Evo, za promenu, jednog malog putopisnog bloga... i ponešto pride, da ne bude baš idilična razglednica iz „srećnijih krajeva“.
U petak, nešto pre osam uveče, moja supruga Saška me je iznenadila idejom da za vikend odemo do
Obana. Kaže – jedna od
najlepših železničkih linija u Škotskoj, hajdemo vozom do tamo. I pošto se ide tri sata u jednom pravcu, hajde da prespavamo tamo – hajde rezerviši karte i prenoćište. Pomislim – pa lepo, to je mesto u kome je
destilerija jednog od šest singl molt viskija koji se smatraju predstavnicima škotskih regiona. I krenem ja da tražim – malo Internet, malo telefon. Ne previše uspešno u početku – sredina sezone, svi hoteli zauzeti, pansioni takođe, samo odbijaju. Ipak, najzad, posle jedno desetak telefonskih poziva, rezervišem sobu u pansionu „Glen Righ” - i tako se ova „na vrat na nos” organizacija i materijalizuje.
Voz do Obana ide sa Queen street železničke stanice, iste one odakle idu i vozovi ka Edinburgu. Krećemo u subotu 10:21. Idemo pored jezera Loch Lomond, na sever, a onda na zapad, do obale. Pored nas promiču planine, šume, jezera. Stižemo tri sata kasnije, nešto pre pola dva. Lep, sunčan dan. U nedelju je, za promenu, ceo dan padala kiša.
Oban ima oko osam ipo hiljada hiljada stanovnika – gradić takoreći. Na vrhu brda, iznad grada, McCaig-ova kula, poznata takođe i kao „
McCaig-ova ludost” (folly) – zdanje napravljeno po uzoru na koloseum, koje su lokalni zidari pravili na samom početku 20. veka, na ideju i uz finansiranje lokalnog bankara Džona Mekkejga, u zimskom periodu, kada inače za njih slabo ima posla. Izgradnju svih planiranih detalja – kipova, fontana itd. prekinula je njegova smrt i uspešno obaranje testamenta od strane njegove sestre.
Oban je i luka, iz koje kreću trajekti na okolna ostrva. Jedno i većih je Mull, na kome se nalazi mesto Tobermory, poznato, kako ljubiteljima viskija (još jedan poznati single malt), tako i deci, ali pod imenom
Balamory.
E sad – ovaj blog bi verovatno bio dosadna razglednica iz Škotske, da nije bilo gospodina Rona Stivensona i puta sa njim, na brodiću
Mara Mhor, do „ostrva foka“. Samo ostrvo foka je malo, takoreći sprud, jedva možda više od pedesetak metara po najdužoj liniji, na kome živi jedna grupa od (po Ronovoj proceni) 20-30 foka. Brodić vozi do ostrva i nazad, ukupno sat vremena otprilike.
Ron je (sudeći po izgledu) čovek u pedesetim, sed, mršav. Njegovi komentari stvari koje vidimo iz brodića su duhoviti, ali daju tome što vidimo malo drugačiju dimenziju od proste, idilične turističke slike destilerije i kafana iz 18 veka i ludosti bankara Mekkejga.
Vodi nas do ploveće farme lososa. Četiri velika kaveza, možda 25 metara u prečniku i oko 20 dubine, svaki drži oko deset hiljada komada lososa. Povezani crevima sa brodom, odakle se lososima dotura hrana. Moderna tehnologija – na dnu kaveza je video kamera, vezana na sistem koji ume da prepozna kada hrana, koja se upumpava na vrhu, uspe da dođe do dna, a da je lososi ne pojedu – što isključuje dovod hrane na neko vreme. Lososi dostignu za godinu dana veličinu, koju bi u prirodi dostigli za 3-4 godine. Ron priča o tome kako je to sada u Škotskoj posao vredan oko dvesta miliona funti, zapošljava direktno oko hiljadu ljudi, „a da država u to nije uložila ni pare“. A onda pomene kako je pre oko dvadeset pet – trideset godina država ukinula zabranu lova u priobalnim vodama. „I moja baba je znala da ćemo uništiti ribu, a ti državni naučnici nisu“. Kaže: „lovili smo, a svi smo znali šta će biti, lovili smo jer smo gledali druge kako love“. Lep primer propasti opšteg dobra –
kako to opisa Šarski pre nedelju dana, u još jednom od njegovih fenomenalnih blogova. Kaže da najveći iz te ribarske flote sada uništavaju riblji fond u Južnoafričkoj republici i Latinskoj americi – tamo gde su države dovoljno lude i pohlepne da to i dalje dozvoljavaju.
U povratku Ron pokazuje na spomenik na ostrvu Kerrera, pored koga prolazimo. Kaže, to je spomenik Dejvidu Hačesonu, čoveku koji je pokrenuo prvu redovnu trajekt liniju od Obana do okolnih ostrva, u drugoj polovini devetnaestog veka. Kaže – u to vreme je na ostrvima bila velika glad – kao ona irska „
krompirska glad“ i ta linija je dosta pomogla naseljenima na ostrvima - čiji su potomci sagradili Hačesonu spomenik. Onda kaže da je ta linija takođe bila, za veliki broj stanovnika okolnih ostrva, put u novi život.
„Ovo je divan kraj, pogledajte ova ostrva – ali šta vredi kad nema posla“, kaže. „Ja sad preko leta radim ovo, neko će reći – ženski posao, a preko zime radim gde god ima posla – prošlih godinu, dve smo podizali vetrenjače za proizvodnju električne struje...“. Kaže: „najznačajniji izvozni artikal iz zapadnog Hajlendsa su - mladi. Odu na fakultete, a onda se više ne vrate – za njih, jednostavno, nema posla“.
Ovo me je podsetilo na Peštersku visoravan (evo
jedan biciklopis sa neta o njoj), odakle su moji roditelji poreklom. Iza „brendova“, kao što je sjenički sir, kriju se napuštena sela, sa ponekim starcem ili staricom u ponekoj kući. Sećam se još, krajem osamdesetih, kada sam tamo poslednji put bio, popularnosti „električnih čobanica“ – matorci postave ogradu pod strujom, koja „sama čuva“ ovce ili krave, kad već nema dece, koja su to tu radila uvek pre toga.
Posle sedam godina rada „od kuće“ za firmu koja je, najbliže, bila na sat vozom, pet godina na 3 sata (neto) avionom, a evo sad, opet, na sat i frtalj (neto) avionom, pitam se koliko će još vremena proći pre nego što tehnologija dozvoli da se, bez gubitka „veze sa svetom“, ljudi mogu ozbiljnije vraćati u ovakve krajeve, iz kojih ih je isterala glad i nedostatak perspektive. Ili će takva mesta zauvek ostati, u najboljem slučaju, turistička atrakcija sa minimalnom „posadom“ i ponekim ekskluzivnim prehrambenim proizvodom, „za dobrostojeće“ - kao što je Oban single malt whisky, 14 godina star?