Kako "naši" razmišljaju ?

Goran Miletic RSS / 30.11.2008. u 04:49

lojalna Snežana
lojalna Snežana

Dok traje povika na Bojana Krišta, svi ostali ministri & predstavnici vlasti mogu do mile volje da rade/ne rade. Čak i kolege pomenutog BK momka, mogu da budu spokojne, jer je cela priča prebačena na teren „ogromne plate & velikog bonusa" koji je sebi i kolegama odobrio. Kada kažete da je TO veliko, možemo do sutra raspravljati da li je (u Srbiji) 100.000 dinara velika plata, da li je to 50.000 dinara ili je možda to 200.000 dinara, pačak i kada uzmemo u obzir da se neko bavi „važnim privrednim sistemom". Naravno da je rasprava ovakve vrste krajnje smešna i odvlači pažnju sa glavnih problema. Nisam čuo previše kritika upućenog Upravnim odborima javnih preduzeća ili partijama koje imenuju direktore i članove Upravnih odbora. Vlada Srbije će „sve to istražiti" kao što istražuje koješta drugo što je problem u Srbiji. Rezultat će biti da - nema rezultata.

 

Za to vreme, stranačka koleginica BK momka, bivša i sadašnja ministarka sporta i omladine, Snežana Samardžić-Marković se istakla svojim izjavama u „Politici". Prema njenoj najnovijoj zamisli, Aziz Salihu, osvajač bronzane medalje na Olimpijadi 1984, Memet Bogujevci, osvajač srebrne na Svetskom prvenstvu 1978 i Nusret Redžepi (bronza na Svetskom prvenstvu 1987) će pored standardnih uslova za sticanje „nacionalne sportske penzije" morati da potpišu „izjavu lojalnosti Republici Srbiji". Sve ovo možda i ne bi bilo toliko čudno, da ona (a i novinar Politike) nisu išli u detalje ove „inicijative" iz kojih se jasno vidi potpuno neprihvatljivo razlikovanje građana prema etničkoj pripadnosti. U zavisnosti od definicije, ovakva inicijativa/ideja/izjava može biti kvalifikovana kao rasizam ili kao diskriminacija. Pored toga što je kao kriterijum uzet to što su oni „Albanci", ministarka govori o „lojalnosti Srbiji" i „nepriznavanju države Kosovo". U vezi sa ovim slučajem ministarka pominje uslov pribavljanja „izvoda iz knjige državljana ne stariji od 6 meseci" sa kojim smo se svi mi sreli. U slučaju trojice Albanaca, ovo bi verovatno bio primer indirektne diskriminacije jer svako sa Kosova zna u kakvom su stanju pomenute matične knjige koje su uzmeštene u gradove Srbije i koliko je postupanje radnika u „izmeštenim policijskim stanicama" diskriminativno. Mene kao građanina zanima šta znači ako neko MOŽE da pribavi izvod od pre 5 godina, a ne može od pre 6 meseci. Ako to znači da mu je državljanstvo oduzeto, zanima me ko je to učinio i po kom osnovu ? Dokaz o tome šta je zaista cilj, ministarka objašnjava i na primeru građana Crne Gore i poentira sa izjavom: „Državljanstvo je način da sprečimo rasipanje novca građana Srbije". Mašala.
 
U tekstu u kojem se citiraju izjave ministarke na ovu temu (tekst liči na intervju), novinar navalentno ponavlja to famozno „nepriznavanje države Kosovo" i konačno eksplicitno pita „da li TO znači da bi kandidat sa Kosova morao da se izjasni da ne priznaje takozvanu nezavisnu državu Kosovo ?" na šta ministarka kratko & spremno odgovara : „To bi značilo upravo to". Nameću se sledeća pitanja:
 
1. Ako je neko sa Kosova, a Srbin je, da li i on mora da se izjasni da ne priznaje "takozvanu nezavisnu" ili se ovo odnosi samo na Albance? Očigledno da se odnosi samo na Albance, što je apsolutna diskriminacija.
 
2. Obzirom da se pominju „kandidati sa Kosova", zbog čega ovakva obaveza ne postoji za kandidate iz npr. Šumadije ? Da li su oni pretpostavljeno bolji i „lojalniji" bez obzira na etničku pripadnost?
 
3. Da li će na isti način biti tretiran npr. Slovak iz Vojvodine koji MISLI (ponavljam: misli) da Vojvodina treba da ima veću autonomiju? Da li će i on morati da se „odrekne ovakvog razmišljanja" da bi dobio penziju ?
 
4. Šta će biti ukoliko neki „naš sportista" promeni mišljenje i izjavi i počne da misli da je OK to što je Kosovo nezavisno. Taj sportista može da BIDNE i član SRS/SNS (Srpske napredne/radikalne svinjarije), ali možda mu u jedom trenutku dosadi da nosi majicu „Kosovo je Srbija". Da li bi u tom slučaju naprimer i takvom Srbinu sa velikim „S" bila oduzeta penzija ?
 
5. Pošto ministarka pominje famozni „izvod iz knjige državljana, ne stariji od 6 meseci", zanima me da li će naprimer penzija biti oduzeta Miloradu Čaviću ukoliko donese stariji izvod ili nekome ko ovaj izvod ne bude mogao da dostavi iz bilo kog razloga? 
 
6. Kako će Vlada Srbije reagovati ako naprimer Bosna i Hercegovina i Crna Gora počnu zahtevati slične „izjave lojalnosti" ? Za one koji ne znaju, velika većina građana entiteta zvanog "Republika Srpska", a koji su Srbi, ne vidi BiH kao svoju državu.
 
Na posletku, zanima me da li će ova ministarka ili neki njen kolega/koleginica predložiti neke druge mere/izjave/inicijative za na koji „PRIZNAJEMO" Kosovo kao nezavisnu državu ? Da li ću naprimer ja kao građanin Srbije i objektivno Srbin (mogu da kažem da sam Eskim, ali sam prema objektivnim kriterijumima - Srbin), koji smatra da je nezavisno Kosovo realnost i da sa ovom državom Srbija treba da gradi dobrosusedske odnose (bolje pre nego kasnije) snositi neke konsekvence ? Da li ću jednog dana biti pozvan da potpišem neku izjavu o lojalnosti? Da li ću morati da platim duplo veći porez ili ću jednog dana dobijati manju penziju?
 
Za one koji tvrde da je poenta u tome što Kosovo jeste deo „našeg" identiteta, može se postaviti pitanje da li će u sledećoj fazi neka druga „nesporna odlika srpskog identiteta" postati važna koliko i Kosovo? Da li ćemo mi koji mislimo da je latinica isto toliko dobra kao i ćirilica ili da Vojvodina treba da ima veću autonomiju biti smatrani za remetilački faktor koji treba da iznova dokaže „lojalnost državi Srbiji" ?
Kad smo već kod Vojvodine, potpuno neočekivano se na sličan način istakao Bojan Pajtić, Predsednik Izvršnog Veća Vojvodine. Dajući izjavu u vezi sa spomenikom Jaši Tomiću, Pajtić je otvoreni antisemitizam J. Tomića nazvao je „kritika Jevreja u brošuri Jevrejsko pitanje". Dodajući da je Tomić „ubio političkog protivnika Mišu Dimitrijevića", Pajtić zaključuje da je Tomić bio „kontroverzna ličnost". Ništa više od toga. I pored svega, gospodin Pajtić duboko veruje da „spomenike, ma koje vreme simbolizuju, ne treba dirati". Da li ovo znači da su Nemci trebali da ostave nacističke spomenike ili da širom bivšeg SSSR ne diraju nijednu skulpturu/spomenik Staljinu ? Neko će reći da je preterano porediti Jašu Tomića sa Hitlerom i Staljinom, ali u velikoj većini država postoje slični primeri. Postoji mnogo drugih, primerenijih spomenika za Novi Sad!
 
A vi ? Vi lepo kupite kokice i čekajte „Utisak nedelje" jer vas više zanima kako će ministar Dinkić opravdati svoj „partijski kadar", nego ova tema. Verovatno niste Albanac pa vas ne zanima izjava ministarke, a Jaša Tomić je ionako neko za koga ste prvi put čuli kada su poplave zadesile istoimeno mesto u Vojvodini.

 

 

Atačmenti



Komentari (113)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

bene_geserit bene_geserit 08:59 30.11.2008

Vlade je legenda

Vi se sa jedne strane zalazete za priznavanje Kosova kao nezavisne drzave a sa druge za ostvarivanje punih prava (nacionalne sportske penzije na primer) stanovnika te "drzave" (koji je priznaju i njoj placaju porez) u Srbiji. Logican nastavak je priznavanje prava na penziju svim stanovnicima Kosova. Veoma duhovito. Jel' treba i da priznamo boracki staz onima iz Albanske Narodne Armije (ili kako su se vec zvali), po mogucstvu dve godine za jednu po dobrom starom komunistickom obicaju?

Mada sa jedne strane ste u pravu. Stvar treba formalno da se resi donosenjem zakona o oduzimanju drzavljanstva svakome ko ne placa porez drzavi Srbiji ko ne potpise izjavu lojalnosti Srbiji i nepriznavanju drzave Kosovo.

Za misljenje da je Kosovo nezavisna drzava nijedan gradjanin Srbije (koji u istoj placa porez) ne snosi bilo kakve konsekvence (ili imate neki kontraprimer?). Za medijsko propagiranje takvog stava takodje nema konsekvenci (na zalost, mahom zato sto je Srbija banana drzava, pa propagiranje izdajnickih stavova mu dodje prosto u trendu, a vrlo cesto i ekonomski ispaltivo).

Sto se tice ravnopravnosti latinice sa cirilicom to ni na koji nacin ne ugrozava teritorijalnu celovitost drzave Srbije, pa svakako nema rzloga da stoji u istoj ravni sa Kosovom kao "nezavisnom" drzavom. Ja konkretno mislim da treba da bude potpuno ravnopravna sa cirilicom i da se treba boriti da se Ustav promeni u tom smeru. Latinica je deo nacionalnog srpskog identiteta a ne atak na isti.

Sto se tice Vojvodine i njene autonomije: ja se zalazem za maksimalnu ekonomsku samostalnost Vojvodine (uz placanje saveznih poreza za Vojsku, saveznu administaraciju koja bi trebala drasticno da se smanji i da bude proporcionalno na teritoriji Vojvodine, kao i izdvajanja za ravnomernu regionalnu razvijenost; servisi koji su od koristi svim gradjanima kao zdravstvo, skolstvo, policija takodje verovatno moraju da budu delom centralizovani da bi bili efikasni, pa verovatno opet delom moraju da se finansiraju iz saveznog poreza). Naravno, ovakvu ekonomsku autonomiju treba da imaju i drugi regioni u Srbiji.
Sto se tice ne-ekonomskih aspekata samostalnosti Vojvodine - pravilo treba da bude jako jednostavno:
- svi dodatni regionalni/pokrajinski nivoi vlasti se finansiraju od strane same Vojvodine (vazi i za druge regione)
- sve sto ugrozava teritorijalni integritet Srbije se tretira kao izdaja i najstrozije se zakonski kaznjava
- sve sto je u suprotnosti sa Ustavom Srbije ili saveznim zakonima se ne dozvoljava i zakonski kaznjava

Ako se vase zalaganje za autonomiju Vojvodine odnosi pre svega na ekonomiju, to je potpuno razumljivo s' obzirom na bahato ponasanje centralizovanih beogradskih vlasti (to podjednako nervira i ljude iz uze Srbije koji nisu iz BG).
Ako su u pitanju drugi aspekti autonomije koji vode cepanju Srbije (a uz to priznajete nezavisnu "drzavu" Kosovo kao realnost i ne priznajete Republiku Srpsku kao realnost sa druge strane), mogu samo da kazem: zalosno je sto postoje takvi Srbi (makar licili i na Eskime)
mariopan mariopan 09:45 30.11.2008

Re: Vlade je legenda

Potpuno se slazem sa prvim komentarom.

Imam utisak da ste pomesali babe i zabe. Da li slucajno ili namerno?

Vi ne znate razliku izmedju Kosova i Vojvodine? Sta su one, . pokrajine Srbije ili su posebne drzave? Posto ih poredite tako kao da je njihov status u Srbiji isti.


Latinica JESTE ravnopravno pismo, gde ste videli da nije? Svi smo uporedo ucili u skolama i jedno i drugo pismo, pa samo oni zaista nepismeni ne znaju ni jedno ni drugo.

Ova vasa tvrdnja podseca me na onu veliku laz da Albanci na Kosovu nisu smeli da koriste svoj jezik i pismo, da nisu imali svoje skole i nikakva prava pa su zato potegli oruzje da sebi obezbede sve sto nisu imali, navodno...a imali su sve od osnovne skole do fakulteta i sva dokumenta i nama Srbima izdavana su stampana prvo na Albanskom jeziku pa na Srpskom.

Tako se i danas u Vojvodini sva obavestenja stampaju na SEDAM jezika koji zastupaju sedam najbrojnijih naroda i nardnosti koji ovde zive. Sve tvrdnje da nije tako mozete proveriti samo ako pogledate bilo koji glasacki listic iz Vojvodine, on je tako veliki da bi na njega stala sva stampana obavestenja na svim jezicima. Dakle bas bih volela da mi kazete gde je to latinica kao pismo izostavljena?Ili je neki narod izostavljen i njegova prava pogazena?

Brkate pojam autonomije Vojvodine i pokusaj stvranja drzave na teritoriji Srbije koji se dogadja na Kosovu. Nijedna drzava na svetu to ne bi tolerisala na svom terenu niti bi placala strane drzavljane, niti je to duzna.

Vojvodina je pokrajina Republike Srbije, ako je to i Kosovo onda se tim zasluznim sportistima mora dati sve sto imaju i drugi GRADJANI REPUBLIKE SRBIJE. Ako su oni nasi gradjani. Ciji su?

A sa maticnim knjigama rodjenih na Kosovu je sve u redu, to znaju i Albanci koji vade pasose republike Srbije i znam i ja , jer sam tamo rodjena i bez problema mogu da izvadim svaki dokument koji mi je potreban, cak i preko intreneta i da ga dobijem postom.
deset_slukom deset_slukom 10:37 30.11.2008

Re: Vlade je legenda

mariopan
Latinica JESTE ravnopravno pismo, gde ste videli da nije?

U potpunosti se slažete sa Bene Geseritom, a on upravo tvrdi da latinica NIJE ravnopravna sa ćirilicom.
Tako, naime, piše u Ustavu.
mariopan mariopan 12:12 30.11.2008

Re: Vlade je legenda

deset_slukom
mariopan
Latinica JESTE ravnopravno pismo, gde ste videli da nije?

U potpunosti se slažete sa Bene Geseritom, a on upravo tvrdi da latinica NIJE ravnopravna sa ćirilicom.
Tako, naime, piše u Ustavu.

Slazem se sa celim njegovim tekstom, a samo ta jedna recenica o latinici vas je podstakla na komentar?
Latinica jeste ravnopravna, mozda se njom sluze manje u drugim delovima Srbije ali nama je na volju ostavljeno da biramo pismo kojim cemo se sluziti, zvanicno, oba pisma su ravnopravna.
dolybell92 dolybell92 13:37 30.11.2008

Re: Vlade je legenda

Ako su u pitanju drugi aspekti autonomije koji vode cepanju Srbije (a uz to priznajete nezavisnu "drzavu" Kosovo kao realnost i ne priznajete Republiku Srpsku kao realnost sa druge strane), mogu samo da kazem: zalosno je sto postoje takvi Srbi (makar licili i na Eskime)


To su istorijske realnosti - koje će vremenom dobiti ili ne svoju potvrdu.
Potpuno je nebitno šta sada, bilo ko - od nas pojedinaca, priznaje ili ne priznaje
u tom smislu.
Da o Kosovu i Republici Srpskoj možete misliti šta hoćete i imati stav -
to niko ne brani - ali ništa i ne znači , mislim ne menja na stvari, niti će.

Zbog toga se ne treba prepucavati i zbog toga raspravljati... nema svrhe.
deset_slukom deset_slukom 17:17 30.11.2008

Re: Vlade je legenda

Pa jes' latinica ravnopravna, dok na vlast opet ne dođu "naši", koji su prethodnih petnaestak godina skidali višejezične table sa institucija. Za taj slučaj imamo spreman sasvim svež Ustav, bez latinice.
A evo malo da prokomentarišem i ostalo što je čovek napisao. Dakle, "može malo autonomije, ali, nemoj da bi se neko odcepljivao i bio izdajnik". Ništa novo u državi Srbiji - sve je to tako poznato.
Što se Kosova tiče, spreman sam da potpišem izjavu da ga ne priznajem kao državu, sve da bih ugodio svojim sudržavljanima kojima je to važno, odnosno, misle da se po tom pitanju još nije sve odlučilo Tamo Gde Treba...
loader loader 19:45 30.11.2008

Re: Vlade je legenda

Vlade je legenda,

ali Snežana je stvarnost

serbdeszentendre serbdeszentendre 21:59 30.11.2008

Re: Vlade je legenda

Pa jes' latinica ravnopravna, dok na vlast opet ne dođu "naši", koji su prethodnih petnaestak godina skidali višejezične table sa institucija

prijatelju, u Grčkoj su ti na GRČKIM institucijama GRČKE table npr. jer je u GRČKOJ službeni jezik GRČKI i to ne smeta GRCIMA.
blackbox92 blackbox92 23:40 30.11.2008

Re: Vlade je legenda

serbdeszentendre
Pa jes' latinica ravnopravna, dok na vlast opet ne dođu "naši", koji su prethodnih petnaestak godina skidali višejezične table sa institucija

prijatelju, u Grčkoj su ti na GRČKIM institucijama GRČKE table npr. jer je u GRČKOJ službeni jezik GRČKI i to ne smeta GRCIMA.

I kod nas je na SRPSKOM ali ne treba zaboraviti da je Srpski jezik bogatiji od drugih upravo zato što ima dva pisma-čirilicu i latinicu.Onaj ko se odriče latinice samo zato što tim pismom pišu Hrvati čini loše srpskoj kulturi kao i onaj što uporno forsira zapostavljanje ćirilice jer eto ne može ebgleski da se piše ćirilicom.
Čudo koliko ljudi iz neznanja prave gluposti ili se ponašaju glupo zato što ne znaju, a da uče neće.
deset_slukom deset_slukom 10:24 01.12.2008

Re: Vlade je legenda

serbdeszentendre
prijatelju, u Grčkoj su ti na GRČKIM institucijama GRČKE table npr. jer je u GRČKOJ službeni jezik GRČKI i to ne smeta GRCIMA.

Loš ti je primer. Prvo, govorim o multietničkoj Vojvodini i isto takvim institucijama. Drugo, Grčka baš i nije neki uzor međunacionalne tolerancije, barem koliko je meni poznat njihov odnos prema Makedoniji i Makedoncima. Ne prema novoj državi, nego prema onom delu koji je na teritoriji Grčke.
Doctor Wu Doctor Wu 09:27 30.11.2008

Dežurni, što tabla nije obrisana?

Prema njenoj najnovijoj zamisli, Aziz Salihu, osvajač bronzane medalje na Olimpijadi 1984, Memet Bogujevci, osvajač srebrne na Svetskom prvenstvu 1978 i Nusret Redžepi (bronza na Svetskom prvenstvu 1987) će pored standardnih uslova za sticanje „nacionalne sportske penzije" morati da potpišu „izjavu lojalnosti Republici Srbiji".

Zaboravi Matu Parlova.
bosko92 bosko92 13:40 30.11.2008

Re: Dežurni, što tabla nije obrisana?

Doctor Wu
Prema njenoj najnovijoj zamisli, Aziz Salihu, osvajač bronzane medalje na Olimpijadi 1984, Memet Bogujevci, osvajač srebrne na Svetskom prvenstvu 1978 i Nusret Redžepi (bronza na Svetskom prvenstvu 1987) će pored standardnih uslova za sticanje „nacionalne sportske penzije" morati da potpišu „izjavu lojalnosti Republici Srbiji".

Zaboravi Matu Parlova.


Mate Parlov je umro.
mikimedic mikimedic 11:05 30.11.2008

Jednom da se i mi slozimo, ili mozda ne?

Za one koji ne znaju, velika većina građana entiteta zvanog "Republika Srpska", a koji su Srbi, ne vidi BiH kao svoju državu.


Taman pomislim da mogu da se slozim sa tvojim stavovima kad ono -- ajde da je najblaze nazovem nebuloza. Sta ti to govori sto gradjani 'entiteta zvanog Republika Srpska' ne vide BiH kao svoju drzavu? Pa koju drzavu vide kao svoju? Naravno -- Republiku Srpsku.

Ili da govorim tvojim jezikom -- gradjani Republike Srpske ne vide 'tvorevinu zvanu BiH' kao nesto cemu pripadaju i vreme je da takve 'tvorevine' zavrse na smetlistu istorije. Uostalom kao i Solanino/Kostunicino mrtvorodjenjce nazvano svojevremeno 'drzavna zajednica'.

koji smatra da je nezavisno Kosovo realnost i da sa ovom državom Srbija treba da gradi dobrosusedske odnose (bolje pre nego kasnije) snositi neke konsekvence


evo i ovde se slazemo. Samo mi kazi da li je i nezavisna Republika Srpska realnost?

a za Jasu si stvarno preterao.

A vi ? Vi lepo kupite kokice i čekajte „Utisak nedelje" jer vas više zanima kako će ministar Dinkić opravdati svoj „partijski kadar", nego ova tema. Verovatno niste Albanac pa vas ne zanima izjava ministarke, a Jaša Tomić je ionako neko za koga ste prvi put čuli kada su poplave zadesile istoimeno mesto u Vojvodini.


A ti si to iznad nas? nas, obicnih smrtnika? Ti nas gledas odozgo? Znas da mene Dinkic zanima (doduse i minic Olje Beckovic, da ne gresim dusu)? Ti ne kupujes kokice?

I sta je end result? O cemu je uopste ovaj blog? jedna papazjanija (kao uostalom i svi tvoji blogovi) u kojoj ima mesta za (opravdanu) kritiku Ministra (koji to ne zasluzuje da bude), malo nezavisnog Kosova, malo manje 'jedinstvene i nedeljive BiH', malo ajde da pljujemo Jasu, to je sad u modi... pa ako su i Hitler i Staljin tu negde, osvedoceno ces dokazati da si 'covek i telektualac' iz druge Srbije.

sta reci...

p.s. gde nestade Badinter? njega si zaboravio.

dolybell92 dolybell92 11:12 30.11.2008

Samo Snežana ?

Снежана Самарџић-Марковић, министар омладине и спорта
(na slici desno)

Nisam sigurna da je takav stav samo njen lični...
ipak nije ona unikat - valjda je ona deo Vlade (1/26) ?



ps. istekla mi je važnost državljanstva Srbije ...
Gde se to potpisuje lojalnost državi Srbiji ? -
- za slučaj da mi je potrebno novo uverenje, s obzirom da izgleda
više nisam državljanka Srbije
(to se može biti samo šest meseci i posle ste apatrid)



mikimedic mikimedic 11:13 30.11.2008

Re: Samo Snežana ?

više nisam državljanka Srbije
(to se može biti samo šest meseci i posle ste apatrid)


Nece biti... drzavljanin si do momenta prestanka drzavljanstva.
dolybell92 dolybell92 13:21 30.11.2008

Re: Samo Snežana ?

Nece biti... drzavljanin si do momenta prestanka drzavljanstva.


