Prošlotjedna posjeta ruskog predsjednika Dimitrija Medvedeva četirima latinsko-američkim zemljama: Peruu, Brazilu, Venecueli i Kubi - pokazuje namjere njegove zemlje da poveže „zemlje u usponu", a naročito one koje su skeptične prema Americi. To bi moglo voditi čak i stvaranju neke međunarodne organizacije u kojoj bi Rusija (sama ili s Kinom i Indijom) imala vodeću ulogu.
Jedna od mogućnosti za takvo povezivanje najavljena je u spekulativnom izvještaju o svijetu u 2025., kojeg je nedavno objavio američki Nacionalni analitičko-obavještajni savjet (NIC). U tom se izvještaju tzv. BRIC zemlje - Brazil, Rusija, Indija i Kina - spominju kao „sile u usponu". Amerika će zbog njih, procjenjuje NIC, uskoro (do 2025.) izgubiti monopolističku poziciju, iako će ostati najsnažnija pojedinačna zemlja u svijetu. Rusija radi i na uključivanju jednog broja drugih, njoj prijateljskih zemalja u tu globalnu „alternativu Zapadu". U tu neformalnu „alternativnu koaliciju" vjerojatno ulazi i Venecuela, možda i Iran, a - da u njoj nisu prevagnule proevropske snage na prošlim parlamentarnim i predsjedničkim izborima - tu bi vjerojatno bila i Srbija.
Kad se prije nekoliko dana pojavio taj izvještaj, neki su se pitali: što u BRIC-u radi Brazil. No, Brazil je ne samo najveća zemlja Latinske Amerike (koja ima 190 milijuna stanovnika), nego je i jedna od onih zemalja u kojima su nedavno otkrivena velika nalazišta nafte. Čak i američki izvještaj identificira Brazil kao potencijalnu „četvrtu silu" u nekom novom, multipolarnom svijetu, kojim više ne bi dominirala (samo) Amerika.
Ruski pokušaj da stvori svoju vlastitu „mrežu utjecaja" (ako ne već i čvrstu međunarodnu organizaciju) izravna je posljedica ocjene da bez jedne takve međunarodne mreže pod njenom kontrolom, Rusija ne može uspješno parirati Americi. Amerika ima NATO, a do neke mjere i utjecaj unutar Evropske Unije. No, otkako je izgubila svoju političko-vojnu mrežu („Varšavski pakt") prije dvadeset godina, Rusija je djelovala kao „osamljeni igrač". Sada je, procjenjuje se u Moskvi, vrijeme da stvori svoju „uniju" (ne geografsku, nego političku), a možda i svoj „vojni savez". Posjete Dimitrija Medvedeva Brazilu (gdje je razgovarao o vojnoj suradnji) i Venecueli (gdje su danas počeli zajednički manevri venecuelanske i ruske mornarice), koraci su u tom smjeru. (Usput, od 2005. do danas, Venecuela je uvezla oružja i vojne opreme iz Rusije za oko 4,4 milijardi dolara!) S istom je svrhom za januar najavljena zajednička vojna vježba ruske i indijske mornarice. Kao što je najavljeno početkom novembra, uskoro će se održati i dva susreta kineskog i ruskog predsjednika. Dakle, Moskva vrlo intenzivno radi na odnosima upravo sa ostale tri iz grupe BRIC zemalja.
Pitanje je, naravno, kako će se u sve to uklopiti Indija i Kina. Te dvije zemlje imaju svoje politike, i suradnja s Rusijom neće biti jednostavna. Ne dolazi u obzir da se Rusija pojavi kao glavni lider te grupe - odnosi (barem u trokutu: Kina-Indija-Rusija) moraju biti ravnopravni. Povrh toga, Kina i Indija imaju i međusobne nesuglasice (oko Tibeta i Kašmira). Te nesuglasice su, vjerojatno namjerno, dodatno produbljene „iznenadnim" pojavljivanjem pitanja Tibeta u zapadnim medijima, neposredno pred održavanje Olimpijskih igara u Pekingu. Pa ipak, zajednička im je želja da se izbore za status jedne od pet-šest važnih svjetskih sila. To se posebno odnosi na Kinu, čije je gospodarstvo na zdravijim nogama, jer se - za razliku od ruskog - ne oslanja samo na jedan izvor bogatstva (naftu i plin) nego i na vlastitu proizvodnju. Olimpijske igre u Pekingu pokazale se da Kina sebe vidi kao novu svjetsku velesilu. Tako je - sve više - vidi i sama Amerika.
Dogodi li se stvaranje te nove mreže pod ruskim vodstvom (ili bez stvarnog vodstva, kao saveza ravnopravnih zemalja), to će značajno utjecati i na zemlje na Balkanu. Evropska Unija - i sama značajno zavisna od ruskih izvora nafte i plina - morat će voditi računa o Rusiji: daleko više nego što je to morala u devedesetima.
Kako će se taj eventualni razvoj odraziti na srpsku vanjsku i unutrašnju politiku? Bez obzira na to što se okrenula prema zapadu i što sebe sada vidi kao buduću članicu Evropske Unije (koju američki strategijski izvještaj vidi kao manje važnu globalnu silu), Srbija i dalje postiže određene vanjskopolitičke uspjehe zahvaljujući relativno dobrim odnosima s Rusijom i Kinom. Bez te dvije zemlje, Srbija ne bi mogla postići relativno povoljne odluke u Savetu bezbednosti Ujedinjenih naroda - a time niti popraviti svoju poziciju u odnosu na pitanje Kosova (koje joj je i dalje važno). Bude li se svijet razvijao prema multipolarnosti, Srbija bi mogla profitirati - ali samo ako dodatno popravi svoje odnose i sa zemljama BRIC-a i sa Zapadom. U odnosu na druge u regiji, ona za takvo ekvilibriranje ima možda najbolje pretpostavke.