Ovo vreme je
izašlo iz zgloba. O prokletstvo, sram,
što sam rođen da ga ja popravljam sam!
Hamlet , Viljem Šekspir
Prevod: Živojin Simić i Sima Pandurović
ODBIJENA OD SVETA
Tako izgleda Hamletova osnovna zamerka sudbini. On zaboravlja da je njegov izbor najvažniji. Svi umiru i to u zavisnosti od njega. Nije čudno što se on igra i smatra herojem. Ali šta je sa onima koji stoj epored njega i koji treba da nastave kada se svetla bine pogase?
Pitanje je postavljeno filmom „Nedodirljivi". Oscar Roehler (Oskar Reler) je napravio portret svoje majke. U centru nemačka spisateljica Gisela Elsner (Gizela Elzner). Slično Hamletu i ona je bila mlada, odevena u crno i izuzetno obdarena. Njeno vreme je tokom sedamdesetih kada je ona puno putovala, daval a oštre intervjue o propasti kapitalizma i raju u DDR-u. Razlog medijskog interesovanja je bio roman „Džinovski kepeci" (ne znam da li je preveden na naše jezike). Sama knjiga je kao jedna od slika Hijeronimusa Boša. Lekar siromašnih huška svoje pse na ljude, gliste pantljičare gmižu po kuhinjskom podu. Svi satiru svakoga u prepoznatljivom nemačkom paklu.
To bi sada trebalo promeniti. Gizela Elzner je predstavljala predvodnika jedne nove generacije koja je stupila na scenu. Bila je u harmoniji sa istorijom. Slično Hamletu trebalo bi da stupi na presto. Jedini problem je bio taj što se sadašnjost izmenila. U stavri, i ona i svet su se promenili, ali ne u taktu. Optimistična levica je nestala. Onda je došao terorizam, zatim recesija pa velika RAVNODUŠNOST.
Svi mogu imati jedan loš dan. Svi mogu misliti da su imali loš život. Uglavnom ima nekog ili nečeg na koga ili šta se prebaci krivica. Uglavnom se može sve korigovati. Ali kako se oseća kada kada čovek ima jedino loše dane, kada je čovek odbačen od sveta?
U svojoj "U potrazi za izgubljenim vremenom", Marsel Prust zapaža da većina ljudi smatra svoje živote potpuno logičnim , bez obzirakoliko bivali promenjeni. Smatraju da su oni stajali u mestu dok je svet oko njih rotirao i promenio se. Oni lažu. Ali, postoje ljudi koji se ne menjaju. Hizela Elzner je bila jedan takav monolit. Ona j ebila kritičar u totalnom, u fundamentalnom značenju te reči: preispitivač i sveta i same sebe. Odbijala je da sazri u uzajamnomrazumevanju. Kda je Berlinski zid pao, nestale su izadnje šipke u armiranom betonu njenog bivstvovanja. Viši nikoga nije ona zanimala. Proletarijat - Elzner je govorila „rulja" - na istokuNemačke, koji je ona volela sa distance, pokazao se više zainteresovan za konzumiranje nego ideje. „Borili su se ne za slobodu već za životni standard, brzu hranu i dijete", govorila je.
Sama nije uspela da pređe preko promena. Biti žalostan zbog rušenja Berlinskog zida probudilo je manje simpatija nego da je izjavila da je prešl u rusku pravoslavnu crkvu - tobi bar bilo pitoreskno. Umesto toga ostala je neprijatni podsetnik da su svi drugi promenili mišljenje i pogled na svet. Kraj je morao biti samo na jedan način.
Maja 1992. Godine oduzela je sebi život. Umrla je u tišinijer se krik gubitnika ne čuje u slavlju pobednika. Drama o Hamletu počinje od strane jednog duha. Živi bi hteli mir.
Ono što je interesantno u vezi Gizele Elzner nije to da je verovala u socijalizam, već je verovala u primirje, zatišje, u mir, u zaleđeno vreme. Nikada se nije promenila.