Istekom potvrde o državljanstvu - koja važi samo 6 meseci...
a posle se ne važi .... nastupa prestanak.

(Pravim se blesava, malo... lepo su mi rekli oni službenici koji
izdaju potvrde koje važe 6 meseci, da je to zbog takse a ne
zbog samog državljanstva ili pak npr krštenice....)
dragoljub92 dragoljub92 13:31 30.11.2008

Re: Samo Snežana ?

(Pravim se blesava, malo... lepo su mi rekli oni službenici koji
izdaju potvrde koje važe 6 meseci, da je to zbog takse a ne
zbog samog državljanstva ili pak npr krštenice....)
*novo

ja tako i skapiro oma
blackbox92 blackbox92 20:44 30.11.2008

Re: Samo Snežana ?


Valjda će ministrica pročitati šta kaže Predsednik Republike, a bilo bi dobro da je i on nju i njoj slične ranije pročitao.

moramo razgovarati sa Albancima
blackbox92 blackbox92 11:13 30.11.2008

Srbi u penziji

Odličan tekst, preporuka.
Takav pristup gospodže ministarske je još jedna potvrda da što jedna budala može da pokvari 100 pametnih ne popravi.
Mi se ubismo objašnjavajući po svetu kako je Kosovo Srbija, kako mi garantujemo sva prava svim građanima Srbije, kako smo spremni da Kosovu damo suštinsku autonomiju, kako su oni naši državljani a onda kad se Albanac obrati svojoj državi Srbiji mi mu kažemo e ti nisi Srbin, moraš posebno dokazati lojalnost.
Da li to znači i da če država Srbija imati malo restriktivniji odnos prema Radi Trajković koja se baš u svemu ne slaže sa Markom Jakšićem i Milanom Ivanovićem.
Zar ne bi bilo pametnije da je gospodža ministarka upravo medijski promovisala ono u što mi uporno pokušavamo da ubedimo svet a on nam ne veruje jer vidi da u praksi upravo radimo suprotno, ne smatrajući Albance našim državljanima a čak ih i ne pominjemo da postoje.
Dakle, da su ta dvojica došla u Beograd pa im pred TV kamerama ministarka uručila rešenja uz prigodan govor kako mi poštujemo sve naše građane ravnopravno, bilo bi pametnije nego ovo.
Posebno je pitanje opravdanosti tih penzija sportistima, u redu onima koji su se povredili pa ostali invalidi ali davati penzije npr. Đokoviću i drugim mladima je vređanje njih samih zarad jeftinih poena nekih koji misle da su političari.
Usput da napomenem, da Srbija nigde ne pominje Moniku Seleš kao svoju teniserku iako je, igrajući za Srbiju, bila visoko pozicionirana na WTA listi.
Ovo društvo definitivno nije u stanju da razluči demokratsko i građansko od primitivnog nacionalističkog, a još kao mi smo proevropski i hoćemo u Evropu.
Znači li to da svi sportisti koji se izjasne kao Srbi, iako nisu, mogu dobiti privilegije, ili da svi Srbi koji igraju recimo u Hrvatskoj, Sloveniji, Nemačkoj treba da dobiju penziju i budu po zanimanju Srbi u penziji.
A mi i dalje otplaćujemo dug Kosova i građana Kosova, koje smatramo da su naša država i naši državljani. Ni pod kojim uslovima nećemo priznati nezavisnost Kosova, reče Jeremić, a ministrica ga dezavuiše tražeći da se neko sa Kosova odrekne nečega što mi i ne priznamo a oni se obraćaju državi Srbiji i tako je priznaju.
niccolo niccolo 11:31 30.11.2008

Re: Srbi u penziji

Hocu ja da budem Srbin u penziji!

Sad malo ozbiljno...trazenje potpisivanja izjava o lojalnosti bi bilo krsenje Uredbe na osnovu koje se i dodeljuju nacionalna sportska priznanja. Uredba trazi samo da je neko drzavljanin Republike Srbije (i naravno da je nekad osvojio neku medalju). Znaci da bi ministarka morala da pokrene inicijativu da se promeni uredba prvo, pa tek onda da trazi izjave o lojalnosti....

Sto se tice Djokovic i drugih mladih....Urebda trazi da osvojis medalju ili budes vlasnik svetskog rekorda...sad sto neki osvoje medalju sa dvadeset ili dvadeset dve, tri godine to je pitanje njihovih sposobnosti (a uostalom i kad ces da osvojis medalju ako ne u dvadesetim godinama) i ne radi se o penziji u smislu penzija nas ostalih, radili smo odredjeni broj godina ili smo se povredili pa postali invalidi pa na osnovu toga imamo pravo na primanja iako ne radimo vise...u pitanju su vise priznanja. Uostalom i sam naziv tih primanja jesu nacionalna sportska priznanja, a ne penzije
rayzippo rayzippo 13:01 30.11.2008

patriota

ponekad se zapitam ko je veci patriota;miletic ili oni drugi...
dolybell92 dolybell92 13:26 30.11.2008

Re: patriota

ponekad se zapitam ko je veci patriota;miletic ili oni drugi...


Šta znači biti patriota i kako se i čime meri veličina,
visina, dužina trajanja, ... ko izdaje potvrde o patriotizmu i
sa kolikim su rokom važenja...?

Ubi bene - ibi patria.

(a može i obrnuto)
Covek u belom Covek u belom 14:45 30.11.2008

Re: patriota

dolybell92
Šta znači biti patriota i kako se i čime meri veličina,
visina, dužina trajanja, ... ko izdaje potvrde o patriotizmu i
sa kolikim su rokom važenja...?
Meri se kolicinom zuci i pljuvacke koju je taj neko u stanju da izlije po Srbiji i Srbima, po kolicini pepela kojom je taj neko u stanju da sve ljude oko sebe posipa, potvrde se izdaju u raznoraznim filijalama odredjenih patriotskih organizacija SAD, UK, Nemacke, etc., a rok vazenja je obicno neodredjen, mada kod zasluznih pojedinaca kao npr. gospoja bivsa radnica MIP-a, za stalno, zbog posebnih zasluga.
dolybell92 dolybell92 17:49 30.11.2008

Re: patriota

Meri se kolicinom zuci i pljuvacke koju je taj neko u stanju da izlije po Srbiji i Srbima, po kolicini pepela kojom je taj neko u stanju da sve ljude oko sebe posipa, potvrde se izdaju u raznoraznim filijalama odredjenih patriotskih organizacija SAD, UK, Nemacke, etc., a rok vazenja je obicno neodredjen, mada kod zasluznih pojedinaca kao npr. gospoja bivsa radnica MIP-a, za stalno, zbog posebnih zasluga.


Ništa vi niste meni objasnili - ja vas ne razumem...
i šta radi tu žuč, pljuvačka - pa pepeo ...?
To su inkopatibilni pojmovi.
O kakvim filijalama je reč, ja nikad čula da neka
država, kao takva, ima filijalu u sopstvenoj zemlji... možda
samo bankarske, osiguravajuće i sl....
ssvetlana92 ssvetlana92 20:18 30.11.2008

Re: patriota

dolybell92
ponekad se zapitam ko je veci patriota;miletic ili oni drugi...


Šta znači biti patriota i kako se i čime meri veličina,
visina, dužina trajanja, ... ko izdaje potvrde o patriotizmu i
sa kolikim su rokom važenja...?

Ubi bene - ibi patria.

(a može i obrnuto)


Oglas:
Izdajem zemlju, povoljno
šifra:patriota
dolybell92 dolybell92 21:22 30.11.2008

Re: patriota

Ja zemlju prodajem... ali cena je niska, i sad ne znam šta mi je činiti ?
Preostaje mi samo da čekam... možda joj cena i skoči - nekad..
serbdeszentendre serbdeszentendre 22:05 30.11.2008

Re: patriota

Meri se kolicinom zuci i pljuvacke koju je taj neko u stanju da izlije po Srbiji i Srbima, po kolicini pepela kojom je taj neko u stanju da sve ljude oko sebe posipa, potvrde se izdaju u raznoraznim filijalama odredjenih patriotskih organizacija SAD, UK, Nemacke, etc., a rok vazenja je obicno neodredjen, mada kod zasluznih pojedinaca kao npr. gospoja bivsa radnica MIP-a, za stalno, zbog posebnih zasluga.



Ništa vi niste meni objasnili - ja vas ne razumem...
i šta radi tu žuč, pljuvačka - pa pepeo ...?
To su inkopatibilni pojmovi.
O kakvim filijalama je reč, ja nikad čula da neka
država, kao takva, ima filijalu u sopstvenoj zemlji... možda
samo bankarske, osiguravajuće i sl....



razumeli ste
Jelena Milić Jelena Milić 13:53 30.11.2008

gorane,

sve razmisljam da si navodnike u naslovu stavio i na "razmisljaju" bilo bi blize istini :))

sjajan post
blackbox92 blackbox92 14:03 30.11.2008

Re: gorane,

Jelena Milić
sve razmisljam da si navodnike u naslovu stavio i na "razmisljaju" bilo bi blize istini :))

sjajan post

još bolje da je i bez navodnika naslov glasio:Kako naši ne razmišljaju.
Jelena Milić Jelena Milić 14:08 30.11.2008

Re: gorane,

i objavio sabrana dela
mariopan mariopan 14:11 30.11.2008

Re: gorane,

Jelena Milić
sve razmisljam da si navodnike u naslovu stavio i na "razmisljaju" bilo bi blize istini :))

sjajan post

Pa stavio je "nasi" a ko su njegovi ne zna se
Jelena Milić Jelena Milić 14:15 30.11.2008

Re: gorane,

sorry mariopan, ovi sto takve budalstine rade nisu ni moji hvala na pitanju

svrstavam se po vrednosnim sistemima i ubedjenjima ne po jezickim datostima i sl
Goran Miletic Goran Miletic 14:21 30.11.2008

Re: gorane,

I to što kažeš :)

Zaista mislim da se na ovih par primera vidi koliko su srpsko-napredna razmisljanja onih za koje mislimo ovo ili ono, ali se ipak nadamo da iskreno zele da nas vode u EU.
mariopan mariopan 15:39 30.11.2008

Re: gorane,

Jelena Milić
sorry mariopan, ovi sto takve budalstine rade nisu ni moji hvala na pitanju

svrstavam se po vrednosnim sistemima i ubedjenjima ne po jezickim datostima i sl

Nisu nam isti vrednosni sistemi i ubedjenja , otud razlike izgleda.
adam weisphaut adam weisphaut 15:54 30.11.2008

Re: gorane,

Nisu nam isti vrednosni sistemi i ubedjenja , otud razlike izgleda.

Ćao, Mariopan.
Da li tvoj vrednosni sistem implicira da nisu svi građani jednaki pred državom ?
Onda ti stvarno nisu neophodne navodnice
Covek u belom Covek u belom 16:09 30.11.2008

Re: gorane,

adam weisphaut
Da li tvoj vrednosni sistem implicira da nisu svi građani jednaki pred državom ?
Onda ti stvarno nisu neophodne navodnice
A jel to tebi adame krivo sto ima povlascenih gradjana drzave Kosovo? Ili je to samo zato sto i ti ne spadas u iste?
adam weisphaut adam weisphaut 16:19 30.11.2008

Re: gorane,

A jel to tebi adame krivo sto ima povlascenih gradjana drzave Kosovo? Ili je to samo zato sto i ti ne spadas u iste

Da vidimo ovako država Srbija preko svojih predstavnika kaže da je Kosovo Srbija.
Na osnovu toga da se zaključita da smatra ljude koji žive dole svojim gradžanima.
Dakle imamo sledeće varijante:
a) država nas laže, i ne smatra Kosovo Srbijom kao što glasno ponavlja diljem sveta preko Vukčeta.
b) država zapravo ne tretira sve svoje gradžane jednako, odnosno rukovodi se etničkim principom u odredživanju njihovih prava (baš 'nako proevropski ) .
Btw. zvuči mi poznato to "lojalnost državi", brand new you're retro
Covek u belom Covek u belom 16:31 30.11.2008

Re: gorane,

adam weisphaut
a) država nas laže, i ne smatra Kosovo Srbijom kao što glasno ponavlja diljem sveta preko Vukčeta.
A jel ti mnogo krivo sto tebe drzava Srbija (ili tacnije vladajuca garnitura) laze? Pa ti se potrudi da svojim aktivnim delovanjem dovedes neke druge, bolje politicare, koji nece da te lazu, vec da ti govore istinu, samo istinu, i nista sem istine, tako im bog (ovaj ili Alah, ili Buda, ili whatever) pomogao.
adam weisphaut adam weisphaut 16:38 30.11.2008

Re: gorane,

Kakav lep nepristrasan savet nezainteresovanog posmatrača iz dijaspore
Ali ček nije li to ujedno i glasni net branitelj "Srba i Srbije" od posipača pepela ?
Otkud odjednom toliki "detachment" ?
mikimedic mikimedic 17:20 30.11.2008

Re: gorane,

A jel ti mnogo krivo sto tebe drzava Srbija (ili tacnije vladajuca garnitura) laze?


Covece, vidis da mu je krivo. Odrastao u autoritativnom rezimu koji je sve gajio sem opste kulture, pa sad sopstvena iskustva prenosi osnovcima sa kojima radi.
adam weisphaut adam weisphaut 17:23 30.11.2008

Re: gorane,

Mukice, vidiš kako je malopre lepo rekao Beli za tvoje postove šta su
Nažalost, obrisano
mariopan mariopan 20:54 30.11.2008

Re: gorane,

adam weisphaut
Nisu nam isti vrednosni sistemi i ubedjenja , otud razlike izgleda.

Ćao, Mariopan.
Da li tvoj vrednosni sistem implicira da nisu svi građani jednaki pred državom ?
Onda ti stvarno nisu neophodne navodnice

Cao Adame

Naprotiv, ja hocu da svi gradjnai Srbije imaju ista prava kao i ja, bas zato pitam , zasto ja moram da dokazujem drzavljanstvo za sve pa i za penziju, i da vadim gomilu dosadnih i skupih papira a neko ne mora jer je Albanac? Zar nije on onda "jedenakiji" nego ja?
adam weisphaut adam weisphaut 21:05 30.11.2008

Re: gorane,

zasto ja moram da dokazujem drzavljanstvo za sve pa i za penziju, i da vadim gomilu dosadnih i skupih papira

Da li si slučajno davala izjavu o lojalnosti ?
Vidiš mislim da nisi. Ne verujem da je i recimo penzionerka Sladžana Milošević
mariopan mariopan 21:32 30.11.2008

Re: gorane,

adam weisphaut
zasto ja moram da dokazujem drzavljanstvo za sve pa i za penziju, i da vadim gomilu dosadnih i skupih papira

Da li si slučajno davala izjavu o lojalnosti ?
Vidiš mislim da nisi. Ne verujem da je i recimo penzionerka Sladžana Milošević

Davala je uverenje o drzavljanstvu.
A za nebulozu oko "izjave lojalnosti" mozes da se obratis onima koji su nebulozu o "nezavisnom Kosovu" smislili i sproveli u delo. To je samo posledica tog cina. Meni ta nebuloza sasvim isto zvuci. Pogotovo da neko moze da dobije penziju a da ne placa doprinose i poreze zemlji od koje je trazi, stvarno to nigde nema......ali opet , kod nas je sve moguce. Da li ce jednog dana i OVK da traze boracke penzije od Srbije?
adam weisphaut adam weisphaut 22:02 30.11.2008

Re: gorane,

A za nebulozu oko "izjave lojalnosti" mozes da se obratis onima koji su nebulozu o "nezavisnom Kosovu" smislili i sproveli u delo. To je samo posledica tog cina.

Pa da li si sigurna da želiš da pravdaš nebulozu "nebulozom"* ?
Jer su se te izjave lojalnosti pojavile mnogo pre nego što je Kosovo postale nezavisno (tačnije ne zavisno od Srbije) ?
*-Nisam sguran da li to sagledavaš ovo na osnovu subjektivnih ili objektivnih kriterijuma?


Pogotovo da neko moze da dobije penziju a da ne placa doprinose i poreze zemlji od koje je trazi, stvarno to nigde nema

Hm, da li se to odnosi i na kosovske Srbe koji dobijaju plate s dodatkom od 100% iako se na teritoriji na kojoj žive ne prikuplja porez za državnu kasu Srbije?
mariopan mariopan 22:47 30.11.2008

Re: gorane,

adam weisphaut
A za nebulozu oko "izjave lojalnosti" mozes da se obratis onima koji su nebulozu o "nezavisnom Kosovu" smislili i sproveli u delo. To je samo posledica tog cina.

Pa da li si sigurna da želiš da pravdaš nebulozu "nebulozom"* ?
Jer su se te izjave lojalnosti pojavile mnogo pre nego što je Kosovo postale nezavisno (tačnije ne zavisno od Srbije) ?
*-Nisam sguran da li to sagledavaš ovo na osnovu subjektivnih ili objektivnih kriterijuma?


Pogotovo da neko moze da dobije penziju a da ne placa doprinose i poreze zemlji od koje je trazi, stvarno to nigde nema

Hm, da li se to odnosi i na kosovske Srbe koji dobijaju plate s dodatkom od 100% iako se na teritoriji na kojoj žive ne prikuplja porez za državnu kasu Srbije?


Ti si objektivan? Ja subjektivna? Idi bre Adame smejem se celo vece zbog tebe.
Ako si tako zabrinut za Srbe sa Kosova potrudi se da imaju sva ljudska prava koja su im sasvim nedostupna samo zato sto su Srbi , onako objektivno kao sto umes.
adam weisphaut adam weisphaut 22:51 30.11.2008

Re: gorane,

Probaj te logičke akrobacije na nekom drugom, Mariopan.
Ne odgovaraš na pitanje zato što odgovora nemaš.
Ako se smeješ, drago mi je, zdravo je.
blackbox92 blackbox92 23:44 30.11.2008

Re: gorane,

Jelena Milić
i objavio sabrana dela

deebeeela.u više tomova.
mariopan mariopan 09:43 01.12.2008

Re: gorane,

adam weisphaut
Probaj te logičke akrobacije na nekom drugom, Mariopan.
Ne odgovaraš na pitanje zato što odgovora nemaš.
Ako se smeješ, drago mi je, zdravo je.

Odgovaram Adame ali me mrzi da idem od pocetka , ti si inace jako dobro obavesten i nepristrasan pa sigurno znas ili si negde cuo da se teroristi sa Kosova trude da odcepe deo teritorije Srbije i da su te cinjenice uticale na politiku koja se vodi prema nekim gradjanima nase zemlje koji tamo zive a ne priznaju Srbiju za svoju zemlju. To sve znas? Pa nije normalno da se deo teritorije neke zemlje odcepljuje a njeni gradjani koji se odcepljuju traze nacionalna priznanja od drzave koju ne priznaju...(zar to nije nebuloza?) To me stvarno nasmejalo Svasta se kod nas desilo ali ovo jos nigde na svetu nije Da trazim ja penziju od Svajcrske , nema veze sto nisam njen drzavljanin i sto nista nikad nisam platila u neki njihov fond?
adam weisphaut adam weisphaut 09:55 01.12.2008

Re: gorane,

pa sigurno znas ili si negde cuo da se teroristi sa Kosova trude da odcepe deo teritorije Srbije

Deo Srbije nad kojim Srbija ima pun suverenitet, zar ne?
Posle velike pobede iz '99.
te cinjenice uticale na politiku koja se vodi prema nekim gradjanima nase zemlje koji tamo zive a ne priznaju Srbiju za svoju zemlju.

Ali čekaj za trenutak, kako si ti utvrdila da su oni koji su tražili nacionalne peMzije oni koji ne priznaju suverenitet Srbije ? Na osnovu drugačijeg imena i prezimena ? Isto kao gospodža ministarka? Što me vraća na početak da ti za njih ne trebaju navodnici, tvoji su, bre
ssvetlana92 ssvetlana92 15:45 30.11.2008

Podsetite me

..čemu je služio Goli otok u svoje vreme...nešto mi beži pamćenje!
Ko li ga zatvori, a baš bi nam sada leg'o!
Jacques De Molay Jacques De Molay 12:24 01.12.2008

Re: Podsetite me

A goli otok smatrate demokratskom tvorevinom?
Inner Party Inner Party 16:07 30.11.2008

Jasno

Verovatno niste Albanac pa vas ne zanima izjava ministarke, a Jaša Tomić je ionako neko za koga ste prvi put čuli kada su poplave zadesile istoimeno mesto u Vojvodini.



Onoliko teksta oko tako kristalno jasnih stvari:

1) Naravno da ne moze nacionalnu penziju dobiti neko ko nije iz doticne drzave, ne priznaje doticnu drzavu i ne misli joj dobro.

2) Srbija treba da se odrekne Jase Tomica onog dana kada se SAD odrekne svih svojih predsednika koji su bili rasisti...
ssvetlana92 ssvetlana92 16:13 30.11.2008

Re: Jasno

2) Srbija treba da se odrekne Jase Tomica onog dana kada se SAD odrekne svih svojih predsednika koji su bili rasisti...


Ovo ćemo da im postavimo kao Uslov!
blackbox92 blackbox92 18:42 30.11.2008

Re: Jasno

2) Srbija treba da se odrekne Jase Tomica onog dana kada se SAD odrekne svih svojih predsednika koji su bili rasisti...

Eto priznanja da je isti bio rasista.
Možda Amerikanci upravo misle da će se odreći svojih rasista odmah kad se mi odreknemo naših.
Inner Party Inner Party 20:06 30.11.2008

Re: Jasno

blackbox92
2) Srbija treba da se odrekne Jase Tomica onog dana kada se SAD odrekne svih svojih predsednika koji su bili rasisti...

Eto priznanja da je isti bio rasista.
Možda Amerikanci upravo misle da će se odreći svojih rasista odmah kad se mi odreknemo naših.


Ne sporim ja da je Jasa Tomic bio antisemita. Ali jasno je da se narodi ne mogu tek tako odricati svojih kompromitovanih lidera ...
neny neny 20:13 30.11.2008

Re: Jasno

to je to "bice' koje nas u grob tera vec 20 g.i dok god cuvamo nase losinjce i vidimo "patriotsku duznost" u tome nece nama biti bolje.
tek kad se rascisti sa time mozemo se nadati boljim danima.
ne zaboravite da su nemci mogli da se vade na proterivanje iz sudetenland-a ,i izigravaju mucenike,ali oni to nisu uradili vec preuzeli odgovornost za ono sto su uradili.to bi trebalo i mi jednom za promenu da uradimo.
a ne da bajemo i pronalazimo vrednosti tamo gde se one ne mogu naci.
nema niceg goreg od uzivanja u destruktivnim kultovima samo zato sto su "nasi"!
blackbox92 blackbox92 21:29 30.11.2008

Re: Jasno

Inner Party
blackbox92
2) Srbija treba da se odrekne Jase Tomica onog dana kada se SAD odrekne svih svojih predsednika koji su bili rasisti...

Eto priznanja da je isti bio rasista.
Možda Amerikanci upravo misle da će se odreći svojih rasista odmah kad se mi odreknemo naših.


Ne sporim ja da je Jasa Tomic bio antisemita. Ali jasno je da se narodi ne mogu tek tako odricati svojih kompromitovanih lidera ...

