - slaze se Sergej dok ga uci kako da sidje, a da ne slomi vrat.
Upoznajem i njegove drugare. Danijel zvani Daca (19) i Bojan Radanov zvani Dzo (20). I oni su domska deca, koja vise nemaju kud.
- Ne postoji ni jedno mesto za nas koji smo stariji od 18 godina. Za Vasu Stajica smo prerasli, a za penzionerske domove smo premladi. Kad sam napunio 18 godina, probudili su me jedno jutro i rekli da idem. Jedan profesor mi je dao 250 dinara. Od tada zivim u ovoj rupi.
Pitamo Bojana da li ima gde da ide.
- Ne. Roditelji su mi poginuli u Hrvatskoj, ja sam iz Splita. Na ulici sam. Dve godine sam cekao samo na licnu kartu. Dok je nisam imao osam puta su me vodili u Padinjak sto je nemam - objasnjava Bojan.
Bojan crta grafite, kazu da je odlican. U domu je zavrsio i stolarski kurs posle osnovne skole. Zivi u rupi sa Sergejem i Dacom, kaze da se dobro slazu. I Danijel je od malena po domovima.
Iz Svratista izlazi sitna, plava devojka i u prolazu, na ulici, daje im pomorandze. Nezvanicno, jer Svratiste ne radi.
Cujem, juce, da je nadjena kuca u Krfskoj ulici za novo svratiste. Cujem i da ce mesec dana da je sredjuju. Onda ce klinci opet imati gde da svrate i nahrane se, okupaju se, operu stvari. Spavanje nije predvidjeno, mislim.
Idem veceras na parti u blizini rupe u kojoj stanuju Sergej, Bojan i Daca. Mozda ih sretnem.
Prema nekim procenama (a niko ne zna tacan broj) u Beogradu ima preko 600 dece i mladih koji zive na ulici, u napustenim vagonima, sahtovima, haustorima, podrumima...
ovo sam napisala pre godinu dana i sada shvatam da se nista nije promenilo...
Onda sam upznala Milu Muškinju i Milicu Đorđević i Oliveru... uporne mlade žene koje se na visokoprofesionalan način, punim srcem, bore za Decu ulice, na njihovom terenu, na ulici.
Kao i mnogi zvrckala sam oko Nove 2008. gradsku sekretarku za socijalna pitanja, ne bih lih iskamčila info kad će da se dogodi Svratište u Krfskoj.
Renovira se, bilo je sve što sam uspela da saznam.
Mislim, za to nisam morala ni da pitam. Svi su znali da se stotinak kvadrata renovira i renovira i renovira i nikako da se renovira. Za to vreme nicale su zgradurine, čak se i predsednik Tadić slikao na ulici sa Sergejem u jeku kampanje, mislim da fonet ima fotku u arhivi, ali je Krfska i dalje bila skadar na Bojani.
b92 ustupa Reks za dnevno svratište, odriče se svojih programa da bi deca imala gde da budu, dok Svratište u Krfskoj ne bude gotovo...
Ja srećem tu i tamo dečake koje sam upoznala, na ulici naravno, ispričamo se...i...
Shvatim da je Sergej božićno dete i zapucam sa mojom decom u Rex, Sergeju na rođendan. Slike koje gledate na ovom blogu su sa rođendana, slavila su ga deca sa beogradskih ulica, taj Sergejev rođendan. Došao je i Veran Matić, šef B92 i doneo tortu, a svratio i Rambo Amadesu i doneo prase...Negde na proleće svratište u Krfskoj je bilo napokon gotovo, tih 100 kvadrata, da klinci imaju gde da dodju, jedu, operu se, presvuku, a i nesto nauče...
Mislim da je projekat u međuvremenu dobio i neke svetske nagrade...
I sad, Grad odlučio da to sve uništi, umesto da se diči trudom Centra za integraciju mladih!?!
NEMAM REČI!!!!!!!!!!!
Ali hoću da prozovem kabinet predsednika Borisa Tadića! Elem, dužni su mi! Moguće da Predsednik i ne zna, ali znaju njegovi saradnici.
U jeku predsedničke kampanje zvala sam kabinet predsednika i razgovarala sa gospođom Rubelom. Ja sam joj predložila da bi bilo lepo da predsednik Tadić pokloni nešto dečaku Sergeju, em je Božić, em njemu rođendan, em je dete ulice, valja se, a i super za kampanju. Gospođi Rubeli se dopala ideja, zvala me sutradan, pitala šta bi bilo najbolje, ja predložila neku vindjaknu, toplu, možda cipele zimske, onda mi gospođa rubela tražila mere. Ja našla mere i broj cipela i sve i SREĆOM SRĆOM oćutala da će predsednik lično da da poklone, jer tako mi je gospođa Rubela rekla da će biti!
Heh, posle Sergejevog rođendana gospođa Rubela me je zvala i rekla da predsednik nije mogao da dođe jer je bio u kampanji do 10 uveče i da je bio umoran. A Sergej se dotereo. Crvenu čistu majcu obukao. Majca ima i natpis, piše - PORODIČNA TRKA!!! Na majci! Jebote, meni se sad plače kad se setim te majce i njegove radosti. Sto slavi rođendan. Sa drugarima. U toplom.ok. kampanja...
Ja mislim da predsednik ni ne zna da smo ga čekali, tog dana.
Uzalud.
ok.
Ali, da li bi gospođa Rubela mogla sada nešto da uradi? Za Svratište? Neki sastanakčić? Da ugovori? Mislim, dužna mi je, ako ni zbog čega drugog, a ono jer se nisam izlajala pred klincima. Mada, istini za volju, nisam rekla da se ne bi razočarali. Ako ne dođe...
Ali, sto bi rekao prljavi Hari: - Nikad ne reci nikad!
Možda dođe?
Fotografije na ovom blogu je slikala devojka moga sina Viktora, Jelena Petković. Ja, moja cerka Marijana, sin Viktor i njegova Jelena, bili smo na Sergejevom rođendanu u Rexu i bilo nam je DIVNO!
Svratile su i komšije sa Dorćola, iz kraja, doneli odeću, kolače...
Alo, ljudi, napolju je hlano, kako zagrejati srca onih koji mogu da pomognu?