Kad smo ovde na blogu nedavno dobili novu kolekciju emotikona, jako sam se obradovala, zbog novonastale mogućnosti da dodatno oplemenimo našu svakidašnju online komunikaciju.
Prema Albertu Mehrabianu u komunikaciji koju svakodnevno upražnjavamo licem u lice - poruke prenosimo pomoću: 1. govora tela, 55% informacija 2. tona glasa, 38% informacija 3. reči, preostalih samo 7% informacija
"Nemoguće", rekla bih na prvu loptu. Još više iznenađuje podatak - ako reči nisu usklađene sa govorom tela i tonom u glasu, ljudi će pre poverovati vašem govoru tela. Setite se pri ovom one srceparajuće rečenice - pustimo da oči govore, ili još bolje - oči nikad ne lažu, oči ti se smeju itd.
U svakodnevnoj komunikaciji na blogu mi nemamo baš te komponente na koje smo navikli da prenose 93% informacija. Ako nije reč o uigranoj ekipi blogera, samo na osnovu reči nećemo stvarno znati da li se neko šali, ili je veseo i nasmejan, tužan, postiđen, ironičan itd. ili je možda u totalnom out-u.
Hmmm...da pitamo pisce kako je teško napisati dobar, recimo, ljubavni roman gde je sve puno raznovrsnih emocija?!
(Piscima ne trebaju emotikoni, oni pre svega, predpostavljam treba da budu majstori ljudske duše, pa onda i pera, zato su valjda ili dobri, ili loši)
Takođe znamo da je dovoljno pogledati osobu s kojom pričamo u četiri oka, vrlo kratko, pa da nam bude jasno skoro sve.
Zato su nama ovde na blogu, za online komunikaciju dobrodošli emotikoni, pokušaj da se grafikom objasne i prenesu, ili naglase informacije, koje ne možemo objasniti rečima i u kratkoj formi , a u vezi su sa osećanjima. Emotikoni tu razmenu informacija na blogu sigurno obogaćuju.
Ja koristim nekoliko osnovnih emotikona, jer mislim da su bolji od onih geek-skraćenica lol, rofl, kvazi tagova{irony}(ne znam gde su mi uglaste zagrade) i dr. A vi, jel' vam se sviđaju smajlići?