Upravo ne odricati već ih smestiti gde im je mesto a ne praviti od takvih nacionalno zaslužene idole. Da se odreknemo ne možemo, kao što ni Hrvati ne mogu npr.Budaka ili Starčevića ali neka ih stave gde im je mesto.
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 16:11 30.11.2008

moje misljenje

tu njenu aparthejdsku odluku ponistice bilo koji Sud za ljdska prava na svetu.
queeria92 queeria92 16:15 30.11.2008

Besplatna pravna pomoć

Poštovani gospodine Miletiću,
Imam jedno pitanje koje me muči od kada sam čuo za ovaj Izvod iz matične knjige lojalnih.

Elem, kao što znate Queeria je dobila neke novce od Ministarstva kulture RS, pa se pitam da li će i nas da teraju da nešto potpisujemo i dokazujemo lojalnost?!

Ja sam se za svaki slučaj spremio!!! Ako treba ima da istetoviram Kosov je Srbija na grudima!!!

Večeras u 18h Jelena Karleuša priča o Kviriji i Ministarstvu kulture u Piramidi.

noboole noboole 16:19 30.11.2008

Dobro zabavno je

Cela strategija Srbije prema Republici/AP Kosovu, tolerise stanje na terenu, ali ne tolerise preslikavanje tog stanja u formalne okvire. Zato imamo stanovnike/nestanovnike koji su nasi/ne-nasi i mogu/ne-mogu da primaju beneficije za gradjanje Srbije. Zato ovo nije diskriminacija radi diskriminacije, nego diskriminacija kao proizvod suludosti situacije. Mislim, kome ce ti sportisti da placaju porez? U stvari, u skladu usminkanim ponasanjem od ranije, pre bih pomislio da bi izmislili nesto u fazonu "potpisivanje deklaracije o placanju poreza Srbiji", nego sibanje etnickim pripadnostima. Mada, sta ces, opustili se sad kad je SPS tu,pa se uspeh srpske spoljne politike meri kolicinom nezadovoljstva koje nastaje medju kosovskim Albancima.

Hmm, ili, mozda "potpisivanje deklaracije o slaganju sa akcionim planom vlade Srbije". Pa da vidimo ako smeju! ))
hajkula1 hajkula1 16:49 30.11.2008

Kako je krenulo...

OOPS!
Da iznesem svoj stav, pa da mi jednog dana neko mahne njim i pokaze kako nije nacionalno korektan pa mi ukine pravo na penziju?
Cas me neko tera da mislim anacionalno, pa nacionalno, pa internacionalno, pa nesto sledece...
Mislite o tome.
Milica 394 Milica 394 17:34 30.11.2008

SFRJ

Koliko se sećam, u vreme o kome ovi bokseri pričaju, njihova država nije bila Srbija nego SFRJ. Sada je Kosovo. Sve u svemu, mislim da je jedino fer da svoje penzije traže od Slovenije. Eventualno od BIH, kao jedine istinski multietnične države sa konstitutivnim narodima po modelu SFRJ. Mada ipak bolje od Slovenije.
blackbox92 blackbox92 18:44 30.11.2008

Re: SFRJ

Srbija je jedina insistirala na kontinuitetu i nasleđu SFRJ.
Milica 394 Milica 394 18:53 30.11.2008

Re: SFRJ

Insistirala, vodila spor, izgubila ga (naravno) i morala da prihvati tu odluku (tj SRJ a ne Srbija, ali Srbija je naslednica SRJ). Tako da Srbija presuđeno nije nasledica SFRJ niti se takvom smatra.
blackbox92 blackbox92 20:49 30.11.2008

Re: SFRJ

Milica 394
Insistirala, vodila spor, izgubila ga (naravno) i morala da prihvati tu odluku (tj SRJ a ne Srbija, ali Srbija je naslednica SRJ). Tako da Srbija presuđeno nije nasledica SFRJ niti se takvom smatra.

Ako je insistirala valjda je bila ubeđena u to, a ubeđenja ne može promeniti jedna odluka tamo nekog suda.A opet , kad nam odgovara onda govorimo da nismo za nešto odgovorni jer nismo bili npr. članica UN u vreme kad smo na tome insistirali.Što reče Jovan Cvijić, nemojte podvaljivati jer će vas provaliti..
Kako da se Srbija legitimiše kao država kad svojim državljanima ne priznaje državljanstvo samo zato što nisu Srbi a državljanima drugih država priznaje samo zato što su Srbi.
neny neny 20:59 30.11.2008

Re: SFRJ

najveci problem je sto kod nas elita vrlo svesno i namerno izjednacava gradjanina sa srbinom,namerno zaboravljajuci da gradjanin nema ni rasu ni naciju ni pol ni seksualnu orjentaciju.....
blackbox92 blackbox92 21:32 30.11.2008

Re: SFRJ

neny
najveci problem je sto kod nas elita vrlo svesno i namerno izjednacava gradjanina sa srbinom,namerno zaboravljajuci da gradjanin nema ni rasu ni naciju ni pol ni seksualnu orjentaciju.....

i sve to ima i može ostvarivati samo građanin uopšte.
Milica 394 Milica 394 00:02 01.12.2008

Re: SFRJ

blackbox92

Ako je insistirala valjda je bila ubeđena u to, a ubeđenja ne može promeniti jedna odluka tamo nekog suda.A opet , kad nam odgovara onda govorimo da nismo za nešto odgovorni jer nismo bili npr. članica UN u vreme kad smo na tome insistirali.Što reče Jovan Cvijić, nemojte podvaljivati jer će vas provaliti..
Kako da se Srbija legitimiše kao država kad svojim državljanima ne priznaje državljanstvo samo zato što nisu Srbi a državljanima drugih država priznaje samo zato što su Srbi.


Insistirala je vlast Slobodana Miloševića, a nova vlada je posle petog oktobra prihvatila odluku suda i podnela zahteve za članstvo u međunarodnim organizacijama kao što su Ujedinjene nacije npr. Tako je SRJ član Ujedinjenih nacija tek od 1.11.2000, a Srbija nije ponovo podnosila zahtev za članstvom jer joj je priznat kontinuitet sa SRJ.

Tako da nemojte da pričate gluposti, i da mi pomećete podvaljivanje. Ovo su sve podaci koje je veoma lako proveriti, pa vam preporučujem da to i uradite pre nego što optužite za podvaljivanje. Zaista je skandal da osoba koja koristi internet prvo pribegne takvim kvalifikacijama, a ne proveri koliko je tačan podatak koji sam iznela. Opet, i ako niste vični traženju podataka preko interneta mogli ste prvo da pitate, za početak wikipedia (internet encikopedija) je mesto gde ćete lako naći ovakve (a i mnoge druge) informacije.

A sa ovim drugim delom se slažem, ali opet pričate neke proizvoljnosti. Srbija (na moju veliku žalost) baš naprotiv priznaje državljanstvo i kosovskim Albancima, iako su oni jasni da ih to više ne zanima. Svako ko je hteo sa Kosova uzeo je pasoš i ostala dokumenta Srbije, uključujući i Albance. To što nemaju svi Albanci sa Kosova dokumenta Srbije je zato što koriste nove dokumente države Kosovo, koji su priznati od svih najbitnijih zemalja sveta, pa nemaju potrebe da i dalje koriste ta dokumenta, a ne zato što im država Srbija ne dozvoljava uzimanje tih dokumenata niti im negira državljanstvo na bilo koji način. Takođe dakle proverite, pa tek onda optužujte.

Međutim meni je zanimljiv slučaj tih kosovskih Albanaca koji su igrali za SFRJ (ne za Srbiju) a onda traže penziju od Srbije (a igrali su u Sloveniji i na Kosovu i duže nego u Srbiji). To uopšte nije pitanje državljanstva, da se razumemo, nego mesta na kome si radio i gde si uplaćivao porez. Ako ja radim u inostranstvu, iako sam građanin Srbije, ja neću dobiti srpsku penziju. Ako radim u Nemačkoj, a nisam njen državljanin, ja ću penziju dobiti od Nemačke jer sam tamo uplaćivala u penzioni fond. A ako sam provela godinu dana u Nemačkoj, ostatak života u Francuskoj, a pritom povela oružanu pobunu protiv Nemačke, otcepila joj deo teritorije i uzela državljanstvo novostvorene države XY, po kom ja to osnovu onda tražim nacionalnu penziju Nemačke?
Goran Vučković Goran Vučković 00:13 01.12.2008

Re: SFRJ

namerno zaboravljajuci da gradjanin nema ni rasu ni naciju ni pol ni seksualnu orjentaciju.....

Hm... to mora da je ta nebeska Srbija - građani bez rase, nacije, pola i seksualne orijentacije...
mikimedic mikimedic 00:19 01.12.2008

Re: SFRJ

Insistirala je vlast Slobodana Miloševića, a nova vlada je posle petog oktobra prihvatila odluku suda


Milice, u vecini stvari mogu da se slozim sa tvojim stavovima, ali ovo jednostavno nije tacno -- na koju odluku kog suda mislis? SRJ je primljena u novembru 2000. u UN procedurom za prijem -- glasanjem u Savetu bezbednosti i Generalnoj skupstini. Medjunarodni sud pravde sa tim nema ama bas nikakve veze.
blackbox92 blackbox92 00:27 01.12.2008

Re: SFRJ

Au bre al se ljutimo bez potrebe.Ja nisam mislio na Vas da podvaljujete već sam naveo Cvijićevu poruku koju je tada uputio onima koji vode državu. Dakle,Vaše podatke nisam negirao ni osporavao, a nisam se ni upuštao da li znate da koristite internet, ja sam govorio o tome kako se Srbija ponašala stvarno a ne kakvo je bilo pravno stanje. Nećete mi reći da je u SRJ za vreme Miloševića CG imala bilo kakvu ulogu osim da sluša. Kad je Momo istrčao u Hagu morao je posle da se izvinjava.
A to koliko Albance tretiramo našim državljanima priupitajte kako se odnose naša DKP prema njima u Evropi, pa onda kako je sa readmisijom itd.
Izvinjavam se mnogo ako ste se na bilo koji način osetili uvređenim jer mi to ni na kraj pameti nije.Ja polemišem sa stavom u smislu da smo jedno pričali a drugo radili kao neće oni da se dosete. A oni nam onda sve vrate višestruko.To je poenta i Cvijića. Niste Vi lično nikome podvaljivali pa se na Vas i ne odnosi.
Što se tiče toga gde je ko i koliko u bivšoj SFRJ bio sportista, pa kako ćete sa ovima koji su karijere završavali po SAD i Evropi, Japanu, Rusiji a daju im se penzije valjda zato što su iz Srbije. U tom smislu ne vidim razlike da li je neko iz Novog Sada, Novog Pazara, Novog Beograda, Novog Brda ili Prištine jer to je sve teritorija države Srbije.
Ako su to gluposti, onda ništa, shvatite kako hoćete.
loader loader 18:15 30.11.2008

Leva ruka ćirilicom, desna ruka latinicom

O, Srbijo...
Leva ti noga na zapadu, desna na istoku
potiljak u prošlosti, nos u nedozvoljenom minusu
gore nebeska, ovde debeovska
pre podne socijalistička, posle podne tržišna
desno uvo za tehno, levo za disko-džihad

.....
mikimedic mikimedic 21:55 30.11.2008

Kokice su tu

Dinkic u utisku, a kam' gi Miletic? Da ne pobeze kod Badintera?
behemot123 behemot123 23:48 30.11.2008

Bambus

Gospodine Mileticu, vi ste odavno iznad gradjana Srbije, vi ste bre u Evropi, bili oni Srbi ili Albanci. Svaka vama cast! Medjutim, u svakoj normalnoj drzavi, u koje ne racunamo Srbijicu, moguce je da bi nadlezni preispitali stavove, a pre svega delanja gradjana koji su vremenom postali „oni sto hoce da se otcepe”, pa makar i zasluzni, sasvim normalno. Naime, vas tekst je zlonameran iz prostog razloga sto ne pruza „punu istinu”, to jest, ja bih voleo da vidim drzave koje uopste razmisljaju da manjini, sa kojom su doskora bile u ratu, daju mogucnost drzavne penzije. Necete verovati (vi, kao, ne znate) da svaka drzava na ovom svetu trazi lojalnost. Vi, pak, kao gradjanin, imate pravo da zdusno podrzavate nezavisnost, i Bogu hvala, dlaka sa glave vam ne fali. To ne pominjete, jer ne biste bili, satro, disidenat (namerna greska). Najvise me nervira to sto stilski uvek glumite francusku sobaricu, a toliko ste uvek puni znanja. Verovatno i imanja.
P. S. Tekst Petra Lukovica o istom pitanju, u e novinama, je mnogo bolji od vaseg, prezvakanog i razvucenog. Savet> efekat ironije i cinizma u tekstu se postize svedenim izrazom. Imate sirok zamah, sve biste odjednom hteli da kazete, jer vi ste, normalno, jaaaako upuceni, pogotovo u bajate vesti (ah, najveca mana losih pisaca), pa vam se poenta razvodni. Polako, mladi ste...
P. P. S. Ako je nesto degutantno, to je salonska zabrinutost za probleme gradjana. Gledajte vi utisak nedelje, ja drzim cas. Pa jos stigoste i da isprozivate malo gluplje i neupucenije od vas za neznanje o Jasi Tomicu (vidi gore o sirokom zamahu). Ma, svaka vama cast!
Goran Miletic Goran Miletic 00:15 01.12.2008

Re: Bambus

Dragi cika Bambuse,

1. Nisam iznad gradjana Srbije. Delim sudbinu gradjana Srbije i nisam nikada ziveo preko.
2. Nisam "bre" u Evropi
3. Ne secam se da je Srbija ikada proglasavala rat prema bilo kojoj manjini. Ona im je samo krsila ljudska prava, a i manjinska...
4. Ne bih se bas slozio da "dlaka sa glave ne fali" onima koji veoma otvoreno podrzavaju nezavisnost Kosova. Da li bi naprimer neki drzavni sluzbenik smeo da iskaze takav svoj stav, a da ne trpi nikakve konsekvence?
5. Nisam pun znanja (uvek moze vise), a ni imanja. Ove godine uzeh stambeni kredit koji cu otplacivati do 65te godine. Moguce da je za vas to "imanje"
6. Hvala na poredjenju mog i Perinog teksta. Slazem se da je njegov bolji, ali to ne mora da znaci da ce se svako sloziti. Stvar ukusa.
7. "Polako mladi ste" - zahvaljujem vam na ovome.
8. Vise sam terenski nego salonski tip. Oni koji poznaju ono sto radim, mogu da posvedoce. Zrtve i svedoci krsenja ljudskih prava (gle cuda, ima mnogo i Srba medju njima) takodje mogu da vam posvedoce.

Lepo spavajte.

mikimedic mikimedic 00:23 01.12.2008

Re: Bambus

stilski uvek glumite francusku sobaricu, a toliko ste uvek puni znanja

mikimedic mikimedic 00:25 01.12.2008

Re: Bambus

1. Nisam iznad gradjana Srbije. Delim sudbinu gradjana Srbije i nisam nikada ziveo preko.


A vi ? Vi lepo kupite kokice i čekajte „Utisak nedelje" jer vas više zanima kako će ministar Dinkić opravdati svoj „partijski kadar", nego ova tema. Verovatno niste Albanac pa vas ne zanima izjava ministarke, a Jaša Tomić je ionako neko za koga ste prvi put čuli kada su poplave zadesile istoimeno mesto u Vojvodini.


blackbox92 blackbox92 00:09 01.12.2008

Osoba koje se to tiče

Penzija ne znači i lojalnost
Autor: Aziz Salihu | 30.11.2008. - 00:02

Molim vas da povodom teksta Trojica boksera s Kosova traže nacionalne penzije objavite sledeće:
Posle sloma Jugoslavije pod čijom zastavom sam se 14 godina borio na svetskim prvenstvima i učestvovao na tri olimpijade, lojalnost nikome nisam nudio.

Ali iz mnogih gradova Kosova i Makedonije me ovih dana zovu prijatelji da me pitaju kada i zašto sam ponudio lojalnost Srbiji. Na moju tvrdnju da to nije tačno, kažu da sam tražio penziju. To jedno s drugim ne ide. Lojalan sam jedino mojoj familiji, pa onda mom narodu, a druge poštujem onoliko koliko oni mene. Cela priča je nastala pre dve godine kada je Memet Bogujevci, sekretar Bokserskog saveza Kosova, preko predsednika Bokserskog sveza Srbije Slobodana Kačara, pokrenuo pitanje penzije. Na jednom turniru u Tuzli pre mesec dana braća Kačar i Memet Bogujevci ponovo su to dogovarali, pa je na Kosovo stigla vest da sam ja nacionalni izdajnik. Ova optužba je ozbiljna.
Dakle nisam nudio lojalnost, kako se tvrdi. Ovde su još uzavrele strasti, pošteni i sirotinja ćute a galamdžije jure veštice, zato, za razliku od Bogujevcija, moja penzija neka čeka bolja vremena. Ako mi je ne da država gde sam rođen pošto sam bio u poslovnoj vezi sa Slovenijom, tražiću od njih penziju kao bokser i moj drug Perunović. Zbog javnosti, voleo bih da se zna da poštujem sve olimpijce sa kojima sam osvajao medalje i da ne mrzim nikoga iako volim moj narod. Dobronamerni su me zvali kada mi je bilo najteže i zato im hvala. Boksovao sam u klubovima u Skoplju, Svetozarevu, Prištini i na kraju sam se vratio u grad gde sam počeo da vodim bokserski klub.
NNN NNN 01:29 01.12.2008

Re: Osoba koje se to tiče

Azis Salihu mi je uvek bio drag (kao bokser teškaš i to je sve što mi je o njemu bitno).
Goran Miletić mi je uvek (mada ga vrlo retko čitam) BLJAK!
Goran Miletic Goran Miletic 02:46 01.12.2008

Re: Osoba koje se to tiče

NNN
Azis Salihu mi je uvek bio drag (kao bokser teškaš i to je sve što mi je o njemu bitno).
Goran Miletić mi je uvek (mada ga vrlo retko čitam) BLJAK!


Može vam on biti bljak iako ga često čitate, to je takođe dozvoljena opcija. Sloboda mišljenja je nešto što vam niko ne mođe oduzeti
NNN NNN 13:14 01.12.2008

Re: Osoba koje se to tiče

Obično pročitam kada me zainteresuje tema (a generalno mi nisu u sferi interesovanja), evo sad videh Divca...ostalo je istorija, ko zna možda se stvari promene
dunja73 dunja73 01:59 01.12.2008

lojalnost?

Cini mi se da je Slovenija od Srpskih drzavljana ,,nekad ,, trazila lojalnost..Naravno tada nije bila clanica EU..
Strasno je ako Srbima pocnu da traze ,,lojalnost,,kao prvo u Bosni,sto autor i navodi,pa onda redom...A sto se latinice tice ,nase pismo je cirilica i Srpska latinica. Nista nemam protiv pekarinog brenda cirilicom,,klas,, ali stranac u Srbiji ce dobro da se nahoda dok pronadje gde se hleb prodaje...
Covek u belom Covek u belom 03:12 01.12.2008

Re: lojalnost?

dunja73
Strasno je ako Srbima pocnu da traze ,,lojalnost,,kao prvo u Bosni,sto autor i navodi,pa onda redom...A sto se latinice tice ,nase pismo je cirilica i Srpska latinica. Nista nemam protiv pekarinog brenda cirilicom,,klas,, ali stranac u Srbiji ce dobro da se nahoda dok pronadje gde se hleb prodaje...
Naprotiv bice sjajno kad Srbima u Bosni budu poceli da traze lojalnost jer ce to znaciti samo jednu stvar - da je tzv. vestackoj tvorevini zvanoj BiH dosao kraj.
A sto se tice jadnih stranaca sto zaboga ne mogu da razumeju natpise na cirilici, pa ce jadni ostati gladni jer nece moci hleb da kupe, muka mi je vise od takvih ispraznih argumenata. Kolika je to smetnja strancima i razvoju turizma, vidi se na primeru Grcke, eno otkad Grci uvedose svoje pismo (umesto latinice koju "ceo svet razume" ) turizam im je potpuno propao.
queeria92 queeria92 03:27 01.12.2008

Re: lojalnost?

Nista nemam protiv pekarinog brenda cirilicom,,klas,, ali stranac u Srbiji ce dobro da se nahoda dok pronadje gde se hleb prodaje...


Evo šta piše Collin O'Neal, porno glumac i režiser dok je snimao porno film "World of Men: Serbia" u Beogradu:

"He called back around 10pm and told me to go to another small club, popular with Belgrade’s transvestites, and in a few minutes I was in the car flying towards the tiny club with Dakota Rivers by my side. Magically I found the club without one wrong turn (this is very hard in Belgrade since street signs are in Cyrillic…"
dunja73 dunja73 03:40 01.12.2008

Re: lojalnost?

U Grckoj ispod svakog natpisa na Grckom ,mesta,grada...stoji i latinicni natpis ..Cak po jacim gradovima postoji prevod na Nemackom...(odredjenih objekata,kafica,pa i pekara....),,covek u belom,,odgovor
Goran Vučković Goran Vučković 08:45 01.12.2008

Re: lojalnost?

Nista nemam protiv pekarinog brenda cirilicom,,klas,, ali stranac u Srbiji ce dobro da se nahoda dok pronadje gde se hleb prodaje...

Evo i pica (пиза) i hamburger (хамбургер) su čak i nacrtani ćirilicom. Koji to stranac može da razume?
mikimedic mikimedic 09:26 01.12.2008

Re: lojalnost?

Evo šta piše Collin O'Neal, porno glumac i režiser dok je snimao porno film


uf, zabrinuo sam se.
mikimedic mikimedic 09:29 01.12.2008

Re: lojalnost?

U Grckoj ispod svakog natpisa na Grckom ,mesta,grada...stoji i latinicni natpis ..Cak po jacim gradovima postoji prevod na Nemackom...(odredjenih objekata,kafica,pa i pekara....),,covek u belom,,odgovor


hm i Moskva ostade bez turista?
dunja73 dunja73 18:13 01.12.2008

Re: lojalnost?

Moskva nije u EU
dunja73 dunja73 18:23 01.12.2008

Re: lojalnost?

Sta bi po vasem na ,,kuci za zabavu,, trebalo da stoji ili kakva slika????
mikimedic mikimedic 19:07 01.12.2008

Re: lojalnost?

Moskva nije u EU


A Srbija jeste?

i sta znaci argument 'Moskva nije u EU'?

ako jeste sve mora latinicom?

ajde razmisli pre nego sto napises nesto sledeci put, nije tesko.
hogubadagri hogubadagri 04:30 01.12.2008

izjava

Izjave su joj nebulozne tu nemam komentara, ali sve jedno mislim da ne bi trebali da dobiju penziju.
vanja.t vanja.t 11:19 01.12.2008

kosovo je albanija, ok?

Da li ću naprimer ja kao građanin Srbije, koji smatra da je nezavisno Kosovo realnost i da sa ovom državom Srbija treba da gradi dobrosusedske odnose (bolje pre nego kasnije) snositi neke konsekvence ? Da li ću jednog dana biti pozvan da potpišem neku izjavu o lojalnosti? Da li ću morati da platim duplo veći porez ili ću jednog dana dobijati manju penziju?


Kave veze ima Vaša lojalnost, porez i penzija sa tim što se grupa naših građana pre 10 god. naoružala, teroristički organizovala i napala vojsku, policiju i lokalno stanovništvo; u tom ratu su pobedili, i deo do tada naše zemlje proglasili na silu svojom.

I posle 10 god malo Vam je što smo u tom ratu i poraženi i poniženi; nije Vam dovoljno.
Šta još da nam se desi kako bi Vam bilo lakše?


Goran Miletic Goran Miletic 13:22 01.12.2008

Re: kosovo je albanija, ok?

Vanja,

A da li vi mislite da je policija/vojska bila jako fina prema Albancima? Da li znate koliko je Albanaca pretuceno, ubijeno, nestalo, kako su bili tretirani tokom 90-tih. Procitajte knjigu "Svedocanstvo o Kosovu" u kome autorka Svetlana Djordjevic, koja je bila taksistkinja na Kosovu tokom 90tih opisuje upravo ponasanje srpske vojske policije, ali i gradjana prema Albancima. Veoma poucno...
vracarac92 vracarac92 13:47 01.12.2008

Re: kosovo je albanija, ok?

[/b]
A da li vi mislite da je policija/vojska bila jako fina prema Albancima? Da li znate koliko je Albanaca pretuceno, ubijeno, nestalo, kako su bili tretirani tokom 90-tih. Procitajte knjigu "Svedocanstvo o Kosovu" u kome autorka Svetlana Djordjevic, koja je bila taksistkinja na Kosovu tokom 90tih opisuje upravo ponasanje srpske vojske policije, ali i gradjana prema Albancima. Veoma poucno...

Posle oslobođenja Kosmeta (23. 11. 1944) i zatim vojnog smirivanja arbanaške balističke pobune na Kosovu i u Metohiji (2. 12. 1944. - 21. 2. 1945), došao je period na izgled smirivanja vidljivog besa i patološke mržnje Arbanasa protiv Srba, jer je usledilo vreme amnestije, popuštanja i potpunog udvaranja novih vlasti komunističke Jugoslavije arbanaškom stanovništvu, među kojim je bilo ne samo saradnika okupatora i izdajnika svoje zemlje nego i javnih zločinaca. Tome treba dodati i teror državnog ateizma, koji je pogađao uglavnom srpski narod i njegovu tradicionalnu privrženost crkvi.

Nova vlast je najpre napravila katastrofalnu državno pravnu grešku, upravo zločin prema srpskim i crnogorskim izbeglicama sa Kosova i Metohije. Naime, poznatim odlukama NKOJ-a, odnosno nove vlade DF Jugoslavije, od 6. i 17. marta 1945. godine, zabranjen je povratak prognanim kolonistima sa Kosmeta ukaz potpisao crveni (ras)pop Vlada Zečević, čime je u stvari amnestiran[b]
okupatorski i arbanaški ratni zločin nad srpskim življem Kosova i Metohije. Zbog tih odluka na Kosmet se nikada nije vratilo 1.638 prognanih srpskih porodica, a u Vojvodinu je tada preseljeno 2.064 srpske familije sa Kosmeta. Prema zapisnicima Oblasnog odbora, zemlju su tada na Kosovu delimično ili sasvim izgubile 5.744 srpske familije, a samo neke od njih su dobile natrag svoju zemlju. Među prognanima i nepovraćenim Srbima bilo je dosta i starosedelaca sa Kosova. Ovo je bilo, između ostaloga, i po želji Komunističke partije Jugoslavije, koja je još 1940. (na konferenciji u Zagrebu) zauzela antisrpski, a proarbanaški stav u pitanju sudbine Kosova i Metohije. O tome iscrpno piše u delu Početak posleratnog progona Srba sa Kosova,

Tako je počelo posleratno "etničko čišćenje" Kosova i Metohije, koje se u slabijim ili jačim talasima nastavlja sve do danas Navešćemo ovde svedočenje o tome jednog kosovskog Srbina, izrečeno nedavno u našoj javnosti. Naime, Miloš Savičević iz Kosova Polja najtačnije je rekao istinu o posleratnom do danas prisilnom iseljavanju Srba i Crnogoraca sa Kosova i Metohije (one čuvene kosovopoljske noći, 24/25 aprila 1987): "Iseljavanje Srba i Crnogoraca sa Kosova potiče još od ranije. Od 1941. godine do dana današnjeg nije se zaustavilo Prvo, uz pomoć okupatora i domaćih izdajnika (tj Arbanasa), koji su mahom koloniste Srbe i Crnogorce terali u izbeglištvo u Srbiju i Crnu Goru, gde su ostali sve do oslobođenja naše zemlje. Svu pokretnu i nepokretnu imovinu su ostavili na Kosovu Albanci su je (tada) podelili kako su znali i umeli Jedan deo Albanaca, pripadnika okupatora, nezadovoljni Jugoslavijom, po povratku izbeglica Srba i Crnogoraca na Kosovo i na svoja imanja, ustremili su se na njihova imanja, počeli su sa pritiscima na Srbe i Crnogorce, sa napadima na ličnost, imovinu, počeli su sa poljskim štetama, sa sečom šuma, oduzimanjem imovine, posebno nekretnine, tako da je iseljavanje onih koji su se vratili na svoja ognjišta počelo ponovo. Izbijanjem demonstracija 1968. godine iseljavanje se samo nastavlja ubrzanim tempom I to na očigled tadašnjih pokrajinskih, državnih i partijskih rukovodioca, koji su partijsko i državno rukovodstvo SR Srbije i SFR Jugoslavije obaveštavali da se iseljavanje vrši samo radi ekonomskih razloga Izbijanjem demonstracija 1981. godine iseljavanje se nastavlja još ubrzanijim tempom, tako da i dan danas traje, a po mom dubokom uverenju neće se zaustaviti dok Srbi i Crnogorci koji žive na Kosovu ne budu ravnopravni na delu, kao što Ustav garantuje, a ne da, kao do sada, budu građani drugog reda, obespravljeni u svim pravima "

Talasima iseljavanja Srba sa Kosmeta u posleratnim godinama naročito je doprinosio velik broj emigranata iz Albanije, kojima je nova vlast direktno pomagala davanjem imanja i materijalnom pomoći. A oni su upravo bili najagresivniji prema Srbima. O tome svedoči, između ostaloga, i slučaj porodice Milinčić iz Samodreže kod Vučitrna, kojoj je tokom rata ubijen otac Danilo od Albanaca emigranata, zatim 1960. sin Slavomir od emigranata i šumokradica, i 1982. unuk Danilo od Ferata Muje, emigranta Albanca, nastanjenog u susedstvu u Samodreži. Da je iseljavanje srpskog življa sa Kosmeta pod pritiskom počelo već u prvoj deceniji po oslobođenju kao sigurni pokazatelji mogu poslužiti svakogodišnji izveštaji Raško prizrenskog episkopa Svetom Sinodu u Beograd, po kojima se skoro svake godine smanjivao broj parohija u ovoj eparhiji, naročito oko Podujeva, u Drenici i oko Đakovice Istina, izvesno smanjenje broja verujućih domova na Kosmetu bilo je rezultat antireligiozne kampanje nove vlasti marksističke ideologije, pri čemu ta kampanja nije pogađala arbanaški živalj kao muslimanski, jer je islam u novom režimu bio oduvek i do danas privilegovan Uz to, napadi na Srpsku crkvu i njenu imovinu bili su sve učestaliji i od vlasti tolerisani, ponekad čak i podstrekivani, o čemu postoji velik broj dokumenata, žalbi, prestavki, vođenja beskrajnih sudskih sporova - i uglavnom sve bez uspeha.

O tome kako su mnoge crkvene i manastirske zgrade bespravno zauzete ili konfiskovane od nove vlasti postoji niz dokumenata. Naročito je grubo bilo posleratno zauzimanje manastira, poput npr. kapele u Gračanici - za kancelarije, magacine ili čak istražne zatvore organa OZNE, vojske ili mesnih odbora. Raznim nasiljima nad crkvama i manastirima na Kosmetu srpskom narodu sasecani su koreni i uskraćivana nada na bolju budućnost, iskorenjivan je istorijski i duhovni trag nacionalnog bića i srpske kulture na istorijskoj zemlji srpskog naroda.

Niz srpskih crkava srušila je ili dokončala ratno rušenje upravo nova komunistička vlast Tako je srušena, marta 1952, srpska crkva u selu Duganjevu kod Uroševca i neke druge Najdrastičniji primer tiranije nove vlasti nad Srbima jeste rušenje spomen-crkve u Đakovici, baš na Svetog Savu 1949. godine, i to dinamitom, pri čemu udovici popa Luke Bulatovića vlasti nisu dozvolile da kosti svoga muža, sahranjenog kraj crkve, prenese pre rušenja. O tome je karakteristično pisao (15. jula 1951) prota Steva Dimitrijević, spominjući i ostale nevolje srpskog življa tada na Kosmetu: "Ovde su pokazani samo najvidljiviji nasrtaji na veru pravoslavnu. Ako se daljim sličnim postupcima ne stane na put ozbiljno, i ne dadne satisfakcija utvrđenim osećajima pravoslavnih Srba, onda može doći do ugrožavanja interesa (Srba). Moralo bi o ovome da se izveste i više narodne vlasti i umole za naredbu onamošnjim vlastima da povedu malo računa i preduzmu mere protiv pojedinih dušmana i razaračkih zulumćara. U Prizrenu su u pravoslavnom groblju polomljeni i lome se i dalje nadgrobni spomenici, a u starom vojničkom groblju tamošnjem svi su istrebljeni. Ni po verski mešovitim selima ne ostavljaju krstove na grobljima."

Nova vlast, u kojoj je bilo dosta Arbanasa (a među ovima na vlasti bilo je i direktnih ratnih zločinaca, sada pomilovanih), teško je dopuštala obnovu porušenih srpskih svetinja. Najbolji dokaz je primer mukotrpnog nastojanja, malobrojnih kosovskih monaha i monahinja da obnove porušeni i zapusteli manastir Devič. O tome rečito govori izveštaj i žalba devičkog starešine, jeromonaha Makarija, Svetom Sinodu u Beogradu (26. juna 1946): "Dana 23. 6. 1946. god. delegat oblasnog odbora iz Prizrena, predsednik Sreskog odbora iz Srbice Brajim Trnava i predsednik mesnog odbora iz Lauše Halim Bajram, sa još nekim Arnautima, izašli su da dele manastirsku zemlju. Pre početka deobe predsednik Sr. N. O. Brajim Trnava, pred skupom Arnauta i Srba, govorio je da su crkve uopšte nepotrebne. Za džamije rekao je da mogu ostati jer služe kao bogomolje, a crkve služe za sabiranje bogatstva. Prisutnim Arnautima bilo je vrlo ugodno, a naši Srbi ostadoše zaprepašćeni. Posle deobe, više je zemlje pripalo Arnautima, koji su za vreme okupacije radili zemlju, nego li Srbima koji je oduvek rade. Meni je delegat oblasnog odbora saopštio da manastir ne polaže pravo na zemlju kao porušen, i da su još marta 1946. god. rešili da se manastiru oduzme sva zemlja."

Manastir Devič je kasnije ipak obnovljen, ali je neprekidno do danas imao velikih nevolja i zuluma od susednih Arbanasa, koji su često napadali ne samo manastirska dobra nego i same sestre monahinje. Ali, gornji navod oca Makarija odslikava stvarni odnos nove jugoslovenske vlasti, proarbanaški a antisrpski nastrojene, što se može videti i iz činjenice da nijedna džamija nigde na Kosmetu nije porušena. Naprotiv, mnoge nove džamije podignute su na mestu porušenih crkava ili od njihovog građevinskog materijala.". Kao ilustraciju samo navodimo: selo Radonjić kod Đakovice, gde je na mestu i od materijala crkve podignuta džamija, jer Srba više i nema u tom selu. Crkveni prostor, imanje, groblje neretko je dato, ili prisvojeno, nekom Arbanasu, kao što je slučaj u selu Rakitnici kod Podujeva, Pomazatinu kod Prištine, Drenovcu i Prilepu kod Dečana, u bivoljaku kod Vučitrna i drugde. U selu Ljevoši kod Peći, iznad Pećke patrijaršije, na temeljima stare srednjevekovne srpske crkve podignut je 1955. godine lovački dom za SUP Kosmeta. U selu Miruši kod Mališeva preorani su temelji crkve i staro groblje srpsko (1963) i zemljište postalo zadružna njiva. U selu Kravasarija kod Mališeva sadašnja škola podignuta je na temeljima srpske crkve, a i Srba u selu više nema. Zatiranje srpskih svetinja na Kosovu i Metohiji činjeno je i na razne druge načine (delimična dokumentacija u knjizi Zadužbine Kosova).

Jedan od načina pritisaka na Srbe u ovo vreme, i time započinjanje njihovog prisilnog egzodusa sa Kosova, bila je i nacionalizacija zemljišta "za društvene potrebe", gde se zemljište uzimalo najpre od srpskih porodica. Tako je, npr. sasvim nestalo srpsko selo Nakarade kod Đakovice, kraj magistralnog puta za Prizren, koje je pretvoreno u Poljoprivredni kombinat "Erenik". Novo Selo kod Prištine, sa ostacima crkve i grobljem. srpskim, potopljeno je celo (1965) pri izgradnji veštačkog jezera na Gračanici. Stadion "Prištine" u Prištini podignut je na zemljištu Srba koje je nacionalizovano. Selo Vrbnica na Drimu, do albanske granice kod Prizrena, imalo je Srba još u posleratnoj deceniji, a onda je zemljište oduzeto i potopljeno za hidrocentralu u Albaniji (!), tako da danas u tom kraju više nema Srba.

U ovoj posleratnoj deceniji imamo i česte progone i zatvaranje srpskog sveštenstva. Tako su 1945-1946. u zatvoru bili: arhiđakon Gavrilo iz manastira Dečana (osuđen na 10 godina zatvora), sveštenik Stanislav Vasiljević iz sredačke župe, sveštenik Grigorije Baljošević iz Orahovca (3 godine zatvora), prota Branko Jakić iz Prizrena, pa sveštenici Đorđe Dragić iz Lipljana i Živa Boldorac iz Istoka (zatvoreni 1947), prota Perko Kipović iz Gnjilana (zatvoren 1949). Naravno, bilo je to doba robijanja mnogih nevinih ljudi u zemlji, ali broj kosovskih Srba u zatvorima nije tada bio prosečno manji, što je tamošnji narod obeshrabrivalo. Najkarakterističniji primer progona srpskog sveštenstva na Kosovu u ovo doba (1952) svakako je nevino stradanje od vlasti jeromonaha Venijamina Boškovića u manastiru Binču kod Gnjilana. Sam on opisao je raško-prizrenskom episkopu ono što se njemu i manastiru desilo od vojnog, milicijskog i drugih predstavnika tadašnje "narodne vlasti" na Kosmetu: "Poznato vam je da sam teško bolestan i da već godinu dana ne napuštam sobu, većinom ležim u krevetu. Tako sam ležao u krevetu i 3. maja t. g., koga su dana oko 5 sati po podne banuli u moju sobu 6 ljudi meni nepoznati, jedan je bio u uniformi vojnoj sa titovkom na glavi, a ostali u civilnom odelu, a jedan je bio u plavoj (milicijskoj) uniformi. Onaj u uniformi vojnoj i jedan gologlav u civilu ostali su kod mene, a ostali su izišli Onaj u civilu seo je preda me i razbijao jaja, kojih je bilo oko 100 komada u dve korpe (bilo je to vreme oko Uskrsa - A. J.) Onda je obe korpe s jajima bacio na mene, bacio je i sud sa jelom na mene. Onda se onaj u uniformi popeo na mene, stao mi na grudi i počeo da me davi; od težine krevet je se prelomio i ja sam propao. Onda su mi naredili da se dignem na onaj deo kreveta što nije propao; kad sam seo, onaj u civilu skinuo je lampu sa gasom i izručio na mene, i hteo da me zapali, ali nije imao šibice Onda je izručio na mene testiju vode. Posle me je onaj u vojnom odelu udarao nogom po celom telu, a onaj u civilu udarao me je sa štapom po glavi, po licu, svuda Onda su me i dalje toliko tukli da sam pao onesvešćen i tek posle 1 časa došao je sluga (manastirski) iz Binča i komšija Raša i Milena Petrović. Pri polasku, onaj u vojnom odelu kazao mi je. U roku od 24 sata da se izgubiš odavde, inače ćemo te baciti kroz prozor. Teško pretučen, ja sam morao da napuštam manastir, a ključeve sam predao namesniku." Dodajmo da je otac Venijamin uskoro umro od zadobijenih povreda.

Opisani tragični događaj nije bio samo "agitpropovski ateizam" državne marksističke ideologije, nego pre svega bezakonje jednog sistema vlasti, nesumnjivo sa krajnjim ciljem trajno iskorenjenje srpskog naroda iz istorije i pamćenja Kosova Posledice ovakvih postupaka, a iza njih sigurno stoji i arbanaški doprinos i politika albanizacije (i islamizacije) Kosova, Jesu ta da je manastir Binač danas skoro zapusteo, a i srpski živalj oko njega veoma se proredio. Slično je i sa čestim napadima na imanje i sestrinstvo manastira Devič, zbog čega su okolna sela, njih oko 20, zapustela od Srba; pa napadi na manastir Svetu Trojicu kod Mušutišta, kome preti zapušćenje, kao što je zapustio manastir Sv. Marka u Koriši kod Prizrena

Da ovo nije bio usamljen slučaj, pokazaće i sledeći, nešto drugačiji, ali sa istom namerom i namenom učinjen napad na Srbe i Srpsku crkvu. Paroh raniluški Anđelko Petrović izveštava episkopa u Prizrenu 7. januara 1948: "Noću uoči Sv. Save u crkvi Raniluškoj (kod Gnjilana) načinjen je pravi rusvaj - sve su knjige pocepane na paramparčad. Na sv. Prestolu ostala je jedino sračica, a ostali pokrivači, jevanđelje, jedan krst, antimins, carske dveri, zavese, službenik, svetnjaci - sve je polupano i razbacano po crkvi, ikone neke koje su visile o zidu i one su polupane, jedino je pošteđen pribor za sv. pričešće na žrtveniku i ništa drugo. Jedek sa zvona na zvonari skinut je i odnešen " Ako sada navedemo sličan slučaj iz 20 godina kasnije, videćemo isti zločinački odnos prema kosovskim Srbima i njihovim svetinjama. Naime, mitrovački paroh Vladimir Popović izveštava episkopa u Prizrenu 5. jula 1972: "U selu Vinarcu, ataru ove parohije, postoji crkvica još iz davnina, pre nekoliko stoleća, iz doba patrijarha Čarnojevića Ona je prošla u skoro istovetnom stanju u vremenu 1915-1918. g. kao i u vremenu 1941-1944. g. Međutim, februara ove godine našla su se neodgovorna lica (čitaj Arbanasi - A. J.) pa u nemogućnosti da otvore crkvu, pokvarili su krov na njoj, otvorili je i ubacili dosta prljavštine (đubreta, izmeta), tako da je nižepotpisani morao da se obrati miliciji za zaštitu... Vernici (Srbi) su za tim pristupili obnovi crkve, krov prepokrili, okrečili i vrata još bolje učvrstili. Međutim, juna meseca, ne znamo (tačno) dan, došli su opet nepoznati, pa su je potpuno ruinirali. Vrata su skinuli i odneli, stolove u crkvi polomili, kandila i svećnjake uništili, tako da je u crkvi ostao samo goli i isprljani zid. ... Smatram da ovakav postupak ne liči čak ni na kriminal, već na politički gest radi istrebljenja ove naše svetinje.". Tako piše srpski paroh mitrovački, dodajući u objašnjenju da se ova crkvica "nalazi u selu sa življem isključivo muslimanske veroispovesti" (tj. selo je arbanaško), a srpsko selo Vinarce je nekoliko kilometara dalje.

Hroniku ovih srpskih stradanja na Kosovu svesno delimo na ove periode, a ne kako je neki, najčešće sami Arbanasi, dele - pre i posle Brionskog plenuma (1966). To zato što su srpska stradanja na Kosmetu bila ista i pre i posle te političke "promene" u Komunističkoj partiji Jugoslavije, što pokazuju i već navedeni i još mnogobrojniji nenavedeni primeri srpskih kosovskih patnji.

U prilog ovakvom tvrđenju navešćemo ovde dva teksta, jedan iz 1951, a drugi iz 1967. godine. Jedan Srbin Kosovac, Jovan Gligorijević, sudija u penziji, pisao je patrijarhu srpskom g. Vikentiju 28. juna 1951, povodom rušenja srpske crkve u Đakovici: "Osećam se prinuđenim da Vašoj Svetosti lično i pismeno, poput naših starih patrijaraha, izložim pravo stanje stvari kako je u Metohiji, na osnovu mojih zapažanja... U okupacionom vremenu II svetskog rata svi ovi anacionalni (tj. antisrpski, arbanaški - A. J.) elementi popalili su domove naših naseljenika, opljačkali ih, opustošili sve što se njihovim imenom nazvalo, silovali ženski svet, prinudno ih naterali u zbeg. Ujedno nisu ostali dužni ni prema staromeštanima Srbima, koliko su ih pobili, tukli i opljačkali za vreme okupacije... Iza oslobođenja 1944. god. mi smo opet svekolike pretrpljene muke, žrtve, neprijatnosti, trzavice, strah, nevolje u raznim oblicima bacili u zaborav, da bi stvorili između nas bratstvo jedinstvo, dajući im kao manjinama Kosmeta, čak se može reći, preterano veliki broj škola, veći i od same Albanije. Međutim, šta se zbiva: dok se mi s jedne strane pokazujemo prema njima humani, čovečni, u pravom smislu kao ljudi, dotle s druge strane oni nam potkopavaju jamu u rođenoj našoj državi, rušenjem crkava i spomenika. U Đakovici imaju muslimani 18 džamija i 12 tekija, katolici 2-3 crkve, a pravoslavni svega jednu pomenutu malu crkvicu i tu nedovršenu novu crkvu-spomen kosturnicu... Datu im autonomiju Kosovsko metohijske oblasti uzeli su vrlo pogrešno i proizvoljno, kao da su država u državi, da im je sve u moći učiniti štogod žele u korist svojih nacionalnih poslova... Asimilaciju, odrođavanje i iseljavanje oni znaju dobro kako se vrši."

Podsećamo da je ovo pismo pisano 1951. godine. Arbanasi su kasnije tvrdili da su do 1966. godine bili zlostavljani, a Srbi na Kosmetu povlašćeni. Bio je to propagandni plan jedne antisrpske politike, smišljene postepeno posle neuspeha balističke pobune posle oslobođenja. Kako su se pak Srbi na Kosmetu tada osećali, pokazuje drugi tekst: Izveštaj Upravnog odbora Raško-prizrenske eparhije, iz 1967. godine: "Posle stupanja na snagu Društvene reforme (posle Brionskog plenuma 1966-A. J.), koja se, po jednodušnoj oceni (Srba), smatra kao negativna za srpski živalj na Kosmetu, jer će to još više potstaknuti iseljavanje Srba sa Kosmeta, obzirom da neće moći da odolevaju većem pritisku većine šiptarskog življa, koji koristi i zloupotrebljava samoupravu. Šiptari i druge nacionalne manjine na Kosmetu isticali su da su oni gonjeni, a da su Srbi i Crnogorci od Rankovićevog režima bili favorizovani. Ako bi to bilo tako, mnogi postavljaju pitanje: zašto su se onda Srbi do sada iseljavali sa Kosmeta? Ako su uživali osobitu zaštitu Rankovića, što sigurno nije tačno, mnogi se s razlogom pitaju: zar iseljavanje neće biti veće sada kada Srbi više nemaju tu zaštitu, a Albanciće je imati, koristeći samoupravu i većinu svoga življa i verovatno neki, ako ne ovi, istu zloupotrebljavati... Fakat da su se Srbi i Crnogorci iseljavali sa Kosmeta od samog oslobođenja, a to znači da su uslovi bili takvi da neko nije mogao pod tim uslovima živeti na Kosmetu zajedno sa Albancima, pa je izlaz nalazio u seobi na teritoriju uže Srbije, i to onda kada je vlast pretežno bila u rukama boraca, a njih je bilo više Srba i Crnogoraca, kako se onda može pretpostaviti da seobe neće biti više od sada pa nadalje kada pretežan deo vlasti pripada šiptarskoj većini na Kosmetu; a da oni mogu vlast bolje da iskoriste za svoju nacionalnu stvar nego što su je Srbi i Crnogorci koristili, svedoči fakat da je Srba i Crnogoraca sada proporcionalno manje na Kosmetu nego što ih je bilo 1912. g., posle oslobođenja od Turaka. Iseljavanja nije bilo u periodu između I i II svetskog rata, već za vreme prošlog rata.

I ovaj tekst je rečit sam po sebi i ne treba mu objašnjenje. Uz njega kao dokumentaciju možemo navesti brojne ranije izveštaje episkopa raško-prizrenskog o prisilnom iseljavanju srpskog življa sa Kosmeta. Već smo spominjali da je broj parohija morao biti postepeno smanjen za jednu trećinu: od predratnih 93, spao je na 67, jer je 26 parohija moralo biti rasformirano. U izveštaju episkopa prizrenskog g. Pavla od 12. maja 1959. stoji: "Tokom 1958. g. odigrala su se dva veoma mučna događaja. Naime, u manastiru Devič albanci su odveli devojčicu od 12 godina, Srpkinju, koja je tu gajena od svoje druge godine, i zahtevali od nje da se uda ili za momčića Šiptara od 12 godina, ili za čoveka od 34 godine, koji već inače ima jednu ženu... Postoji još jedna nevolja, čije posledice mogu biti katastrofalne za nas u ovim krajevima. To je stalno iseljavanje našeg življa (podvukao A. J). Kad sam zimus bio u Deviču, dođoše domaćini tri poslednje kuće iz najbližeg sela Ludovića, nudeći manastiru da kupi njihovu zemlju, inače će je prodati Albancima. U tursko vreme bilo ih je u tom selu 17 kuća i isto toliko albanskih... Sad se sele poslednje tri kuće (srpske). Tako je i u drugim krajevima. U Vitomirici kod Peći, koja je naseljena posle I svetskog rata, nije bilo nijedne albanske kuće. Sada ih ima 100. U Dobruši pre rata nijedne, sada 160 itd."

U izveštaju od 27. aprila 1961. episkop piše: "Stalna nam je nevolja nezadržano iseljavanje našeg življa, manje-više sa cele teritorije Eparhije. Kao razlog jedni navode strah od represalija Albanaca i Turaka u slučaju kakvog političkog zapleta u ovim krajevima. Povremeno njihove ispade uočavamo i sad svi. Npr. posle moje posete Kamenici (Kosovskoj) i nedovršenoj kapeli u selu Koretinu, prekonoć su na toj kapeli razbijeni svi prozori. Onomlanjske godine (1959), uoči suđenja u Prizrenu jednom diverzantu iz Albanije, neko je potpalio kapiju na porti Saborne crkve u Prizrenu. Ove pak godine su na groblju (u Prizrenu) porazbijane sve porcelanske slike na pravoslavnim spomenicima, pa i na spomeniku episkopa Vladimira. Drugi (iseljenici) navode da vlasti favorizuju Albance, kojih u organima vlasti ima mnogo, pa se uzajamno pomažu i sve zakonske olakšice osiguravaju za svoje, dok se na Srbe svaljuje sva težina obaveza i to uvek u zakonskoj formi. U tome (favorizovanju Arbanasa) učestvuju i Srbi članovi Partije."

U izveštaju od 11. maja 1962: "I ove godine (1961) još intenzivnije je nastavljeno iseljavanje našeg (srpskog) elementa, kako naseljenika tako i starosedelaca, iz svih krajeva Eparhije. Iz Gnjilanskog namesništva u toku godine iselilo se preko 200 domova: samo iz Vrbovačke parohije, koja je inače mala, iselilo se 70 domova. Iz okoline Prištine, od lanjske godine, takođe se naglo iseljava. U selu Komoranu posle rata bilo je 40 srpskih domova, sada ih ima 12; Novo Čikatovo 48, sada 22; Donji Zabel 18, sada 4; Veliki Belaćevac 23, sada svega 3. Iz Tološke parohije iselilo se u toku godine 81 dom. To je glavna nevolja naša u ovim krajevima."

Izveštaj od 1. aprila 1965: "Osim navedenih teškoća, imamo onu stalnu koju sam u svim ranijim izveštajima iznosio, a to je neprestano raseljavanje pravoslavnog (srpskog) elementa sa Kosova i Metohije... (slede podaci). Selo Belo Polje od 42 kuće iseljeno 12, ostalo 30. (Iseljenja samo posleratna). Selo Glavnik od 43 kuće iseljeno 20, ostalo 23 Selo Batlava od 27 kuća iseljeno 13, ostalo 14. Selo G. Sibovac od 48 kuća iseljeno 25, ostalo 23 Selo Trnova od 29 kuća iseljeno 23, ostalo 6 Selo Bradaš od 41 kuće iseljeno 40, ostala 1, i tako redom u svih 20 sela parohije Podujevske. . Komentar ovome je nepotreban."

Da dodamo još i izveštaj od 1. aprila 1966; "Opšte teškoće na koje Crkva u Eparhiji raško-prizrenskoj (nailazi godinama su iste, no utoliko teže što su, tako reći, prešle u hronično stanje. Teški problem je raseljavanje našeg elementa, koje se vrši i dalje. Svakako da tu deluju mnogi uzroci, ali ima nasilja sa strane Albanaca. Letos, vraćajući se iz jednog manastira kod Prizrena i čekajući autobus, imao sam ovakav razgovor sa jednom ženom meštankom. Prodali smo kuću i zemlju u planini i spustili se ovde u ravnicu i tu kupili. Sa jednog parčeta samo dobili smo triput više no gore sa svega (imanja). Takav je i kolomboć (kukuruz). Ali ne možemo ovde ostati. - Zašto? - Noću nam Albanci uteruju stoku u usev i otvoreno prete Selite se, ovo nije Srbija Siledžije neke, reći će se. No kad sam posle bio na sasvim drugom kraju Eparhije, kod Kosovske Mitrovice, izneli su mi, od reči do reči, potpuno iste nevolje. Vidi se jedna organizovana hajka, kojoj ovako proređeni teško odolevamo."

Osim ovih izveštaja u Arhivi eparhije u Prizrenu postoje brojni izveštaji sveštenika sa terena o prisilnom iseljavanju srpskog življa i o broju iseljenih pod pritiscima. Iz njih se vidi da je oko godine 1968. zaista došlo do većeg porasta iseljavanja Srba. Ali, iz njih se vidi i nešto drugo - a što poslednjih godina iznose skoro svi Srbi Kosovci da je tada bio prisutan strah od posledica ako se iznese puna i neskrivena istina o razlozima prisilnog iseljavanja jer, ne treba smetnuti s uma da je zvanična jugoslovenska politika, čak i posle arbanaške pobune 1968. godine, dok je Josip Broz Tito bio živ, svesno prikrivala srpsku tragediju na Kosovu i Metohiji (naziv Metohija u međuvremenu je zvanično ukinut 1968. g. od vlasti, jer je jasno svedočio da je to vekovni srpski i pravoslavni kraj oko manastira). Mnogi su ljudi tada i sa položaja odleteli, i sa Kosova se iselili, čim su samo progovorili o srpskom stradanju od Arbanasa na Kosmetu. Primera radi, eno šta piše arhijerejski namesnik iz Gnjilana: "Prednji izveštaji paroha su vrlo šturi i ne iznose puno činjenično stanje iz opreznosti da sebe ne bi doveli u nepoželjni položaj, jer im njihovu tvrdnju o činjeničnom stanju ne bi potvrdili oni kojima je to poznato, iz straha od posledica, radi čega i izbegavaju (Srbi parohijani - A. J.) da daju ma kakve podatke. To se očito vidi iz izveštaja sveštenika Petra Popovića i Mihaila Radojevića. ... Albanska omladina od predškolske dece do učenika više gimnazije, učiteljske i ekonomske škole u gradu (Gnjilanu) na najgrublje načine ponižavaju, psuju i vređaju sveštenstvo, a često puta se bacaju za njima i kamenjem i pljuju na njega... Narodna poslovica kaže što očevi govore na ognjištu, deca iznose na ulicu. Zbog takvih postupaka vrlo je otežan položaj i opstanak sveštenstva, naročito mlađih sveštenika. Dostavljajući prednji izveštaj, želim da napomenem: da bi se konkretniji podatci o iseljavanju pravoslavnog (srpskog) naroda sa Kosova dobili kada bi sami iseljenici u Srbiji dali svoje izjave i izneli razloge svog iseljenja. To bi bilo najverodostojnija slika o njihovom iseljenju."

Potvrdu o iznesenome zaista su dali, ali dosta kasnije, iskazi iseljenih pod raznim pritiscima kosovsko-metohijskih Srba davani u tzv. užoj Srbiji, o čemu je poslednjih godina štampa dosta pisala. Podsećamo na već navedeno svedočenje Miloša Savićevića, kao i na izjavu Radoša Nedića iz lapskog sreza, sela Donje Ljupče kod Podujeva, koji je 24. 4. 1987. opisao "iseljavanje i tragediju 11 porodica Nešića iz sela Donje Ljupče", takođe i svedočenje Vuksana Pantelića. Najkraće je o iseljavanju izrekao je istinu te iste kosovske noći Ljubomir Vujović: "Preko 40 godina traje proces iseljavanja Srba i Crnogoraca sa Kosova, a pospešuju ga albanski nacionalisti i separatisti; verovatno imaju svoj plan rada i delovanja. Iseljavanje traje nekada bržim a nekada sporijim intenzitetom. Skoro pola naselja na Kosovu su etnički čista, što ide u prilog ostvarenju cilja albanskih separatista... Težak je manjinski osećaj, osećaj nesigurnosti. Samo onaj ko je osetio šta je seoba, može u punom smislu reči da shvati koliko je ta reč opora i gorka."

Ili jedan drugi rezime uzroka iseljavanja Srba pod raznim pritiscima, koji je dao sveštenik iz Kosovske Vitine Ljubiša Miljković, u svom izveštaju arhijerejskom namesniku u Gnjilanu: "Iseljeni Srbi izjavljuju da nisu imali slobodu, da su ugnjetavani od strane albanaca. Iseljeni iz Vrbovačke parohije izjavljuju da su im Šiptari mnogo dosađivali, nasilno su ulazili sa stokom u njihova imanja, njive, livade i bašte, izazivali ih na svađu, ulazili im u kuće, kod žena (= silovanje). U grobljima su lomili krstove, i to u selima: Belekaru, Drobešu, Grmovu, Vitini, Devaju, Gušici, Trpezi i drugim. Bilo je i ubijenih, i pred sudom slabo su zaštićeni. U manastiru Binču sestrinstvo (monahinje) često je potresano i napadano od Albanaca: jedna je sestra udarena drvetom po glavi, a druga je napadnuta nožem. Stalno komšije Albanci navaljuju sa stokom do samog manastira, bacaju kamenje na manastirske njive, i na sami manastir Sv. Arhangela Gavrila u Buzoviku, i dobacuju sestrama: Idite odavde, ovo nije vaše, ovo nije Srbija. Vaše je mesto u Srbiji, itd."

Navešćemo ukratko još vrlo karakterističan mada nepotpun izveštaj paroha iz Podujeva Živojina Trajkovića (od 8. juna 1969), za posleratni period do 1968. godine, za sela oko Podujeva, gde se pregledno vidi da je iz tih sela iseljeno 663 srpska doma, a kao pravi razlozi iseljavanja mogu biti uzeti ostali tu dati podaci, naime: 350 fizičkih napada Arbanasa na Srbe, 21 silovanje Srpkinja, 430 krađa pričinjenih Srbima, i 2 ubijena Srbina. Tako isto rečit je i izveštaj paroha iz Babinog Mosta na samom polju Kosovu (od 7. juna 1969): "Parohija Babinomoška, od 1945. godine do danas, izgubila je svoja tri starosedelačka sela, i to: Bivoljak sa 9 kuća, Drenovac sa 11 kuća i Amediju sa 4 doma, dok crnogorsko naseljeničko selo Breznica od 55 domova, ostaće samo u sećanju kod mlađih pravoslavaca (Srba). Grobovi su im zarasli, a spomenici polomljeni i uništeni pored naseljenih šiptarskih kuća. Breznice divnog planinskog sela nema više. U svim ostalim selima oseća se pritisak Albanaca na srpski živalj. Usled toga pritiska dolazi do pomaganja Srba u većim srpskim selima, mahom idu u Srbiju na preseljavanje. Životni standard njih ne veseli (tj. nije ekonomsko stanje u pitanju - A. J.) u odnosu na albansku dominaciju na svakom koraku. Srpski narod je tužan i brižan u ovoj parohiji. Srpsko bratstvo svakim danom sve je manje, a prekriva ga albanski natalitet rapidno. Svaki Srbin u ovoj parohiji gleda kako da se iseli sa Kosova, ili kako da osigura miran garantovan život. Srbin živi u neizvesnosti danas za sutra."

Od ovog tužnog iseljavanja srpskog življa sa Kosova i Metohije pod raznoraznim arbanaškim pritiscima, ima i još potresnijih i tragičnijih, i to iz godine u godinu u ovom periodu, naročito posle demonstracija, u stvari pobune 1968. godine. Od tada pa nadalje udvostručeni su i uvišestručeni napadi na crkve i manastire, na groblja i spomenike, na samo srpsko nacionalno, duhovno i kulturno biće na Kosovu. Pojedine od tih tzv. "ekscesa", a u stvari pravih varvarskih zuluma i zlodela, koje je zabeležila Raško-prizrenska eparhija, objavili smo u monografiji Zadužbine Kosova, a ovde ćemo samo podsetiti na neke od najgrubljih nasrtaja na Srpsku crkvu, srpski narod i njegove svetinje i spomenike vekovnog prisustva na Kosovu. Najviše su stradavali manastiri Devič, Gorioč, Sveta Trojica, Pećka patrijaršija i Visoki Dečani, a zatim mnogobrojne seoske crkve i srpska groblja, na kojima su pojedini Arbanasi varvarski lomili krstove i rušili spomenike, pogađajući tako srpskog čoveka u najtananiji nerv srca i najbolniju nit duše. Ne treba zaobići i ne spomenuti mnogobrojne šiptarske skoro životinjske nasrtaje da siluju žene Srpkinje, a u poslednjim decenijama napadaju posebno devojčice i starice, pa čak i monahinje.

Dana 3. aprila 1968. pisao je dečanski iguman Makarije srpskom Patrijarhu g. Germanu: "Albanci opet pokazuju svoju iskonsku mržnju prema Srbima. Nalazimo se u težoj situaciji negoli za vreme okupacije Austrije i Turske. Onda smo imali bar nekakvo pravo, a sada kao da je sve otišlo u nepovrat. Pojave nasilja, krađe usred bela dana, vređanja i pretnje svakodnevna su pojava. Vi svakako i od drugih čujete šta se sve radi na Kosmetu sa Srbima. ... Pre mesec dana Albanci iz Dečana teško su pretukli šumara Milivoja Lanićevića, samo zato što je protiv nekih podneo prijave o krađi šume. U isto vreme jedan Albanac kondukter izbo je nožem na sedam mesta jednog Srbina šofera, samo zato što nije hteo da vozi prepun autobus po zapovesti Albanaca. Nedavno je u Labljanima na Kosovu u srpskom selu proslavljen jubilej o Skenderbegu. Jedan Srbin upitao je zašto se to proslavlja u srpskom selu, a sada isti Srbin leži u agoniji u prištinskoj bolnici. Pre nedelju dana Albanac iz Ratiša (Dečanska parohija) isterao je iz kuće i sa imanja Stanicu Pešić. Ona se žali svemogućim vlastima ovde, i sve je bez uspeha. Porodicama iz Dečana: Zariji Pavloviću, Stevanović Mirku, Miloradu Joksimoviću, Nikčević Blagoti, Miloradu Bašiću, Pavlu Bašiću i porodici Avramovića iz Drenoca oduzeše samovoljno zemlju i šumu. Tako ovi ljudi nemaju kome da se žale, niti ovde kakva žalba pomaže."

Igumanija Paraskeva iz manastira Deviča pisala je žalbu Patrijarhu, ali i Izvršnom veću pokrajine: "Dana 28. maja 1968. g. podneli smo prijavu i molbu Opštinskom komitetu i Narodnoj miliciji u Srbici protiv sinova Osmana i Azema Deljevića iz Rezala, koji su napali starešinu manastira Deviča igumaniju Paraskevu, udarali je štapom po glavi, zatim upali u manastirske sobe. ... Dana 13. juna napao me je isti sin Osmana i Azema Deljevića i zgrabio me za ruku i zavrnuo, skoro da mi je slomi... Dana 14. juna 1968. g. oko 9 sati ujutro došao je jedan u sam Devič i skrenuo mi pažnju da ne idem dole (na manastirsko imanje), jer me iz Rezala čekaju da me ubiju. Ja ne znam šta da radim i kome da se žalim, jer je ovo neizdržljivo. Mi same ženske ne smemo da siđemo na svoje imanje, jer nam oni večito prete, i kažu nam: Nemate vi tu šta da tražite! Stoku puštaju slobodno u naše kukuruze, u bašte i livade. Šta mi da radimo, kad oni dođu i za nekoliko sati svu našu muku unište? Mi ih lepo molimo, ali molbe ne vrede, oni prete, i na sestre bacaju kamenje... Žalimo se, pa ništa, oni sve drskiji i slobodniji."

Kao primer raznovrsnih arbanaških pritisaka i zlodela činjenih Srbima, navešćemo samo jednu žalbu episkopa prizrenskog Pavla upućenu Verskoj komisiji AP Kosova: "Ne jednom smo se do sada obraćali Vama za zaštitu zakonitosti za Pravoslavnu crkvu i njene vernike i imovinu... (zatim navodi slučajeve obijanja crkava u selima Vinarcu i Dobračinu i u Prizrenu - A. J.) ... U groblju sela Šipolja kod Kosovske Mitrovice, tokom leta ove 1972. g. mladići albanske narodnosti, pevajući uvredljive pesme protiv Srba, porušili su 15 nadgrobnih spomenika. Slično rušenje spomenika desilo se nedavno i u selu Srbovcu kod Kos. Mitrovice, gde je porušeno 8 spomenika. Tako je i na groblju u Orahovcu, gde su polomljeni ne samo drveni nadgrobni krstovi, nego i 7 spomenika od mermera, 2 od cementa i 14 kamenih krstova. U selu Opteruši kod Orahovca, polomljena su 3 nadgrobna kamena krsta i svi drveni krstovi sem tri. U selu Retimlju kod Orahovca polomljeni su na groblju ovi drveni krstovi i na grobovima je vršena velika nužda."

Ako ovome dodamo da su u ovom periodu rušena i oskrnavljena groblja i cinično povređivani srpski grobovi u selima Buzovik, Petrič, Velika Hoča, Žegra, Robovac, Smoluša, Straša, Koriša, kao i to da su crkve srpske provaljivane, pljačkane i skrnavljene u: Gornjem i Donjem Nerodimlju, Babljaku, Štimlju, Dobrčanu, Prizrenu (Sv. Nikola), Donjoj Gušterici, Vrbovcu, Žitinju, Cernici, Kosovskoj Kamenici, Donjem Drenovcu, Straži, Dobrotinu, manastiru Sokolici i drugim srpskim naseljima, onda postaje jasno kako su se Srbi tada osećali, posle takvih varvarskih bestijanja i iživljavanja arbanaških siledžija i zulumćara nad srpskim življem i njegovim svetinjama.

A šta je u to vreme doživljavala od arbanaških nasilnika jedna obična srpska porodica, neka posluži kao primer svedočenje Krunoslava Jošanovića i njegove majke Dace iz sela Orlane kod Podujeva Neposredno iza rata u mome selu je bilo 100 srpskih kuća, danas ih ima samo desetak. Zašto su otišli? Nevolja ih je prognala sa ognjišta. Najveći broj mojih seljana je otišao zbog direktnih pritisaka. Nije se to moglo izdržati.

Mi smo dugo godina bili bez ikakve zaštite. Da li je čovek mogao opstati na svome imanju ako su ga svakodnevno potkradali, ubijali mu stoku, fizički nasrtali na čeljad, na obraz žena i devojaka? Sudbinu moga sela doživela su i sva susedna: Balaban, Turčica, Nedrgovac, Sekirača, Brvenik... Sve te nevolje o kojima pričam nisu zaobišle ni moju kuću i familiju. Nasrtali su mi noževima na decu, tukli mi majku. I da slučajno nisam naišao, ko zna da li bi ona i preživela. Oborili su je, pa sve nogama (gazili), a ona stara i bespomoćna. ... 'Takve batine nisam doživela ni za vreme okupacije', veli majka Daca. A verujte mi, hlebom sam ih hranila, vodom pojila, svakojako pomagala. ... "

Ovakvih i sličnih potresnih kazivanja o patnjama pojedinačnim i grupnim stradalnim sudbinama srpskog življa na Kosovu i Metohiji ima toliko da bi to iziskivalo čitave tomove. Da potsetimo samo na neka stradanja Srba: I u tim godinama su mnogim srpskim porodicama oduzeta imanja, bilo smišljenom eksproprijacijom za neka državna dobra (poljoprivredne kombinate, kao napr. Erenik kod Đakovice ili onaj kod Peći), bilo otmicom samih vlasti u korist albanskih emigranata, kao što je bilo napr. u Dečanima (1972. i 3. godine), bilo pak uzurpacijom ili otmicom od strane pojedinih albanskih porodica, kao što je bilo 1968. g. u selu Dolac kod Kline, kad su albanci(rimokatolici) iz porodice Tomaj i Bunaj ubili Božidara Bacića na njegovoj njivi motikama, a ranili mu braću Bogosava i Bogdana, i onda preoteli njihovu njivu. Ovakvih napada i čak ubistava Srba na imanjima bilo je u ovo vreme više, jer pravni organi i sudovi na Kosovu nisu pravilno funkcionisali.

Za ovaj period stradanja Srba na Kosmetu, kada nisu mogli ni da se žale, ili je žaljenje bilo bezuspešno, ili čak sa lošim posledicama po žalioce, možda najbolje odgovara reč jedne stare Srpkinje iz Peći, koja je na pitanje jednog našeg sveštenika iz Beograda: "Kako živite?" - odgovorila: "Gore visoko, dole tvrdo, pa ćutimo i trpimo."

Posvudno i posvednevno stradanje srpskog življa na Kosovu i u Metohiji teklo je tako četvrt veka, u gluši i ropcu, bez prava protesta i bez odgovora na sudske žalbe, a posledica toga bila je neprekinuta rska iseljavanja pod pritiskom. Međutim, s proleća 1981. godine desio se najednom događaj koji je mnogima na Kosovu i van njega, naročito u Srbiji, otvorio oči. Istina, i o tome se prvih meseci nije smelo ni pričati javno, a kamoli pisati, sve je zataškavano i skrivano kao "državna tajna", mada je ta tajna već u čitavom svetu bila javna. Reč je o poznatoj arbanaškoj separatističkoj agresiji u martu i aprilu 1981. godine (koja je zamagljivana političkom terminologijom: "demonstracije", "kontrarevolucija" i slično). Od ove pobune 1981, koja je novembra 1988. i februara marta 1989. imala svoju reprizu, nad kosovsko- metohijskim Srbima počeo je javno da se sprovodi genocid biološki, ekonomski i kulturni. O tome je sasvim tačno nedavno rekao prof. dr Dragoje Žarković: "Danas smo svedoci genocida koji se godinama sprovodi nad srpskim i crnogorskim narodom na Kosovu, koji Jugoslovenska vlast gotovo mirno posmatra, očekujući da će se taj problem konačno rešiti kad Kosovo postane etnički čisto, tj. postane samo albansko, bez Srba."

Prvi javno učinjeni zločin arbanaške separatističke agresije 1981. protiv svega srpskog na Kosovu i Metohiji bilo je podmetanje požara pod veliki konak manastira Pećke patrijaršije, pred zoru 16. marta, tj. u noći Nedelje pravoslavlja. U konaku je mirno spavalo 30 monahinja, sa još nekoliko gostiju, i 3 sveštenomonaha. Požar je podmetnut na tri mesta u potkrovlju, na rastojanju od po desetak metara (konak je dug 60 metara) i srećom da ga je primetio jedan stariji Srbin Kosovac, koji je bio te noći gost u manastiru, a odmah za njim vatru je primetila i igumanija manastira Deviča Paraskeva, takođe gost te noći u Pećkoj patrijaršiji. Sestre monahinje jedva su uspele da spasu starog jeromonaha Dionisija i stare rukopisne knjige i nešto ikona, a sve ostalo u konaku, sa kapelom, patrijarhovim odajama, sestrinskim sobama, radionicama i magacinima izgorelo je potpuno, jer vatrogasne službe iz Peći skoro da su sabotirale gašenje požara (dolazile su prazne cisterne), te je požar utihnuo tek uveče kad je konak izgoreo. Posle toga, počele su "političke izjave": da je za požar "kriva električna instalacija" (a struju su prekinuli tek vatrogasci), pa onda "dimnjak na konaku" itd, a u stvari skrivalo se svesno da je to bilo zlodelo, jedno od prvih u nizu tada izvršenih sabotaža, rušilačkih napada i terorističkih akata opšte separatističke pobune Arbanasa (počev od 11. marta 1981. u studentskoj menzi u Prištini, pa dalje 26. marta, i naročito prva tri dana aprila, kada su u skoro svim naseljima i gradovima na Kosovu buknule separatističke mase, u kojima je bilo na desetine mrtvih, a i nekoliko nevinih Srba palo je kao žrtva razjarene rulje). Cilj ove agresije bio je odmah jasan: nasilno otcepljenje Kosova od Srbije i Jugoslavije i pripojenje Albaniji. Nešto kasnije, to je zamenjeno veštom parolom "Kosovo republika", naravno sa istim ciljem - da se ta republika zatim otcepi i pripoji Albaniji. Jednom rečju, u događajima na Kosovu s proleća 1981. vaskrsavala je ideja iz doba okupacije, o "Velikoj Albaniji", koju je trebalo ostvariti "milom ili silom", kako su i uzvikivali demonstranti u Prištini, Uroševcu, Đakovici, Podujevu i drugde.

Posle vojnog ugušenja ove arbanaške agresije, Srbima na Kosovu bilo je još teže. Teže im je bilo zatim i sledećih godina, koliko zbog pritisaka, sada sve otvorenije drskih i agresivnijih, toliko i zbog jasnog sagledavanja nehtenja i neefikasnosti političke vlasti Jugoslavije da na Kosovu uspostavi pre svega istinu, slobodu i jednako pravo za sve, a pre svega za potlačene Srbe i ostali nealbanski živalj. Vrlo je karakteristično bilo da, osim grupe uglavnom mladih Arbanasa, niko iz organa vlasti, a ona je bila sasvim u rukama Arbanasa, nije tada odgovarao zbog neuspeha višegodišnje komunističke politike na Kosovu, zbog tolikog kršenja osnovnih ljudskih i ustavnih prava Srba i Crnogoraca na Kosovu, zbog zavera i u samim organima vlasti protiv ustavnog poretka u zemlji, zbog ukidanja slobode i pravne jednakosti za Srbe i ostali slovenski živalj na Kosovu Partijski je samo kažnjeno nekoliko lica, smenjeno je sa radnih mesta nekolicina i - ubrzo je izlaz nađen u poznatoj jugoslovenskoj "uravnilovki": da Je opasan i albanski nacionalizam, ali da je isto tako opasan i srpski nacionalizam (iako su Srbi na Kosovu od 25% sada spali na jedva 12%, dakle postali su manjina u svojoj sopstvenoj otadžbini).

Iz ovog perioda, u kojem je tek u ovoj (1989) godini počelo donekle menjanje nekih tokova i zbivanja na Kosovu, toliko je primera stradanja srpskog življa i njegovih svetinja da, kada je najzad i štampa osvojila sebi pravo da slobodno piše o pravom stanju na Kosovu i uopšte u Jugoslaviji, zaista nema dana a da u štampi ne osvane vest o jednom ili čak desetini zlodela, nasilja, silovanja, paljevina, fizičkih nasrtaja, maltretiranja i raznovrsnih javnih i psiholoških pritisaka na Srbe širom Kosova i čak preko njegovih granica. (Tako je književnik iz Prištine, Petar Sarić, u otvorenom pismu Azemu Vlasiju, 3. septembra 1987, samo u jednom danu nabrojao deset u štampi objavljenih arbanaških nasilja nad Srbima na Kosovu).*

Naravno, opet su bile na udaru prvo srpske crkve i manastiri, sveštenici i monahinje. U sledećim godinama, posle 1981, provaljivane su, pljačkane, skrnavljene i narušavane mnoge crkve i manastiri, a posebno srpska narodnocrkvena groblja Ako izostavimo manastir Svetog Marka u Koriši kod Prizrena, koji nije propustio godinu bez arbanaških rušilačkih napada, skrnavljenja i oštećenja, i takođe manastire Devič i Svetu Trojicu, koji takođe nisu ni jedne godine prolazili bez fizičkih napada na monahinje, bez zuluma i poljskih šteta, pa čak i paljevina (Devič je u 1982-1984. imao tri velike podmetnute paljevine stočne hrane oko štale i vinograda iznad crkve), onda bismo mogli nabrojati nekoliko desetina obijenih, opljačkanih i oštećenih crkava po selima, do stotine oskrnavljenih grobalja sa porušenim spomenicima i polomljenim krstačama, i to ponekad u čitavim talasima, jer je očigledno reč o organizovanim i dirigovanim šiptarskim pritiscima na srpski živalj da se konačno iseli sa Kosova. Napadnute su bezbrojno i srpske kuće i imovina, kao i ljudi, žene i deca.

Pomenućemo ovde provalu, skrnavljenje i oštećenje fresaka u istorijskoj srpskoj crkvi Samodreži na Kosovu (1981), pa zatim isto zlodelo u crkvi u Donjem Nerodimlju (1982), pa u Štimlju (1983), pa u Dolcu kod Kline (1984), pa u Đakovici i Kosovskoj Kamenici (1985), pa u selu Perkovcu i Boljetinu i u Mitrovici (1986), pa u manastiru Sokolici (1986), pa zagađivanje i skrnavljenje ljudskim izmetom ulaznih vrata Saborne crkve u Prizrenu (sedište episkopa), pa napad na sveštenika i crkvu u samoj Prištini (1987. i 1988) i tako redom. Da to nije samo niz "ekscesa" činjenih od "neodgovornih" ili "nenormalnih" lica arbanaške narodnosti, kako se, na žalost, često izjavljuje u "zvaničnim saopštenjima" organa vlasti na Kosovu, ili čak i u sudskim presudama, nego da je to deo šireg dobro smišljenog plana protiv Srba na Kosovu, s ciljem njihovog iskorenjivanja i likvidiranja svakog istorijskog traga, može se videti iz jednog na izgled kurioziteta, ali vrlo karakterističnog za položaj Srba na Kosovu ovih godina. Reč je, naime, o svesnom, državnom prepamljivanju srpskih crkava i manastira na Kosovu, o čemu ćemo navesti samo jedan dokumenat.

U aktu br. 307, od 3. aprila 1987. episkop prizrenski Pavle piše Verskoj komisiji SAP Kosova, i navodi da je u selu Mušutištu kod Suve Reke, skoro slučajno otkrio da je u katastarskim knjigama jedna crkva upisana kao "džamija". Zatim je isto to otkrio i za crkvu u selu Dvorane, pa i za crkvu u Suvoj Reci, i dalje redom: u selu Rečane, selu Popovljane i još nekim selima istoga kraja. Isto to je otkrio i za pećki kraj, gde su u katastru kao "džamije" upisane crkve u selima: Vitomirici, Sigi i Goraždevcu. Kao "džamija" upisana je čak i crkva manastira Svete Trojice kod Mušutišta, a kasnije je otkriveno, i onda brzo ispravljeno, da su kao "džamije" upisivani i drugi veći kosovsko metohijski srpski manastiri. Neke, pak, crkve upisivane su u katastar samo kao "zgrade", a crkvena imanja kao "vakuf", tj. kao svojina muslimanske zajednice.

Srpska pravoslavna groblja za ovo vreme rušena su, skrnavljena i razarana, nekad čak i paljena ili preoravana, u selima: Šipolje i Mučivorce kod Mitrovice, Dvorane kod Mušutišta, Toponica i Robovac i Rogačica kod Kos. Kamenice, Petrovce kod Gnjilana, Smoluša kod Lipljana, a takođe i u drugim srpskim naseljima. Često se dešavalo da su povređivani sveži srpski grobovi, i to ponekad baš uoči Zadušnica, da bi Srbima, koji sutradan dođu na grobove svojih pokojnika, bol i žalost bili veći i perspektiva za opstanak na Kosovu bezizlaznija. Najčešće se počinioci ovakvih zlodela ne pronađu, ili se doture maloletnici kao izvršioci, ili osobe "neuračunljive" i "nenormalne", tj. proglase ih za takve sami arbanaški organi vlasti. Ipak, najjeziviji primer nanošenja ovakve vrste patnje i stradanja Srbima na Kosovu svakako je onaj koji se nedavno desio u selu Grace. Tamo su na Krstovdan, 27. septembra 1988, na dečijem seoskom groblju, petorica mladih Arbanasa suseda, raskopali dečji grob nedavno umrlih novorođenčadi blizanaca, sinova Radojka i Dragice Petrović iz sela Grace kod Prilužja, i jedno detinje telo raskomadali i razbacali po okolnom žbunju, a ono drugo onako u kovčežiću poluzakopali. Iako su počinioci uskoro otkriveni, i njihovi roditelji kažnjeni, u srpskom narodu ovoga kraja, ali i čitavog Kosova, ostala je gorčina i bol kakav se ne da izraziti i opisati. Istina, tada je, mada to biva vrlo retko, progovorio ljudski i jedan Arbanas, novinar Maksut Šehu iz Prištine, napisavši tim povodom da "velika krivica ostavlja neizbrisiv trag u nama".

Među zlodela i zločine nad srpskim življem ovoga perioda treba spomenuti i javnosti već poznato mučko ubistvo mladoga Danila Milinčića pred njegovom kućom u selu Samodreži, 2. juna 1982. godine, kada su četvorica Arbanasa držala Danila, a albanski emigrant Ferat Mujo pucao mu iz pištolja u srce, na oči majke Danice koja je svojim telom pokušala da zaštiti život svog nevinog sina.

Sudbina ubijenog Danila Milinčića i zatim čitave njegove porodice samo je simbolička pojava za sudbinu čitavog srpskog življa na Kosovu. Bilo je još i drugih ubistava, za ovih nekoliko poslednjih godina, kao što je ubistvo oca porodice Šarića, u selu Meće kod Đakovice, ubijenog od familije Krasnići (arbanaških katolika, koji mu otimaju imanje), pred svojom kućom, 3. jula 1983, posle čega je nastavljeno sa progonom njegovih sinova i porodice, s ciljem da se isele sa svog imanja i iz Metohije. Godine 1981, drugog aprila, po povratku sa demonstracija u Prištini, arbanaška masa ubila je jednog Srbina mladića na izlazu iz Vučitrna, ali je to ubistvo čuvano kao "državna tajna" i nije dosad objavljivano. U Novom selu kod Vitine poznati balista Hisen Trpeza ranio je teško jednog srpskog mladića (1986), koji je jedva ostao živ, a jedan drugi srpski mladić, Miloš Košutić iz sela Sazlije kod Uroševca, pretučen je od 6 Arbanasa lopatama, tako da je posle nekoliko dana umro od povreda (1983). Mladiću Slaviši Tomiću, studentu iz Prizrena, nasred ulice zario je nož u rebra Šukri Gaši i zatim pobegao (juna 1988), a u srpskom selu Prekalu kod Istoka (od septembra 1988) žene i deca s puškama čuvaju danonoćnu stražu zbog nasrtaja arbanaških aga i begova iz dečanske opštine, o čemu je štampa opširno pisala.

Noćne straže drže Srbi, seljaci i u mnogim drugim srpskim selima po Kosovu i Metohiji, zbog albanskog nasilja i zuluma. Ipak, izgleda da je od svih najkarakterističnija za stradanje kosovskih Srba u ovim godinama nečuvena u istoriji tragedija Đorđa Martinovića iz Gnjilana Njega su trojica nepoznatih napadača, maskiranih i sa morfijumom, napali na njegovoj njivi 1. maja 1985. i zločinački ga bukvalno nabili na flašu (i to dancetom nagore, jer su u grlić stavili drvo i ugurali mu u debelo crevo) Prvo saopštenje vlasti iz Gnjilana bilo je da je nad Martinovićem izvršen gnusan zločin nasilja, što su kasnije potvrdile i mnoge komisije lekara specijalista Ali, odmah zatim je stupila u dejstvo politička mašinerija, u koju su umešani i viši funkcioneri jugoslovenskih vlasti, te je ona iskonstruisala drugo saopštenje, čak i "izjavu" samog Martinovića i "lekarski" nalaz "eksperata" - da je reč o "samopovređivanju". Tim povodom nekoliko srpskih intelektualaca i novinara pisali su našoj i svetskoj javnosti protest, naslovljen "Istina nabijena na kolac". Martinovićev slučaj samo je pokazatelj kako je stradanje srpskog naroda na Kosovu, u jugoslovenskim zvaničnim krugovima pa time delom i u svetskoj javnosti, moralno diskreditovano i iskrivljeno prikazano i tumačeno To je već samo po sebi udvostručenje tih stradanja

Bilo bi nemoguće ovde pobrojati sve nebrojene slučajeve brutalnog i životinjskog silovanja srpskih žena, devojčica, starica i monahinja od obesnih Arbanasa Tih silovanja je poslednjih desetak godina bivalo i biva sve više i učestalije na tragičnom Kosovu. O tim drastičnim slučajevima varvarskog ponižavanja srpskih majki i devojaka pisala je u novije vreme sve češće i opširnije štampa, kao što su bila silovanja devetogodišnje devojčice u selu Žitinja kod Vitine (1983), pa starice monahinje Ane (72 godine) u manastiru Gorioču kod Istoka, pa 12-godišnje devojčice (avgusta 1984) u Ljubeniću kod Peći, pa opet starije žene (54 godine) u Belom Polju kod Peći, pa jedne posetiteljke manastira Svete Trojice kod Mušutišta, pa opet starije žene (57 godina) u Starom Selu kod Uroševca (1984), pa Beograđanke N. K., majke jednog deteta, koju je silovalo nekoliko Arbanasa u kosovskoj Mitrovici (jula 1986) i mnogi drugi slučajevi širom Kosova Pokušaji pak silovanja još su brojniji, a među njih spada i nedavni nasrtaj radi silovanja na gračaničku igumaniju Tatijanu (na Vel. gospojinu, 28. avgusta 1988), i to je učinio jedan milicajac Arbanas. Na opštu žalost kosovskih Srba, u nasiljima nad nedužnim srpskim življenjem neretko učestvuju i same vlasti i sami organi bezbednosti sa Kosova.

Zbog svih ovih nasilja, činjenih im od Arbanasa na Kosovu, Srpski narod se počeo okupljati u 1988. godini na protestne skupove, na Kosovu i po široj Srbiji, eda bi javno digao glas očaja zbog sopstvene obespravljenosti, neslobode i beznađa. To je donekle ohrabrilo Srpski narod po Kosovu, pogotovu što su ti skupovi pravednog protesta i solidarnosti sa nevino proganjanima dobili široku podršku u Srbiji i Crnoj Godi. Ali, to je istovremeno izazvalo i veći antisrpski bes mnogih siledžija arbanaške nacionalnosti na Kosovu koji su, novembra 1988. i februara i marta 1989. godine, krenuli u masovne antisrpske agresivne pokrete, pa i oružane napade. Zbog toga je na Kosovu bilo zavedeno vanredno stanje, dakle nešto slično kao odmah posle završetka II svetskog rata. Nije li to samo dokaz, ako ničega drugoga, a ono kraha jedne politike, jednog sistema i režima komunističke ideologije, koja je mislila i radila na tome da na antisrpskoj politici o Kosovu i Metohiji gradi budućnost Jugoslavije i njenih naroda.
deset_slukom deset_slukom 13:56 01.12.2008

Re: kosovo je albanija, ok?

vanja.t
... što se grupa naših građana pre 10 god. naoružala, teroristički organizovala i napala vojsku, policiju i lokalno stanovništvo

Za tebe i tvoje istomišljenike, to se tek tako desilo. i tada je sve počelo... Kao što događaji u Hrvatskoj počinju sa "olujom".
Tačno je da su Albanci oduvek radili na "Kosovu - republici", ali je tačno i to da ste vi (SPS-ovci, radikali, Srbi sa kosova), sa Slobom na čelu, učinili apsolutno sve da oni uspeju. Ko zna kada bi im se ukazala sledeća prilika za to?
neny neny 13:59 01.12.2008

Re: kosovo je albanija, ok?

bilo bi lepo da neki ovde prekinu sa paranojom o judeoboljsevickom napadu i procitaju sledece:

“Zavojevačkom politikom srpske vlade prema arbanskom narodu stvoreni su na zapadnoj granici Srbije takvi odnosi da se u skoroj budućnosti mir i redovno stanje teško mogu očekivati. [...] naša štampa, u pogubnoj utakmici da pomogne jednu rđavo upućenu i rđavo izvođenu politiku, mesecima i godinama [je] rasprostirala o arbanskom narodu tendenciozna mišljenja [...] To je i danas glavno sredstvo kojim šovinistička štampa izaziva kod srpskoga naroda mržnju prema ‘divljim’ Arnautima, prikrivajući kao guja noge divljaštva koja je srpska vojska prema njima počinila. [...] Balkanicus i D-r Vladan napisali su po jednu čitavu knjigu sa očitom željom da smožde ovaj bedni arbanski narod i da dokažu njegovu nesposobnost za kulturan i nacionalan život. [...] U cilju da dokažu da taj narod kao rasa nema smisla za kulturan i samostalan život, oni sve ono što u primitivnosti toga naroda postoji predstavljaju ne kao izraz istorijskoga stupnja na kome se on nalazi i kroz koji su svi drugi narodi prošli, već kao izraz njegove rasinske nepodobnosti za kulturan razvitak uopšte. [...] Revnost Balkanicus-ova u potcenjivanju arbanskoga naroda kao rase ide dotle da istorijsku ulogu Skender-bega pripisuje njegovu poreklu od Srpkinje Vojislave” (Tucović (1914) 1980:17–44).

Nesporno je da se Albanci danas smatraju najvećim srpskim “neprijateljima”. Ako to možemo lako objasniti aktuelnim političkim zbivanjima i neprimerenim medijskim opisom njihovog “karaktera”, potrebno je ozbiljnije analizirati razloge njihovog nipodaštavanja kojem su, nekad otvoreno, nekad prikriveno, bili izloženi tokom čitavog XX veka. Savremeni intelektualci pišu o Albancima uglavnom u okviru stereotipa o njihovoj “urođenoj” mržnji prema Srbima i želji za njihovim uništenjem, koja je proizvod njihovih dominantnih “osobina”, “primitivizma” i “razbojništva”. Stari autori su, međutim, insistirali na još jednom elementu. Pokušavali su, naime, da dokažu nesposobnost Albanaca za samostalan državni život, opet kao posledicu njihovih “karakternih” svojstava. Tvrdili su da albanska plemena nemaju potrebu za državom ni sposobnost da se konstituišu u naciju. Zato su rešenje videli, u skladu sa državnopolitičkim potrebama Srbije, u blagorodnim kolonizatorskim uticajima koji bi, uključenjem Albanaca i njihovih teritorija u srpsku državu, omogućili njihovo obučavanje za civilizovan život. U tom smislu, klasifikacija uvreženih stereotipa o Albancima mogla bi da se izvrši na sledeći način: “Albanci mrze Srbe”; oni imaju specifična “karakterna” svojstva iz kojih proističe ova mržnja; Albanci su velikim delom konvertiti, tj. poarbanašeni Srbi, čime se objašnjavaju prethodna dva “svojstva”. Uz ove savremene ocene po pravilu idu i one čitav vek varirane, o Albancima koji nisu konstituisali naciju i koji nemaju civilizacijskih sposobnosti za organizovanje samostalne države, a produkt poslednjeg stereotipa je i teza da je Skenderbeg Srbin.

“Albanci mrze Srbe”

Uz ime Albanaca od sredine osamdesetih godina, isključivo su korišćene reči “genocid”, “zulum”, “razbojništvo”, “silovanje”, pa je negativnu konotaciju nosilo svako pominjanje ove nacionalne manjine u političkom i privatnom govoru. Posle Knjige o Kosovu Dimitrija Bogdanovića 1985. i njegovih čestih intervjua iste godine, pisanje o Albancima srpskih intelektualaca, bilo je prihvatljivo samo ako je išlo u pravcu potvrđivanja “planskog genocida” nad Srbima, pri čemu je sam Bogdanović ubrzo daleko prevaziđen u negativnom naboju prema predmetu analize. Bogdanović je reaktivirao staru tezu da je naseljavanje Albanaca u srpskim zemljama od XVII veka do našeg doba ostavilo u “istorijskoj svesti srpskog naroda krvavi trag nasilja”, a razradio ju je primerima o masovnom i pojedinačnom zulumu, pljački, pogromu i “proterivanju Srba sa svoje zemlje”, kao i tvrdnjom da se osnova naseljavanja Albanaca mora tražiti u njihovoj islamizaciji praćenoj asimilacijom i “surovim nasiljem”. Tako je, po njemu, srpski narod postao žrtva ne samo jedne stihije nego i “plana o njegovom fizičkom uništenju”. Širenje ovakve negativne slike na čitav jedan narod uspostavljalo se preko ocene albanskog političkog pokreta kao “agresivnog, osvajačkog, revanšističkog, konzervativnog i nacionalističkog”, čiji su ciljevi da se uništi srpski narod »pomoću ubistava, proterivanja, brisanja istorijske svesti«, i da se “prigrabe srpske zemlje” kako bi se “planski razbio i zaokružio srpski narod”. Po Bogdanoviću, teza o ilirskom poreklu Albanaca je rasistička jer se njome utvrđuje preče pravo na teritorije. Pri tom, govoreći o doseljavanju Srba na Balkan, vremenu koje obležava kao albansku praistoriju, on pominje pretke Albanaca ne definišući ko su oni bili (Bogdanović (1985) 1990:29–31,139,154,318–325,443–445).

Za Radovana Samardžića “Arbanasi” su već u XVI veku ekspanzivni a Turci su ti koji ih “puštaju” na Srbe da se “kao razoran klin zabijaju u njihovu staru postojbinu”. Albanci su potiskivali srpski narod “ubistvima, pljačkanjem, paljenjem čitavih sela, otimanjem zemlje i nasilnom islamizacijom” (Samardžić, 1989:123,253). Ni za Marka Mladenovića, često prisutnog u javnosti, genocid i aparthejd na Kosovu nisu sporni, a priča o ilirskom poreklu je “arheološka magla” sa ciljem da se položi pravo na “navodnu postojbinu praistorijskih predaka današnjih Albanaca”. On tvrdi da Albanaca na Kosovu do 17. veka nije ni bilo, a da do Drugog svetskog rata nisu bili u većini. “Progon Srba sa Kosova i Metohije kreće se u rasponu od bašibozlika do balista, tj. od islama do ekstremnog nacionalizma” (Mladenović, 1989:63–69).

Za ovo krilo intelektualaca nije sporna ni upotreba dece u političke svrhe. Razlika je samo u pravcima njihovog korišćenja. Dok Bogdanović vidi upotrebu albanske dece u tome što se “huškaju” da napadaju srpsku decu (Bogdanović (1985) 1990:312), Mladenović je vidi u njihovom korišćenju za ostvarivanje brojne premoći Albanaca (Mladenović, 1989:86). Atanasije Jevtić tvrdi da je cilj Albanaca na Kosovu odavno bio: »Što više zemlje, što više dece i što više oružja«, posebno naglašavajući da “ta šiptarska deca nisu tek tako ‘izmanipulisana’, nego su duboko zadojena mržnom za sve što je srpsko i hrišćansko na Kosovu i Metohiji”, pripisujući to njihovim roditeljima, učiteljima, “primitivnom plemenskom duhu” i “muslimanskom duhu” (Jevtić, 1992:542–544).

Dok su Albanci za Bogdanovića bili sredstvo u rukama Turaka, za Nikolu Samardžića su bili sredstvo u rukama rimske kurije koja je “na njih računala kao na ljude slabe vere, koji lako gaze datu reč, a koje će ona bez mnogo truda prevesti u katoličanstvo”. Dajući svoju karakterologiju Albanaca, Samardžić pominje “divljačnost arbanaške naravi”, “fantastičnu moć reprodukcije”, “neljudsku mrskost”, “krvava orgijanja” (N. Samardžić, 1990:56, 60). Međutim, devedesetih godina paradigmatičan je bio tekst Miodraga Jovičića u zborniku SANU Srbi i Albanci u XX veku. Albanci su tu “Arnauti”, zulumćari i razbojnici, sa nasilništvom “u krvi”. I za Jovičića je islamizacija odgovorna što su Albanci dobili od Turaka “carte blanshe da zulumom, pljačkom i razbojništvom” terorišu srpsko stanovništvo. Prihvatajući tezu da se tradicijom i nagomilavanjem iskustva stvara određena biološka nacionalna predispozicija, on tvrdi da je svim slojevima albanskog stanovništva “ušlo u krv nasilništvo, ali i mržnja prema srpskom stanovništvu, koje je krivo jer je živo”. Analiza istorijskih zbivanja kao “oduživanje dugova” ovde je najdirektnije došla do izražaja. Iako prihvata da Albanci u Kraljevini Jugoslaviji “nisu bili miljenici režima”, Jovičić ipak zaključuje da “ni izbliza nisu adekvatno oduživali dug koji su napravili prema srpskom stanovništvu za vreme turske vladavine”. U istom stilu zaslužene i nezaslužene istorije je i njegova konstatacija da, imajući u vidu iskustva iz prošlosti, “albanska manjima u Srbiji svoju autonomiju, jednostavno rečeno, nije zaslužila”. Naprotiv, nju je “po mnogim mišljenjima” trebalo 1945. “staviti u poseban karantin” gde bi ona morala pružiti dokaze da je spremna na civilizovanu kohabitaciju, i tek onda joj dati autonomiju. Albanci su “krvni neprijatelji Srbije i Srpstva”, nosioci su “agresivnog šovinizma i rasizma”, što svedoči o “nemogućnosti stvaranja uslova za normalno zajedničko življenje pripadnika raznih nacionalnosti na Kosovu i Metohiji”. Oni osećanju “iskonsku mržnju prema Srbima i Srpstvu”, a njihovo “genocidno ponašanje” je “vekovni posao”. Rešenje ovog problema autor vidi u izmeni postojeće etničke slike pokrajine povratkom iseljenih, i novim naseljavanjima i suspendovanjem postojeće autonomije na određeno vreme (Jovičić, 1991a:138–139,143–146,151–153).

Savremeni autori pišu i o albanskoj “istorijskoj inferiornosti” (Dragić Kijuk, 1992a:411); o “otvorenom genocidu nad srpskim narodom”, za koji su u XIX veku korišćene “pljačke, ubistva, silovanja i otmice žena koje se potom prevode na islam” (Bataković, 1992a:453); o etničkoj i verskoj netrpeljivosti prema Srbima koja je bila “u temeljima svih arbanaških pokreta” (Bataković, 1991:38); o “agresivnom, rušilačkom besu na sve što je srpsko”, kakvo je “oduvek bilo njihovo ponašanje, osvajačko i okupatorsko” (Jevtić, 1992:542). Pozivanjem na vekovnu istoriju “srpsko-šiptarskih” odnosa, danas se tvrdi i da do “divljeg agresivnog usijanja šiptarskog nacionalizma i separatizma redovno dolazi kad se poremeti demografska ravnoteža”, što je u prirodi “primitivne rodovske organizacije” (Gluščević, 1992:620), kao i da su Albanci u progonu Srba bili “radikalniji i svirepiji od ostale ‘naše braće’: oni su se poslužili najbrutalnijim sredstvima, po svojoj muhamedansko-turskoj i fašističko-balističkoj tradiciji” (Ćosić, 1992a:64).

Već u drugoj polovini XIX veka negativni stereotip o Albancima bio je ekspliciran u nizu knjiga srpskih autora bez naročite naučne ograde. Najrašireniji je, naravno, bio o onaj o mržnji prema Srbima. Još je Hadži Serafim Ristić pominjao Albance kao “najgore neprijatelje vere Hristove i najcrnje mučitelje jadne raje” (Ristić, 1864:40), a u opšterodoljubivom raspoloženju Radosavljević Bdin je, nabrajajući kojim se sredstvima svi srpski neprijatelji (tj. susedi) služe u zajedničkom radu na srpskoj propasti, Albancima pripisivao “handžar, prah i olovo” (Bdin, 1903:15). Hadži-Vasiljević je “Arnaute” smatrao “najljućim protivnicima srpstva” (Hadži-Vasiljević,1906:61), “srpskim dindušmanima” (Hadži-Vasiljević, 1909a:2), tvrdeći da “Srbi Arnaute smatraju za najveće svoje dušmane i to karakterišu ovim rečima: ‘Srbi su odvojeni od Turaka (pravih Turaka) koliko ona skrama u crnom luku, a od Arnauta koliko bivolja koža’” (Hadži-Vasiljević, 1913a:143).

“Albanci su poarbanašeni Srbi”

Stereotip o Albancima kao poarbanašenim Srbima, iako prividno kontradiktoran prethodnom, sasvim je u skladu sa njim ako se zna šta sadrži definicija “konvertitstva” u ovom delu srpske intelektualne elite. Savremeni intelektualci uglavnom licitiraju brojem “poarbanašenih Srba”. Po Samardžiću krajem XIX veka na Kosovu je bilo 30-40 odsto “Arbanasa” slovenskog porekla, što naziva “istinskim pogromom” (Samardžić, 1989:253). Mladenović je podigao cifru na dve trećine starosedelaca Albanaca na Kosovu koji su “srpskog porekla” (Mladenović, 1989:86), a Veselin Đuretić tvrdi da ih je celih 80 odsto (Đuretić, 1992:698).

Stari autori se nisu bavili ciframa, ali su na druge načine, pre svega vizuelno, “utvrđivali” srpsko poreklo kosovskih Albanaca, što je uslovilo i odsustvo specifičnih fizičkih svojstava, prisutnih npr. u opisu Bugara. Prelazeći tursku granicu na putu za “Staru Srbiju” putopisac Milojević je opisivao svoj prvi susret sa tamošnjim stanovništvom: “Tu ti je se mogao videti tip čisti srpski u poturice Srba, a sada tako zvanog Arnautina; tip, smesa srpskog, i osmanskog, škipskog i osmanskog, škipskog i srpskog osmanskog i ciganskog itd. jednom rečju, tu je unekoliko bilo prestavnika sviju narodnosti, koje kao gladni vuci nagrnuše na ovu pravu i čistu srpsku zemlju. Gad, beo, crn i crven, kome nema broja, nečistota, đubre, odvratnost, sastav sviju smradova u jedan, divlji pogledi, kao u zgranutih i besomučnih, učinili su užasan utisak na nas, u kojima je bilo više, odvratnosti gadnosti, bljuvotine upravo, ako se smemo izraziti kako je bilo, no što je bilo straha, užasa, dobroga i lepoga”. Autor je nastavio da je čudno kod tih “poturčenih Srba” što laskaju i “varaju osmanliski i azijatski sve dotle, dokle nedođe stvar koja ih se tiče. Kad ono nastupi, ostave onda naličinu aziatsku, pa ti se obrne u pravog Srbina: postanu ozbiljni, zvaničani, naduveni i t.d. što kao Osmanlije, i aziati nemaju: jer su ovi učtiviji i lažljiviji, što se više njih samih stvar tiče” (Milojević, 1871:103–104). Genaralno prezirući više “poturčene Srbe” nego Albance, tvrdio je da su vučitrnski muhamedanci “najveći i naužasniji zlikovci, nasilnici i krvopije srpske”, iako se “ne odlikuju ni u govoru ni tipu od Srba”. Po njemu, na Kosovu i nema pravih Albanaca, sve su “poarnaućeni Srbi”, što argumentuje njihovim “pravim i čistim srpskim tipom”. Jednog od njih opisuje kao razboritog, junačnog, pametnog i, »bar za sada«, u svemu poštenog i karakternog čoveka: »Ponašanje mu beše čisto staro srpsko. On nemaše ni azijske preterane ukočenosti i nadutosti, ni majmunske robske a preterane uniženosti, laskavosti i puzenja«. I u fizičkom opisu njegov “pravi i čisti srpski tip” značio je da je bio “višiji od 7 stopa”, dugog lica, visokog čela, visokog a ravnog nosa, “doljna vilica razvijena kako treba, oči osrednje plave”. Zaboravljajući na prethodne ocene njihovog od Osmanlija dobijenog “karaktera”, u razmatranju državne politike zahtevao je “samo pametan rad” kojim bi se “svi ovi ljudi obrnuli za nama i pošli bratski s nama”, jer bi se “za života, a najdalje u trećem pojasu, povratili u svoju staru veru” (Milojević, 1872:78, 117, 123).

I putopisac Gopčević je razvijao teze o Albancima kao poarbanašenim Srbima i prisustvu među njima “kripto-Srba” ili “pritajenih Srba”. Iako je tvrdio da “arbanaška narodnost ne postoji nego samo kao geografski pojam”, da su “Arbanasi” u stvari “Škipetari” jer “Arbanas može da bude i Srbin i Turčin, Grk ili Jevrejin”, i da gornji Albanci “ne pripadaju škipetarskoj, nego srpskoj narodnosti”, kao i u Skenderbegovo vreme, ipak je zaključio da “što je nekad bilo nema za politiku nikakve vrednosti, nego samo ono što postoji”, pa kako Albanci “neće da znadu ni za kakvu zajednicu sa Srbima, to bi bilo smešno, kad bi ovi ma kakvo pravo polagali na arbanaško zemljište” (Gopčević, 1890:208–209).

Prirodno je što je interes za Albance rastao od početka XX veka, posebno s obzirom na potrebe spoljne politike Srbije. Zbog toga je teza o Albancima kao poarbanašenim Srbima i o relevantnosti tog “saznanja” za sadašnjost ne samo na Kosovu već i u severnoj Albaniji bila veoma rasprostranjena. Prema kontroverzi »isto etničko poreklo/najnegativnije rasne karakteristike« nije postojao nikakav zazor, iako je to bilo sasvim u neskladu sa tezama o biološkoj i rasnoj osnovi etničkog “srodstva”. Bez ikakvog obzira prema “etničkim srodnicima” laička karakterologija ih je po pravilu slikala samo najcrnjim bojama, posebno ako je trebalo dokazati njihovu nesposobnost za samostalan državni život.

Iako ih je nazivao “divljim Arnautima”, “divljim Škipetarima” i slično, uglavnom su i po Ivaniću Albanci bili poarbanašeni Srbi (Ivanić, 1906:543). Hadži-Vasiljević je tvrdio da nemaju nacionalnu svest (Hadži-Vasiljević, 1909b:179), ali, iako “posle boga znaju za sultana”, ipak dolaze do svesti o svojoj nacionalnosti jer su oduvek znali da nisu Turci i “strašno mrze Turke”, pa da nisu jedne vere s njima, više bi ih mrzeli nego Srbe (Hadži-Vasiljević, 1913a:141). Ipak je smatrao da su Srbima veći neprijatelji i od Turaka, jer sve što je “otpalo od naše nacionalne matice” procesom asimilacije, sve je “propalo u Arnaute”, “to su naši Arnautaši” i “taj procenat naše krvi” potpuno je “izgubljen za našu narodnu celinu” (Hadži-Vasiljević, 1924:65). Jovan Tomić je mislio suprotno. Iako je za njega »najgori« albanski element nastao od poarnaućenih Srba, ipak je verovao da ima nade za njih, jer “pljačka ima da prestane biti njihovo zanimanje, kome su se naučili od pravih Arnauta, pa da se vrate zanimanju svojih vrednih predaka, čija je domovina bila žitnica i vrt” (Jovan Tomić, 1913b:65, 92).

Po Tomi Oraovcu sve “fisove, plemena ili barjake ne veže jedna nacionalna svijest, jer se zna, a i oni znaju da ih međusobno ne veže jedna krv, porijeklo i jedni i jednaki običaji pošto se zna a oni znaju od koga se rađaju”. U istom stilu nastavlja da je Leka Dukađinac bio Srbin, kao i svi Dukađinci, Skadar je “svagda bio srpski”, Malisori su “nepobitno Srbi”, kao i Miriditi, Šaljani, Gaši, Beriše, Hoti, Klimenti, Kastrati i drugi koji “i sami i dan danji priznaju da su srpskoga porijekla, a koji se ni po običajima, ni po osobinama a ni po junačkome srpskom soju ne mogu nazvati Arbanasima” samo zato što su “po nesreći morali primiti Šćiptarski jezik, koji nije i ne može biti mjerilo za određivanje Arbanske narodnosti, kad takve narodnosti i ne postoji, jer je to predjeoni naziv, dakle geografski pojam, koji ne može rešavati pitanje narodnosti”. Zaključio je da “tvrde gusle” da su oni bili i da su i sada “ne Arbanasi, ni Arnauti, ni Albanezi, nego čisti i ovejani Srbi” (Oraovac, 1913:5, 12–25).

“Skenderbeg je Srbin”

Teza o “Skenderbegu Srbinu” je sastavni deo koliko stereotipa o srpskom “poreklu”, toliko i onog o nepodobnosti Albanaca za državni život. Ona je trebalo primarno da objasni ovaj istorijski “izuzetak” od pravila plemenskog, neorganizovanog života i odsustva želje za državom. Kao što je za savremene autore relevantno da je Skenderbeg “srpskog porekla” (Mladenović, 1989:75), odnosno da je Skenderbeg “bio od Balšića, majka mu je od Balšića” (Diskusija, Šešelj, 2000:259), za stare pisce bilo od nekog naročitog nacionalnog značaja da dokazuju slično, zanemarujući da bi po istoj logici bilo kojoj srednjovekovnoj dinastiji mogla da se ospori pripadnost bilo kom savremenom nacionalnom subjektivitetu.

I za stare autore Skenderbeg je bio Srbin a njegovi “ratni drugovi ne behu Škipetari nego Srbi” (Gopčević, 1890:209); Skenderbeg je “poslednji srpski potomak” koji je vladao teritorijama “koje su bile naseljene Srbima”, a albanski protektori su Albancima sugerisali da je “Đurađ Kastriotić” bio Albanac, dok je on naprotiv, “po kritičkoj istoriji, i po ocu i po materi, Srbin” pa se ova “sugestija” stavljala u ravan sa bugarskim otimanjem “dike srpskog naroda, Kralja Marka” (Hadži-Vasiljević, 1906:61). U kasnije pisanoj knjizi isti autor je ipak priznavao Albancima Skenderbega, uz konstataciju da “o samom svom narodnom junaku Skender Begu ne znaju ništa više, do da je živeo i vladao nad njima u nekom neznanom, nezapamćenom vremenu” (Hadži-Vasiljević, 1909a:22). A Vladan Đorđević, potvrđujući da je Skenderbeg bio Đorđe Kastriotić, Srbin, pun skrupula kaže: “Nama je upravo neprijatno što i ovoga jedinog junaka, koga su Arnauti za toliko hiljada godina jedva stekli, moramo da prisvajamo, jer u našoj šestvekovnoj borbi od Kosova do Kumanova mi imamo toliko junaka, da nam baš ovaj jedan ne bi trebao. Ali mi ne možemo dopustiti da se za ljubav Arnauta falsifikuje istorija”. Ni Skenderbegova vojska nije, po Đorđeviću, bila sastavljena od “Arnauta”, već od Srba (Đorđević, 1913:38–40). I drugi autori su u horu ponavljali da primer Skenderbega ne ide u prilog Albancima jer “i taj, dakle, jedan jedini heroj arbanaški nije pun, čistokrvni Arbanas, nego, u najmanju ruku, polusrbin” (Balcanikus, 1913:26); da je Skenderbeg “veliki srpski junak” čija je samo jedna baba bila od Topija, dakle Albanka, ali ni za Karla Topiju još nije “raspravljeno” da li je uopšte bio Albanac (Oraovac, 1913:25); da je “Srbin Đorđe Kastriot Skenderbeg” (Stepanović, 1913:10).

“Albanci nisu državotvorni”

Ipak, najrasprostranjeniji je stereotip o odsustvu želje za sopstvenom državom kod Albanaca, iz čega je proisticalo i osporavanje prava na državu. Još 1878. Aleksijević je davao pravo Albancima da obrazuju državu zapadno i južno od Drima ali “samo ako imaju za to moralnih uslova i ako je ikad postojala država od kradidece i pljačkaša” (Aleksijević, 1878:7), dok je Hadži-Vasiljević navodio da su i Arbanasi počeli “nekakvu, tokorse, samostalnost tražiti” i osporavati Srbima pravo na zemlje (Hadži-Vasiljević, 1906:40). Pred Balkanske ratove Ljuba Jovanović je pisao da su poznato stanje u Staroj Srbiji svorili “neobuzdani i divlji Arnauti” koje Carigrad “umiriti ne može”, smatrajući da ih može zaustaviti samo Srbija koja bi oslobađanjem Stare Srbije završila “s divljačkim istrebljivanjem tamošnjega srpskoga stanovništva”. Verovao je da Albanci nemaju prava na ostanak u zemlji “u koju su se divljački uvukli”, ali je bio protiv da se oni silom uklanjaju ili da se prama njima postupa kao sa bespravnom, osvojenom masom. Iako je smatrao da bi oni mogli tu da ostanu kao srpski građani kojima se ne bi diralo u narodnost, ipak je konstatovao da “oni nama nisu potrebni”. Jovanović je mislio da ni pravna nauka ne priznaje “da se takim zlikovačkim otimanjem može steći, ma šta bilo, kakvo pravo svojine, pa je i Srbija sa srpskim narodom u pravu da ne priznaje pravnu vrednost stanja koje je onako razbojnički stvoreno u onako znamenitim delu naše otadžbine” (Jovanović, 1910:14–16).

Posebno plodne godine u izdanjima o Albancima, njihovoj prošlosti, i naročito njihovoj “karakterologiji” bile su godine balkanskih ratova. Primarni politički cilj Srbije da izađe na Jadransko more, prenošenje ideja o ekspanziji sa juga (Solun) na jugozapad (Drač) nastalih iz uverenja o nemogućnosti ekonomskog i političkog opstanka male kontinentalne države, uslovilo je dnevnopolitičku potrebu davanja “naučnih” argumenata ovakvim zahtevima. Stari stereotipi o Albancima Kosova i Makedonije (Muhadžiri) sada su morali biti preneti na globalni plan, i generalna slika Albanaca morala je biti ujednačena u oceni njihove nesposobnosti za samostalni državni život kako bi se opravdala ekspanzija prema onim krajevima (kojima se stizalo do mora), a na koje se nikada nije odnosila priča o “oslobođenju braće”. Interesantno je zapaziti da srpski intelektualci nacionalističke provenijencije koji su toliko pisali o “narodnosnom principu”, “buđenju naroda”, Balkanu koji pripada Balkancima, i posebno, koji su toliko zahtevali poštovanje prava svakog naroda na slobodu, nijedan od ovih principa nisu primenjivali na Albance, niti su smatrali da se ijedno od ovih prava i sloboda odnosi i na njih. Želja da se dokaže da Srbija ima sva prava da dobije deo Albanije kako bi imala svoje more bila je toliko jaka da se gubila svaka kritičnost čak i kod ozbiljnih autora. Ovaj zahtev manje je argumentovan srpskim “pravima”, a više albanskom nesposobnošću za samostalan državni život. Njima bi, kao primitivnim i za državu nesposobnim, dodir sa srpskom civilizacijom u srpskoj državi bio samo od koristi. S druge strane, za potkrepljenje argumentacije uzimane su osnovne “karakterne” osobine Srba i Albanaca iz kojih su proisticala i određena “prava”. Srpska borba za slobodu morala je, po shvatanju ovih autora, biti nagrađivana čak i teritorijama za koje nisu bili sigurni da im pripadaju, a albansko “razbojništvo” moralo je biti kažnjeno odricanjem prava na državu čak i tamo gde su samo oni živeli. Otuda se u ovom krilu intelektualne elite gotovo ne može naći autor koji bi podržavao pravo Albanaca da dobiju autonomnu državu. Naprotiv, takav zahtev tumačio se kao neprirodan i nepravedan element borbe uperen isključivo protiv Srbije i njenog napretka.

Povodom Prvog balkanskog rata Jovan Cvijić je objavio više članaka upravo sa ciljem da opravda ove političke zahteve. Pišući da “Stara Srbija izlazi uzanim pojasom na Jadransko more oko Skadra, Lješa i Drača” zalagao se za izgradnju železnice do obale (Cvijić, 1912:7,13), ali je primećivao “nezgodu” što bi ona prolazila kroz oblasti naseljene Albancima, naglašavajući da je poznato “nepoverenje ovoga naroda prema komunikacijama i poznato je kako se on lako uzbudi i da uzbuditi” (Cvijić, 1908:51). Beležio je da srpska vojska, idući prema “arbanaškoj obali” da zauzme pristaništa Medovu i Drač, nije naišla ni na kakav otpor kod Miridita koji su “stanovništvo od nereda, od krvne osvete” i “po opštem uverenju najdivljačnija plemena ne samo u Evropi” (Cvijić, II (1912) 1921:11).

Radonić je pisao da ni za vreme raspadanja srpske carevine Albanci nisu pokušali da se odvoje u zasebnu državnu celinu već su živeli svojim plemenskim životom “ne osećajući ni najmanje potrebe niti imajući smisla za kakvu širu zajednicu”, zaključujući da “oni nemaju sposobnosti da se uzdignu do pojma narodnosti”. Tvrdio je da sve što je preko granice plemena “smatra se kao strano, tuđe neprijateljsko”, iz čega je izveo zaključak da “o arbanaškom narodu kao celini u prošlosti, isto kao i danas, ne može biti govora”. Dokazivao je da Albanci nisu mogli da “izbace iz svoje sredine ljude, koji bi u svoje ruke uzeli stvar Arbanasa”, već su uglavnom bili pod »blagotvornim« uticajem srpske kulture, što je prekinuto turskom najezdom. Buneći se protiv stvaranja autonomne Albanije koja bi sprečila izlazak Srbije na more, Radonić je tvrdio da albanska narodnost nije nikada postojala, za albanskom državom Albanci “apsolutno ne osećaju potrebu, niti je sami mogu obrazovati”, oni nisu pokazali “aposolutno nikakvih kulturnih težnji, nikakve volje ni podobnosti sa stvaranje kakve iole veće državne celine”, i ne samo da žive kao u srednjem veku već su “poslednjih decenija u zlu još i dalje otišli”. Bunio se što treba da budi “nagrađeni slobodom oni koji su, od kako ih je, bili branioci nereda i nasilja i najžešći protivnici jednakosti i ravnopravnosti”, i rezignirano zaključivao da “umesto da kao sastavni deo Turske, koja je slomljena, budu pripojeni balkanskim saveznim državama, gde će kao ravnopravni građani uživati sve blagodeti kulture i civilizacije, za njih se predlaže avtonomija” (Radonić, 1912:21–28).

Vladan Đorđević je nazivao Albance “evropskim crvenokožima”, Drač srpskim pristaništem, a albansku državu koju Austrija i Italija “hoće na silu Boga da stvore” smatrao je žalosnom epizodom u “krvavom ali veličanstvenom balkanskom eposu”. Đorđević se pitao: “da neće celo naprezanje Austrije i Italije, da naprave državu od ovih evropskih crvenokoža, ostati jalovo; da neće kolosalna šteta, koju će time Velike Sile naneti same sebi, biti tako isto velika kao što je velika nepravda koju time nanose balkanskim državama”. Dokazujući da je primitivizam Albanaca nepremostiva prepreka za stvaranje države, čudio se što “za ljude koji ne znaju ni šta je so, i koji za šećer misle da je sneg, dokazuju danas da oni znaju šta je Otadžbina i da bi bili gotovi za nju poginuti”. Videći u budućoj albanskoj državi samo prepreku za napredak Srbije, on je pisao da su velike sile odlučile da “od ovih lenjih divljaka naprave nezavisnu državu, samo da ometu u napredovanju druge vredne i hrabre narode, koji su svojom snagom i radom stvorili za ciglih 100 godina kulturne države”. Mada je čitavu knjigu pisao sa namerom da argumentuje opravdanost srpskog izlaska na more, osećao je potrebu da navede i korist za Evropu od nepostojanja albanske države, tvrdeći da bi autonomna Albanija bila u Evropi nova muhamedanska država, “a to bi bio anahronizam za današnju kulturu Evrope i njene ideale”. Zato je po njemu kolonijalni princip bio jedini način za rešenje albanskog problema jer “samo strana država mogla bi u Albaniji napraviti reda i pokušati da od Albanaca napravi jedan narod”. Pitajući se “kako mogu ljudi bez svesti o tome da su ikada sastavljali naročiti narod, danas već važiti kao takav” i tvrdeći da “Arbanasi još stoje na stupnju preistorijskoga razvitka”, zaključivao je da će oni “morati barem još 100 godina čekati na pravo da se nazovu nacija. Oni se ne mogu pozivati na načelo ‘Balkan balkanskim narodima’” (Đorđević, 1913:97–104,111,141–142).

Iste godine kad i Đorđevićeva objavljena je knjiga Stojana Protića pod pseudonimom Balkanicus. Iako umerenije pisana, knjiga je iznosila istu argumentaciju i pobude za njeno pisanje bile su iste. Budući da je čak i objavljena u istoj izdavačkoj kući, postavlja se pitanje nije li to bila koordinirana akcija iz dnevnopolitičkih pobuda? Suština i ove knjige bila je izlazak Srbije na more. Pozivajući se na naučne autoritete, Balkanicus je konstatovao da su u severnoj Albaniji Albanci »jako izgubili od čistote svoje rase«, da »u njima ima mnogo srpske krvi«. I on je ponavljao argumentaciju da se Albanci ne razumeju međusobno, da nemaju azbuku, narodnu literaturu, narodnih umotvorina, i konstatovao da je u Italiji i Austrougarskoj ušlo u modu Albance predstavljati “kao neku rasu naročite podobnosti, i slikati njihov karakter kao osobito privlačan i simpatičan”. Nasuprot tome, navodio je niz stranih autora koji su pisali o albanskom primitivizmu, pa je dodavao da su samo oni ostali na istom stupnju razvitka “na kom su bili i pre hiljade godina”. Čudeći se kako okolne civilizacije nisu na njih uticale i kako nikada nisu došli do stupnja državne zajednice, sarkastično je zaključio “za jedan tako zdrav, duhovit i podoban narod, za kakvog ga izdaju sad neka gospoda, ništa od svih tih kultura i civilizacije nije eto prionulo: on je ostao sam sebi jednak”. Dokazivao je da nisu sposobni za samostalan državni život jer “imaju osećanje samo za samovolju, za šumsku slobodu; za društvenu slobodu oni niti su imali niti imaju osećanja”. Tvrdio je da je nagrada za verno služenje sultanu bilo odobrenje da “trebe i ubijaju Srbe, otimlju im, uzgred, uz to, imanje i zemlju”, pa je zaključivao “eto za što su podobni Arbanasi”. Pojačavajući svoje neposredne političke aspiracije, u religiji je pronalazio razloge pogoršanja odnosa Srba i Albanaca koji su, po njemu, do primanja islama bili dobri. “Mi smo i sad za ovoga rata videli da su se protiv Srba borili samo muhamedanci Arbanasi. Arbanasi hrišćani smatrali su gotovo svuda Srbe kao osloboditelje”. Protić je razvijao tezu da nikakvo albansko pitanje nije ni postojalo dok ga drugi nisu otvorili, jer oni sami nisu imali nikakvih težnji za državom, pa je austrijsko “vatreno zastupanje najniže, najnekulturnije rase na Balkanskom Poluostrvu, koja za dve hiljade godina nije mogla izaći iz plemenskoga života ni stvoriti ma i najmanju državicu, traženje za nju, tobož po principu nacionalnosti, širokih granica na račun jače, kulturnije, za državni život daleko i daleko sposobnije srpske rase” – bilo samo paravan za njeno teritorijalno proširenje (Balkanicus, 1913:8–11,18–23,30–35,55).

Opšte mesto u srpskoj publicistici početkom veka bilo je dokazivanje da Albanija nije plod narodnosnih težnji Albanaca, niti da ima uslova za samostalan život, jer Albanci ne poseduju narodno jedinstvo, pa ta država nije ni stvarana za albanski narod već za pretvaranje Balkanskog poluostrva u velikonemačku koloniju (Cemović, 1913:17). Tako se tvrdilo da ideja autonomije nije mogla nastati kod samih Albanaca već je doneta sa strane, pa u takvoj autonomnoj Albaniji neće ostati “ne samo nijedan Srbin, ni Hrišćanin, nego i ni jedan Turčin” (Jaša Tomić, 1913:72–73), kao i da je zemljište oko Valone mogla zauzeti srpska vojska bez borbe, ali ga je “na navaljivanje zlomišljene Austrije, ostavila za nekakvu nezavisnu Albaniju”, gde Austrija “želi da, pomoću svojih političkih baktereologa, razmnožava ‘kulture’ odmetnika bez ideja, koji joj trebaju radi lakše borbe sa Srbijom, Crnom Gorom, Grčkom” (Stepanović, 1913:3).

Za Oraovca je lak odgovor zašto Albanci nemaju ideju o državi. Oni su, po njemu, ostali “dosledni sebi i vječito živjeli svojim prastarim nekulturnim i necivilizovanim životom i zbog toga se ovaj narod nije ni mogao dozvati pameti ni pokušati, a ne stvoriti državu”. Oni znaju samo za ličnu i plemensku slobodu, a to je “sloboda vršenja ćefa, ličnih prohtjeva, otimačine, ubistava, razbojništva i nasilja svake vrste, a da se za takva djela nikad i nikome ne odgovara”. Verovao je da se Albanci nisu ugledali na druge, pa nisu došli do saznanja o “svome narodnom biću”, zbog toga što misle “da je sve jedno vezao im ko strani ili svoj ruke i obuzdao samovolju, jer smatraju za najveću vrlinu i viteštvo oduprijeti se protivu svakoga, ko bi pokušao dovesti ih do posluha i poštovanja zakona”. Oraovac se protivio njihovoj autonomiji jer “radeći kao kukavice koje snose jaja u tuđem gnjezdu, te za to je i nemoguće stvarati jednu arbanašku državu, ako se ne žele raseliti svi ostali balkanski narodi”. Albanska država je, po njemu, “nedonošče jedne srpskim uspjesima prestravljene i zabezeknute sile”, zbog čega će “stvaranje ove famozne države ostati kao jedinstveno i uroditi jalovim plodom”. Smatrao je da Srbima pripada “veći dio t.zv. Arbanije” jer je to narod koji je “vjekovima dokazivao i dokazuje svoju veliku podobnost za samostalni život, kulturu i civilizaciju”. Nasuprot njima stoje Albanci kao “pobeđeni narod” koji nije nikada “o sebi davao znake života”, a “nikad nije bilo slučaja, da se plemeniti pobedioc lišava koristi i zemalja krvlju dobivenih, a da se prema pobijeđenom imaju toliki obziri ‘čovječnosti’, da mu se daje ono, što on ne traži”. I kada bi se Albancima dala autonomija, oni bi “sve to porušili i bacili pod noge”, a time bi se samo nagrađivali za “nečuvene zulume, zvjerstva, pljačke, razvojništva, otimačine, silovanja” nad srpskim narodom i potpomagao “za državni život, po sve nesposobni narod, ako se narodom može nazvati” (Oraovac, 1913:10–11,28,44,72–76,117–118).

“Karakter Albanaca”

Ako je priča o mržnji prema Srbima i odsustvu želje za državom bila jednoglasna, u opisu “karaktera” Albanaca dolazilo je do velike ambivalencije. Kada se generalno pisalo o njihovim “karakternim osobinama” navođene su isključivo negativne. Kada su, međutim, isti autori u svojim putopisima opisivali Albance u ličnim susretima, uglavnom su bili puni hvale za njihove lepe osobine. To je posebno došlo do izražaja u kontradiktornoj slici Albanaca koju su ostavili putopisci Ivan Ivanić i Jovan Hadži-Vasiljević.

Danas rasprostranjen stereotip da su se “nesvikli na život u ravnici i težak rad u polju” Albanci “radije bavili pljačkom nego zemljoradnjom” (Bataković, 1991:32) nasleđen je iz prošlosti. Međutim, iako su stari autori navodili i druge “osobine”, suprotnog, pozitivnog značenja, kod savremenih se one uglavnom nisu “primile”. Ostale su samo negativne, jer se jedino tako mogu “dokazati” osnovne dnevnopolitičke teze.

Stari autori su pominjali Albance kao “nasilne zulumćare”, “zlokovarne vregove” (Ristić, 1864:40), kao “divlje Arbanase” koji su bili “prosto divlji pastiri” (Srećković, 1888:259), pa su i prevodi stranih autora već u XIX veku bili poželjni ako su nosili slične poruke, kao prevod knjige sa ruskog jezika u kojoj se govori o “divljim ordama arnautskim”, poludivljim Albancima koji se “zanimaju razbojništvom i aranjem” (N.D., 1891:87).

Kada je generalno govorio o Albancima, Ivanić je tvrdio da je “ljudska krv ovde jevtinija no igde”, da je “Neron pigmej prema arnautskim krvopijama” (Ivanić, 1903:76), da su vrlo plahe krvi, pisao je o njihovom “krvološtvu i varvarstvu”, smatrao ih poludivljim plemenima koja “iskorenjuju jedan čestiti, nezaštićen i nenaoružan narod” (Ivanić, 1906:543). Nušić je navodio da Albanci, iako su u novije vreme prinuđeni da rade, “vrlo se malo tome poslu odaju”, da “nemaju više ‘bese’; njihova reč nije pouzdana; njihova vera nije tvrda. Ako se ko i pobratimi sa Arnautinom, smeju mu se ostali Srbi jer, vele, Arnautin se pobratimio samo s toga da mu uđe u kuću zbog kćeri, žene ili sestre” (Nušić, 1903:51,175). Hadži-Vasiljević je pisao da su Albanci netrpeljivi, plašljivi, podmukli i surevnjivi (Hadži-Vasiljević, 1909b:179).

Sasvim sigurno najdalje u rasističkom stavu prema nacionalnim “osobenostima” Albanaca otišao je Vladan Đorđević, inače lekar po profesiji. Iako je njegova motivacija bila ista kao i kod ostalih pisaca, a to je objašnjenje nužnosti izlaska Srbije na more i opravdanje kolonizatorske funkcije koju treba da izvrši u severnoj Albaniji, njegova kvazinaučna karakterologija sa izraženom dozom otvorene netrpeljivosti pojavljuje se kao samostalan fenomen, ne preterano nužan za argumentaciju osnovne namere. Kao i većina drugih autora koji su polazili od doseljavanja na Balkan i išli preko opisa lobanja i genetskih svojstava da bi došli do izlaska na more, tako je i Đorđević pisao čitavu istoriografsko-etnografsku raspravu da bi zaključio da je Drač srpska luka. Polazio je od pitanja “ima li uopšte arnautskog naroda” da bi zatim dao opis “pravog arnautskog tipa” koji je »mršav i sitan, u njemu ima nešto cigansko, finičansko«. Đorđević čak kaže: »U ostalom Arnauti podsećaju ne samo na finičane, nego čak i na pra-ljude iz preistorijskog doba, na one ljude koji su zbog straha od divljih zverova spavali na drvima, za koja su se držali svojim repovima da ne padnu«. Tvrdio je da “jedino među Arnautima izgleda kao da je i u XIX veku živeo još po koji repat čovek”, a austrijskom konzulu Hanu je pripisivao tvrdnju da ih ima dve vrste, “s malim konjskim i s kozjim repom”. Đorđević je pronalazio “anatomsku razliku u kroju glave između severnih i južnih Albanaca zaključujući da su se sa svojim osvajačima tako izmešali “da nisu mogli očuvati svoj narodni tip”. Tvrdio je da nemaju ni svoj jezik, ni azbuku, ni “narodnu istoriju” (“celu istoriju Arbanije sastavljaju jedino tuđinska osvajanja ove zemlje”), ni pismenost (“uostalom Arnauti ne žude osobito za školom”), navodio da se boje pranja od kojeg se “dobija groznica”, a u svom čistunstvu odbijao je da citira njihove ljubavne narodne pesme jer mu se “zgadilo” što su posvećene ljubavi prema muškarcima. Protiv Srba su se borili na “svoj divljački, podmukli i izdajnički način”, a i kada su isticali bele zastave za predaju svuda bi “osuli plotunima na prijateljske ruke, koje su im bile pružene”. Tvrdio je da su albanski ranjenici pucali na srpske vojne lekare “koji su im rane previjali”, “mučki” su ubijali s leđa, a “jedan arnautski ranjenik otkinuo [je] jednoj milosrdnoj sestri parče obraza sa svojim zverskim zubima”, pa se cinično pitao da li »od ovih zverova hoće Austro-Ugarska da napravi državu« i odgovorio: »Srećno im bilo«. Navodio je da krvna osveta kod njih “i pitome žene pretvara u krvožedne zverove koji piju ljudsku krv”, da u albanskom jeziku ne postoje reči “ljubav” i “ljubiti”, a suprotstavljajući uticaj katoličanstva i islama na Albance, davao je prednost islamu tvrdeći da je “Muhamedova vera bila sposobnija da ovim divljim evropskim crnenokožima nakalemi po koju ljudsku osobinu, nego svemogućna katolička propaganda” (Đorđević, 1913:7–16,28–30,41–43,107,119).

Iste, 1913. godine Jovan Tomić je kvalifikovao Albance kao “najsvirepije” stanovništvo, kao “stalne predstavnike nereda i bezvlašća”, pa je “reč Arnautin bila sinonim za nasilnika i pljačkaša” (Jovan Tomić, 1913b:13–14), dok je Jaša Tomić pisao da su Albanci menjali veru “kao odelo” jer je ona kod njih “bila uvek stvar trgovine”, da su skloni da posle predaje napadaju protivnika, da su napadali i bolničare, da su njihovi ranjenici napadali srpske ranjenike čak i u beogradskoj bolnici “gde ih je donelo milostivo crce Srbinovo, da ih vidaju”. Smatrao ih je “pljačkašima i nasilnicima” kojih su se bojali čak i Turci, navodio da veruje turskim građanima iz Prištine i Peći koji su govorili “da voliju snositi svaku drugu vladu, nego zulum Arnauta”. Pisao je o svirepostima Albanaca, o pljačkama, krijumčarenju: “Od preko hiljadu zarobljenih Arnauta, koje sam danas gledao, nigde ni jednog otvorenog, ponosnog pogleda, svi se skupili i zgurili, kao nemoćne babe. Odvratna pojava”. Njihovu hrabrost je tumačio “arnautskim divljaštvom” jer “što je veći divljak tim je hrabriji i svirepiji. Na početku ta njegova hrabrost i divljaštvo raste, ako ima uspeha, i tada on postaje krvožedna životinja. Ali ako mu pođe zlo, u njega uđe životinjski strah, svaka disciplina prestaje, i od onoga što se zove vojnik, ne ostaje u njemu ničega” (Jaša Tomić, 1913:34,69–73,126–131,150,169). A Tihomir Đorđević je nekada, kao danas Dimitrije Bogdanović, citirao često navođenu rečenicu za ocenu karaktera Albanaca – “Beogradski su Turci najgori zulumćari, sve sam Arnautin i Bošnjak”, nazivajući Albance u Srbiji “strašnim zulumćarima i velikim zlikovcima” (Đorđević, 1924:164).

Pozitivna “svojstva” Albanaca

Već je rečeno da je kod starih autora postojao ambivalentan odnos prema “karakternim svojstvima” Albanaca. Isti oni koji su ih opisivali najcrnjim bojama generalno, istovremeno su im, u neposrednom kontaktu, odavali priznanje za mnoge lepe “osobine”, pa čak ponekad i davali prednost nad Srbima. Tako je putopisac Ivan Ivanić, u ličnim susretima, imao lepih reči za njih. Za kačaničke Albance je pisao da su “lepi, kršni ljudi, čuveni sa svoje hrabrosti”, da su im ljubavne pesme pune osećaja jer “po svojoj bujnoj južnjačkoj krvi znaju silno da ljube”, da gost u njihovoj kući ima potpuni imunitet, kao i da su im žene neprikosnovene (Ivanić, 1903: 8,15,106–107). Hadži-Vasiljević je hvalio njihovu vrednoću i tvrdio da su njihove njive i vinogradi najlepši, da najbolje čuvaju stoku, da su najbolje zanatlije, ali da “ne biraju sredstva da se dohvate onoga što je u Srbina lepo”, a kad im se učini da imaju dosta za život »oni su mirni, dobri susedi, pa čak i pouzdani prijatelji«, da su »zdravi i žilavi«, »ne govore mnogo ali se dosta hvale; ponositi su i sujetni” (Hadži-Vasiljević, 1909b:179). Naglašavao je njihovu umerenost, tvrdio da sem kafe ništa ne piju, da se hrane bolje od Srba, kao i da više od njih paze na čistoću i zdravlje, da su lepi, a “ženskinje im mahom nije lepo”, da ima i lepog ženskog sveta ali da je “ta lepota došla od ukrštanja arnautske i srpske rase pomuhameđivanjem lepih srpskih devojaka” jer, kako kaže, “zna se da su Arnauti uvek grabili za se i odvodili najviše lepe srpske devojke”. Tvrdio je da su gostoljubivi, tihi i pristojni, trezveni i bistri, ali i lukavi i zavidljivi (Hadži-Vasiljević, 1913a:144–145,244). Stojan Novaković je opisivao svoj susret sa Albancima na sledeći način: “Ljudi okošti, suhonjavi, zdravi i krepki kao kremen. Da vam oko i pamet stanu pred onim što u čovečanskom soju daju ove gore. Proizvod im je isto tako divan i čvrst kao što su one same”. Tvrdio je, ipak, da se zaplakati kad se pomisli na »divljinu tih ljudi«, »jer su to oni što sretnu i stignu Srbina seljaka, i otmu mu sve što ima, pa često ga i sa životom rastave” (Novaković, 1906:105). I Jaša Tomić im je priznavao ratničke kvalitete i navodio “da su neobično vešti ratnici i o njima se može sve kazati, samo ne da su kukavice”, priznavao im je da “ne udaraju mučki na ženu”, kao i da su gostoljubivi: “Arnauti će se zatvoriti u svoju kulu u boriti se, on će ubiti iz zasede, ali kad primi gosta u svoju kuću on ga neće ubiti, no će ga braniti do poslednje kapi krvi” (Jaša Tomić, 1913:69,131,169).

Iako je smatrao da nisu za državu, i Oraovac je priznavao Albancima da su starosedeoci Balkana, da su bili “među kulturnim i manje više naprednim i civilizovanim narodima”, da su “zdrav, duhovit i bistar narod”, pa se čudio “kako na njih nije mogla uticati kultura i napredak tolikih naroda sa kojima su neprekidno u dodir dolazili” (Oraovac, 1913:9), dok je Dragiša Vasić, poredeći Bugare i Albance, Albancima davao prednost tvrdeći da su u odnosu na Bugare “beskrajno pošteni i humani”, što je sasvim razumljivo kada se zna da je knjigu pisao o Bugarima (Vasić, 1919:33).

Posle stvaranja jugoslovenske države interes za Albance je naglo opao. O njima se pisalo samo uzgred, sa negativnom konotacijom, naravno,[1] ali oni više nisu bili glavni predmet interesovanja ni glavni “neprijatelji”. To mesto zauzeli su Hrvati i istisnuli prvo Bugare, a onda i Albance.
vanja.t vanja.t 15:02 01.12.2008

Re: kosovo je albanija, ok?

Za tebe i tvoje istomišljenike, to se tek tako desilo. i tada je sve počelo... Kao što događaji u Hrvatskoj počinju sa "olujom".
Tačno je da su Albanci oduvek radili na "Kosovu - republici", ali je tačno i to da ste vi (SPS-ovci, radikali, Srbi sa kosova), sa Slobom na čelu, učinili apsolutno sve da oni uspeju. Ko zna kada bi im se ukazala sledeća prilika za to?


Ko ne misli zlo ne misli, nema ti se šta zameriti,
pozdrav,
deset_slukom deset_slukom 15:08 01.12.2008

Re: kosovo je albanija, ok?

Ko ne misli zlo ne misli, nema ti se šta zameriti,

Ovo ti je jako.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana